Dakle, Kendrick Lamar Duckworth rođen je 17. lipnja 1987. u Comptonu u američkoj saveznoj državi Kaliforniji. Gradu poznatom po dugogodišnjoj glazbenoj kulturi (N.W.A., Coolio, DJ Quik), ali i velikoj nesigurnosti, te je dugi niz godina bio vodeći po broju ubojstava u SAD-u. Lamar je svoju glazbenu karijeru započeo još kao tinejdžer pod imenom K-Dot, objaviviši mixtape “Youngest Head Nigga in Charge (Hub City Threat: Minor of the Year)” (2004.) kojim je skrenuo pozornost na sebe te je potpisao ugovor s nezavisnom izdavačkom kućom Top Dawg Entertainment. Godinu kasnije objavljuje još jedan mixtape pod nazivom “Training Day”, a tijekom 2006. i 2007. godine nastupao je, zajedno s Jayom Rockom i Ya Boyem, kao predgrupa na turneji The Gamea. Svojim petim mixtapeom “O(verly) D(edicated)” dospio je na Billboardovu ljestvicu najprodavanijih r&b/hip-hop albuma, a svoj debi album “Section.80” objavljuje u srpnju 2011. godine. Albumu je prethodio singl “HiiiPoWeR” kojim je oduševio brojne kolege, veterane hip-hopa poput Snoop Dogga i Buste Rhymes. Bio je to konceptualni album, koji se bavio životima dviju junakinja, Tammy i Keishe, koje su rođene u 80-ima, opisujući probleme s kojima se crnačka zajednica borila tijekom Reaganove vladavine.

Ako je “Section.80” bio snažan dokument na kojemu smo se imali prilike upoznati s potencijalnim talentom Lamara, što tek reći o njegovu spektakularnom nastavku “good kid, m.A.A.d city”. Objavljen u listopadu 2012. godine, bio je i ostao album gotovo bez praznog hoda, koji je od uvodne molitve "Sherane a.k.a Master Splinter’s Daughter" nakon koje slijedi iskrena ispovijest od sedamdeset minuta bezobrazno pomeo konkurenciju pred sobom. Savršeno spajajući underground i mainstream, Kendrick se istaknuo iskrenošću, ali i kao vrhunski storyteller kojemu zavide kolege iz drugih glazbenih žanrova, a u ovom čudu od albuma bilo je mjesta i za osobne probleme, kao i kritiku društva, nasilje i lošu ekonomsku situaciju koja je u konačnici i jedan od razloga propadanja svete američke krave zvane obitelj. Album na kojemu je Lamar oduševio hrabrošću da se uhvati u koštac sa svojim vlastitim demonima, pritom istovremeno slažući pjesme koje se na njegovim koncertima pjevaju uglas, poput “The Art Of Peer Pressure”, “Swimming Pools”, ali i pokušavajući progurati neke od svojih “čudnih” glazbenih ideja. U tu kategoriju svakako ulazi 12-minutna "Sing About Me, I’m Dying of Thirst" koja je pravi mali tour-de-force, jer nakon prekrasnih gudača prvih nekoliko minuta, slijedi promjena atmosfere i na kraju ponovno molitva. Kao rijetko koji glazbenik posljednjih godina, Kendrick Lamar se uhvatio u koštac s hororom zvanim stvarni život i od toga napravio maestralno - glazbeno, kinematografsko i životno djelo.

Možda ću pretjerati kada kažem kako je “To Pimp A Butterfly” jedan od najeklektičnijih i najoriginalnijih albuma u posljednjem desetljeću. I pritom ne mislim isključivo na hip-hop. Jer iako je sa mnom već dvije pune godine, svakim novim slušanjem otkrivam neke nove glazbene ideje i dosjetke koje je osmislio na ovom remek-djelu, kao i neku novu strofu od koje mi se naježi cijelo tijelo. Jedno je sigurno, “To Pimp A Butterfly” je teška, iskrena, izravna i zahtjevna ploča na kojoj je Lamar pokazao nevjerojatnu raskoš ideja, poigravši se s gotovo svakim glazbenim žanrom koji vam može pasti u ovom trenutku na pamet - funk, rock, hip-hop, jazz, soul, r'n'b, avangardom - samo da navedemo neke koji dominiraju ovim albumom, koji je u konačnici osvojio nekoliko Grammyja u kategoriji rap-glazbe. Međutim, najveća vrijednost ovog albuma je činjenica da može poslužiti kao svojevrsni uvod u enciklopediju o socijalnim, rasnim i vjerskim nepravdama s kojim se civilizacija neprestano bori. Preuzevši (ne)svjesno na sebe ulogu glasnogovornika pokreta Black Lives Matter, koji se svojim izravnim i bijesnim stihovima obraća slušatelju da obrati pažnju na probleme s kojim se svakodnevno susreću Afroamerikanci kao i ostale manjine u Sjedinjenim Državama, Kendrick je vrlo brzo postao glavna meta brojnih kritičara koji ne odobravaju njegove poklike na revoluciju. No, ako uistinu obratite pažnju na stihove njegove moćno i potresno zastrašujuće “The Blacker the Berry”, Kendrick se obraća upravo licemjerju u svima nama.

Novi album “DAMN.” objavljen 14. travnja još je jedan trijumf Kendricka Lamara, dijamant koji će svakim novim slušanjem (brušenjem) postati klasik u žanru, kao uostalom i njegova dva prethodnika. Problem na koji je Lamar naišao između “To Pimp A Butterfly” i novog albuma jest činjenica da je dobio nevjerojatnu pozornost kritike, medija i prihvaćanja od strane mainstreama, pa čak i politike. Naime, Obama ga je u nekoliko navrata hvalio, citirajući njegovu “How Much a Dollar Cost” te ga pozvao da nastupi u Bijeloj kući na Dan nezavisnosti 2016. godine. “DAMN.” nudi puno manji raspon glazbenih ideja nego njegov prethodnik, no njegov bijesni glas protiv nepravdi i dalje je prisutan, iako ni jednog trenutka ne propovijeda, nego su sve poruke skrivene iza vlastitih trauma kojima se bavi na ovom izdanju. Preispitujući sebe na novom albumu, Kendrick se vratio u okrilje žanra, iako atmosferom još uvijek živi u sjećanju na soul vrhunce 70-ih Chi-Litesa ili Curtisa Mayfielda. Naravno, vidjet ćemo koliko će “DAMN.” izdržati test vremena, no malo tko je pomislio da će gostovanje U2 na rap-pjesmi ikada moći zvučati slušljivo, pa opet “XXX.” je uz “FEAR.” vrhunac albuma. U svoja četiri albuma Kendrick Lamar stvorio je poprilično tužan opus, koji se razlikuje od gotovo svega na današnjoj sceni, šireći tugu i očaj u trenucima kada to najmanje očekujemo te nam nudeći nadu kada ju više ne vidimo. Stoga, hajdemo reći da je trenutno najveći MC na planetu, umjetnik koji se ne boji pogledati u ogledalo i osvrnuti pogled oko sebe, a vrijeme će pokazati gdje će ga povijest glazbe smjestiti.