Neke se knjige jednostavno moraju napisati. Jedna od takvih je i ova knjiga Helene Sablić-Tomić “U osječkom Nutarnjem gradu”, u kojoj se (u kojem se) autorica suvereno šeta kroz nekoliko gradskih prostora:
“Pisala sam o (...) značajnih devet prostora kojima je Nutarnji grad pulsirao u jednome razdoblju, a to su specifična veduta, stanovništvo, školstvo, trgovi, ulice i kuće njihovi detaljni opisi, kao i imena ljudi koji su živjeli u tim kućama (kretali se tim ulicama i trgovima - nap. Z.K.), kazalište, tiskarstvo i ritam privatnoga vremena njegovih stanovnika”.
Naime, knjiga “U osječkom Nutarnjem gradu” (izdanje: HAZU, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku; edicija: Mursa aeterna III, Zagreb-Osijek, 2017.) na najbolji mogući način predstavlja onaj toliko nužni rad na našem osječkom pamćenju. A svaki rad na osječkome, ujedno je i rad na nacionalnome pamćenju. Vjerojatno je moguće funkcionirati i bez jedne takve vrste pamćenja, ali nema nikakve dvojbe da će nam tek ono pamćenje, koje je rezultat svih onih suptilnih aktivnosti (strpljivog rada u arhivima, muzejima, galerijama, bibliotekama, gdje je katalogizacija raznih dokumenata, pisama, fotografija, povelja, kao i njihova kritička interpretacija, kontekstualizacija...), omogućiti da ravnopravno s drugim gradovima/nacijama participiramo u svim modernim svjetskim procesima. Naime, samo se na taj način može postati potpuno svjestan i vlastite tradicije, i vlastitog podrijetla, vlastite uloge i vlastitog značenja u današnjem svijetu koji samo na prvi pogled ne pokazuje preveliku zainteresiranost spram svih tih neprijepornih vrijednosti. A način na koji naša autorica šeta kroz sve te gradske prostore, pokazuje da mi, građani Osijeka, nismo baš od jučer, i da su i naši prethodnici u ovome, “nutarnjem” dijelu grada, ne samo respektirali, nego i svakodnevno prakticirali neke neprijeporne vrijednosti, kao što su potreba za što svestranijim obrazovanjem, poput čitanja knjiga, slušanja glazbe, učenje stranih neslavenskih jezika. Upravo će Osijek, osim Bakra, biti prvi grad u Hrvatskoj u kojem će se još sredinom 19. stoljeća početi sustavnije učiti engleski jezik, a povremeni odlasci u kazališta i galerije postat će nešto najnormalnije, nešto što nas može učiniti boljim od onih koji sve te navedene sadržaje nemaju običaj prakticirati.
BOLJI I PRISTOJNIJI
Ako pretendiramo da budemo istinski “aristokrati duha”, onda ovi sadržaji, kao i njihovo prakticiranje, moraju predstavljati integralni dio svakodnevnog gradskog života. Grad te sadržaje jednostavno mora imati, odnosno svojim građanima mora omogućiti slobodni pristup svim tim sadržajima.
Uistinu nije mala stvar kada u životu ne samo imate osjećaj za lijepo, već sve i činite da vam to lijepo postane sastavni dio vaših života. Samo profinjeni građani imaju potrebu graditi glazbeni paviljon “koji je dio bujnoga zelenila, a drvored iza njega vodio je u drugi dio vrta. Perivojem Gradski vrt dominirali su cvjetnjaci različitih geometrijskih oblika, obrubljeni živicom od šimšira, drvoredi divljih kestena, graba, javora, jablana, lipe, a posebno je lijepa bila aleja ruža. Za biljke se brinuo jedan vrtlar, a nazivan je perivojnik, dok su na red i o dobrom ponašanju građana brinuli redari”, piše HST.
I ovaj posljednji podatak, da bez redara nije moguće očekivati “dobro ponašanje građana” samo nam dodatno potvrđuje sve one spoznaje o tome da je upravo odgoj građana ona bitna pretpostavka da se uistinu bude građanin, koji će biti “bolji i pristojniji” u odnosu na one koji nisu imali tu sreću, te mogućnosti da ih se odgaja na jedan takav pravilan način. Ovdje se, u prvome redu, radi o onim načinima ponašanja, koji su, prema mišljenju Klausa Rotha, primjereni civilnom društvu, kao i osnovnim društvenim modelima ponašanja koji, i to treba reći, nisu svi jednako dobro prihvaćeni. Naime, prema mišljenju ovoga njemačkog sociologa i antropologa, rado su se prihvaćale gradske forme zabave, užici i slobodno vrijeme, pa su tako u mnogim gradovima jugoistočne Europe, doduše, tek poslije Drugog svjetskog rata, nikla kazališta, operne kuće, galerije, muzeji, otvoreni su novi perivoji, zoološki vrtovi, restorani i kafići, i postali su popularni ples, kao i različite vrste sportova. Brzo su prihvaćene i simboličke forme predstavljanja, komuniciranja i svakodnevnog ponašanja, tako da su u novoj gradskoj eliti postali uobičajeni “civilizirani načini ponašanja”, kao što su primjerice ćaskanje, lijepi maniri i lijepo ponašanje za stolom, saloni, luksuz u svakodnevnici, titule, formalno oslovljavanje i pozdravljanje. Oduševljeno su prihvaćeni i estetski elementi kulture, umjetnosti, književnost, glazba - dakle, 'buržoaska kultura' u užem smislu: A da je tome uistinu tako, možemo pročitati i u 'Osječkom vodiču' iz 1893. godine, u kojem se Gradski vrt opisuje na sljedeći način: “Šetališta i liepih drvoreda imade u Osieku dosta, jer su svi dielovi grada spojeni drvoredi sa obje strane ceste, a sva Tvrdja je obkoljena liepim alejami. Općinstvo Gornjeg grada rado pohadja vrt grofa Pejačevića na početku Retfale i pukovnijski vrt izmedju Gornjeg grada i Tvrdje, ali od svih šetalište je najviše posjećivan gradski vrt... Iz svih dielova može se u Gradski vrt konjskom željeznicom ili pješice hladovitimi drvoredi. Gradski vrt je u Novom gradu, a velik je više jutara. Najprije se dolazi u prednji manji dio, koji se prostire od ceste do gostionske kuće, a iz ovoga možeš u pravi perivoj s obje strane gostione. Gostiona je liepa kuća sa velikom terasom i najvećom i najljepšom plesnom dvoranom osječkom. Od gostione pružio se vrt prema jugu u duljinu a može se zapravo podijeliti na dvoje. U prvom dielu je umjetno uredjen perivoj, sred bujnog zelenila koje se pričinja zelenim zidom je smješten liepi paviljon za glasbu, od koga vode staze na sve strane vrta. Podje li se od paviljona srednjom stazom dolazi se u drvored divljeg kestena koji vodi drugim dielom vrta do kraja. S obje strane vrta vode krasni hladoviti drvoredi graba, jasena i lipe koji se pričinjavaju velikim zelenim hodnicima. U ovome dielu vrta se vide još neki ostanci gospodarsko-šumarske izložbe koja je tu 1889. održavana. Tu je Bauerova pivovara, nedaleko ove je u jednom paviljonu smještena strieljačnica. Na protivnoj strani je liep zdenac i od izložbe preostalo debelo hrastovo u čijoj šupljini se može urediti lugarska sobica. A da se i mali sviet naužije zabavice je odbor za uredjenje Gradskog vrta namjestio dvie velike njihalke i krasan vrtuljak. Podješ li do južne strane vrta, otvara se ti se vidik na široku ravnicu slavonsku po kojoj se nanizali osječki majurevi. Nedjeljom i svecem kada glasba svira, nagne u Gradski vrt toliko sveta iz svieh dielova grada da misliš da si u kojem velegradskom vrtu, a zabave i okriepe ima svake vrsti” (str.237).
NARATIV O OSIJEKU
Isto važi i za sve one građanske forme javnih i privatnih svetkovina: slavlja i obredi poput građanskih vjenčanja, balova i proslava jubileja. Posebice u gradovima, poimanje građanske obitelji kao intimnog, emocijama, a ne svrhama, vođene socijalne jedinice u kojoj žena igra specifičnu ulogu, suprotstavilo se tradicionalnim formama obiteljskog života, doduše u početku uz izvjestan otpor. No, ono što su mnogi gradovi jugoistočne, i ne samo jugoistočne Europe doživljavali tek sredinom 20. stoljeća, u našem, osječkom Nutarnjem gradu svi ti procesi započeti su još u 17. stoljeću. I na tu očitu činjenicu itekako trebamo biti ponosni, jer se u ovome gradu već u ona davna vremena znalo često objedovati ovako: “purani, kopuni i kornjačevina, pilo se vino iz Italije, a od likera ponajviše ružolin (rosolio). Obavezno se na kraju ručka služio kolač o čem svjedoči i obimna knjiga 'Uputa za kuhanje' iz 1906. godine” (str.241-242.)
Zaključno treba istaći sjajnu opremu knjige, od starih fotografija, preko znanih i onih manje znanih umjetničkih slika, do svih mogućih dokumenata, koji su, uz temeljni tekst, uvelike pridonijeli neponovljivoj ljepoti ove monografije. I, naravno, sve to popraćeno je i izuzetnom akribijom autorice, koja se neprestano prelama kroz njezinu specifičnu teorijsku optiku, kojoj uopće nisu strani i neki patetični izleti. Narativ o Osijeku obogaćen je knjigom koju uopće neće biti jednostavno nadmašiti!
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
PRVI GRADONAČELNIK
Danijel Ferdinand Vesentin
Knjiga Helene Sablić-Tomić, tiskana nimalo slučajno i na hrvatskom i na njemačkom jeziku, jer je upravo njemački bio taj “prvi” jezik stanovnika Nutarnjeg grada, sve te naizgled sitne i nevažne detalje, iz tih “privatnih/građanskih prostora”, prostora duboke intime, pedantno bilježi, opisuje i analizira. A rezultat je i više nego impresivan. Konačno imamo monografiju o jednom (pre)važnom dijelu našega grada, koja uvelike mijenja neke prethodne činjenice iz povijesti grada. Naime, poslije ove knjige više nije moguće reći da je Franjo pl. Blažić bio prvi gradonačelnik Osijeka, jer postoje dokumenti iz kojih se vidi da je 9. kolovoza 1690. godine carska komisija oformila magistrat i trgovca Danijela Ferdinanda Vesentina imenovala prvim gradonačelnikom (tada se ta funkcija nazivala - sudac) Osijeka. I sama sudbina tog prvog, i prilično nesretnog gradonačelnika, zaslužuje da bude i literarno, a ne samo povijesno obrađena. Naime, čovjek je očito iz prevelike ljubavi prema gradu i građanima, zapravo, prema svim onim civilnim i univerzalnim vrijednostima koje se nisu dopadale agresivnim vojnim zapovjednicima grada - punih deset mjeseci proveo u zatvoru. Vjerujem da građane Osijeka, a i ne samo Osijeka, sve one s nešto boljim pamćenjem ova nesretna epizoda prvog suca/gradonačelnika Osijeka podsjeća na nedavna ratna vremena u kojima su se na sličan način konfrontirale dvije suprotne filozofije/politike - civilna vs. militaristička.
Ono što su mnogi gradovi jugoistočne, i ne samo jugoistočne Europe, doživljavali tek sredinom 20. stoljeća, u osječkom Nutarnjem gradu svi ti procesi započeti su još u 17. stoljeću...