Zaštitna lica sportske redakcije Informativnog programa Nove TV, Stipe Sladoljev i Vlado Boban, naizmjenično vikendima komentiraju prijenose atraktivnih UFC događanja koja možemo pratiti u programu Nove TV i na portalu GOL.hr. U povodu toga porazgovarali smo s dečkima o izazovima tog posla, ali i o novinarskoj karijeri općenito.

Kako su izgledali vaši prvi koraci u sportskoj redakciji Nove TV?

STIPE: Bilo je to u studenome 2004., imao sam 25 godina i dvije i pol godine rada na HRT-u iza sebe. Na Novu TV tada smo stigli Saša Lugonjić, Tomislav Šovagović i ja. Postali smo dio tima čiji je cilj bio napraviti najbolji informativni program u zemlji. Kako sam stigao iz redakcije u kojoj je naglasak bio na izravnim prijenosima i velikim sportskim projektima, a ne na samim vijestima, za mene je to bio velik izazov. A onda je na Novoj TV krenula - utrka! Jer to je news: utrka u kojoj nema mnogo prostora za “lako ćemo”. I uz mnogo truda, pokazalo se da smo najbolji. U usporedbi s utrkom na 10 tisuća metara, kao da smo krenuli s krugom zaostatka, a na kraju slavili s krugom prednosti. Ta utrka i dalje traje, a mi i dalje vodimo.

VLADO: Radio sam na jednom projektu na Novoj TV, nevezano uz informativnu redakciju u kojoj su baš tada trebali mladog novinara za volontiranje. Kolega me pitao bih li pokušao - i to je bilo to. Trebao sam ostati samo preko ljeta, a produžilo se na gotovo deset godina.

Koja ćete izvještavanja najviše pamtiti i po čemu?

STIPE: Bez premca, to su odlasci na najveća sportska natjecanja. Olimpijske igre u Ateni 2004. pamtit ću po brojnim velikim događajima, a najviše po zlatu rukometaša i neplaniranom izravnom prijenosu povijesnog poraza košarkaša SAD-a od Portorika. Olimpijske igre u Pekingu 2008. obilježilo je upoznavanje kulture toliko drugačije od naše i izvještavanje o različitim aspektima te kulture: prehrani, taoističkim i konfucijanističkim hramovima, obilježavanju katoličkog blagdana Velike Gospe, razlici bogatog i siromašnog Pekinga (iako treba uzeti u obzir da se “olimpijski Peking” zasigurno razlikuje od svakodnevnog Pekinga). A opet, na svoj način posebni su bili i prijenosi UFC-a. Do 2007. godine nisam nikada gledao UFC na licu mjesta, a sad sam odjednom tu - u Manchesteru i Londonu - i radim izravan prijenos. Čudesno iskustvo.

VLADO: Za mene je najljepša stvar u našem poslu stvaranje reportaža, a neke od njih uvijek ću pamtiti. Tek sam počeo raditi kad sam dobio zadatak od urednice da napravim intervju s Ivanom Balićem koji je doista velika faca. Onda sam na intervju došao s kartonskim Balićem od dva metra i rekao: “Bok, ovo je tvoj brat Trevor”. Ivano se nasmijao se i rekao mi: “Mali, ti si lud”. Bio je to početak lijepog poznanstva. Jednom sam čak Trevora ugostio u svojoj emisiji na videochatu. Što se velikih natjecanja tiče, posebno mi je u sjećanju ostalo Svjetsko prvenstvo u odbojci za žene u Italiji, kad smo napravili nekoliko izvrsnih priča. A i naše djevojke tada su igrale sjajnu odbojku.

Kad se u vama rodila ljubav prema sportskom novinarstvu i kad ste shvatili da će novinarstvo biti vaš životni poziv?

STIPE: Za početak, treba razdvojiti ljubav prema sportu i ljubav prema sportskom novinarstvu. Sport je dostupan svima i zato naša ljubav postoji oduvijek (i valjda zauvijek), a sportsko novinarstvo ipak nije dostupno svima. Ja sam ga doživljavao donekle nedostižnim; čak i kad sam se prijavio na audiciju za sportskog novinara u proljeće 2002., nisam imao neka velika očekivanja. Ali prošao sam na audiciji, dobio posao i brzo se zaljubio. I sad sam u toj sretnoj ljubavnoj vezi već 15 godina.

VLADO: Nisam stajao u redu kad je Bog dijelio talent za nogomet. Bio sam stoper i s 20 godina, kad sam završio u petoj ligi, shvatio sam da mi se karijera ne razvija u željenom smjeru. Ali sport sam oduvijek volio i pratio, a na fakultetu shvatio i da imam “žicu” za novinarski posao. Nisam imao strah od javnog nastupa, volio sam čitati i analizirati, a pisanje mi je uvijek dobro išlo.

Jeste li se ikada poželjeli baviti nekom drugom granom novinarstva i u čemu se još eventualno možete zamisliti, osim u sportu?

STIPE: Moja druga velika ljubav je proučavanje religija, zatim znanosti i kritičkog mišljenja i na kraju, njihov odnos prema etici i politici. Tu se također mogu zamisliti; novinarstvo koje bi se bavilo tim intrigantnim temama. Naš svijet je čudesan, znanstvena otkrića nevjerojatna, a opet smo jako podložni pseudoznanstvenom razmišljanju, praznovjerju i slabom shvaćanju svijeta oko sebe. U tom smislu religija je s jedne strane i sama dio predznanstvenog načina shvaćanja svijeta i čovjeka. Ali s druge strane ona je vječna potraga za krajnjim odgovorima na najvažnija pitanja i stoga držim da nije nadiđena čak ni u današnjem svijetu. Dapače.

VLADO: Ne mogu reći da sam se želio baviti nekom drugom granom novinarstva, ali osim sporta, mnogo me toga zanima. Recimo, za svoj gušt radim dokumentarne filmove, a trenutačno radim jedan o pub kvizovima. Ovoga ljeta pridružit ću se dvojici ribara na nekoliko dana na otvorenom moru i to ću iskustvo dokumentirati. Snimanje dokumentaraca je krvav kruh, ali zanima me ta druga strana medalje, koja je na neki način sirovi oblik egzistencijalizma.

Što vam je najveći izazov prilikom komentiranja prijenosa uživo, kao što su UFC-ovi spektakli koje pratimo vikendom navečer na Novoj TV? I što vam je najdraže u tom poslu?

STIPE: Od svih zadataka sportskog reportera ništa se ne može usporediti s izravnim prijenosom. Osjećaj da sudjeluješ u nečemu što se upravo događa i da si jedan (mali, ali ipak važan) dio te priče koja se upravo odvija pred očima milijuna ljudi diljem svijeta, neusporediv je s ičim drugim u novinarskom poslu. Ljudi vole slobodnu borbu i vole UFC, koji je danas praktički monopolist u tom sportu. Rekao bih da je kod tih prijenosa najveći izazov za komentatora ljudima pomoći da u borbama uživaju još više, a usput im ne smetati u tome. Sama bit izravnog prijenosa je dočarati ljudima što se događa i prenijeti atmosferu.

VLADO: Najbolja stvar kod UFC događanja jest činjenica da ih ljudi vole gledati i što ih slobodna borba, koja postaje mainstream sport, doista zanima. Drago mi je što i mi možemo tome pridonijeti i zato, recimo, često radimo priče o mladim borcima i slobodnoj borbi općenito. Raditi prijenose UFC-a s uigranim timom kojeg čine Stipe i sukomentatori Zelg Galešić i Igor Pokrajac, pravi je gušt. Uvijek je izazov odraditi sve bez ijedne pogreške, no pokojni Boris Mutić rekao je: “Pogriješi svaki put bar jednom da ljudi znaju da ideš uživo”.

Koje sportove privatno volite pogledati i što volite zaigrati s ekipom?

STIPE: Privatno najviše volim gledati nogomet, slobodnu borbu, boks, košarku i atletiku. Nogomet je ipak iznad svega, prije svega zato što je gledanje sporta za mene najvećim dijelom društvena aktivnost. Budući da ljudi oko mene najviše vole nogomet, onda u toj sinergiji najviše uživam i ja. Slobodnu borbu i boks zavolio sam uz izravne prijenose na Novoj TV, pa tako UFC u Hrvatskoj ima sve više vjernih gledatelja. A košarka je stara ljubav, za mene možda i najljepši sport na svijetu. Baš košarku najviše volim i igrati, a uz nju i stolni tenis.

VLADO: Svaki kvalitetni sportski novinar mora imati široko znanje o sportu i mora biti informiran o aktualnostima. Ipak, privatno najviše pratim engleski Premiership, a ponekad i odem na utakmice West Hama u London kao navijač. Za Čekićare navijam od devedesetih. Naravno, pogledam i HNL. To je ipak Biblija. Volim slobodnu borbu, boks, ali i reprezentativnu košarku.