Vezani članci
TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (I.):
TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (III.):
INTERVJU TJEDNA: ĐURO HRANIĆ
U srednjovjekovlju se pojavila jedna skupina kršćana nazvana albigenzi. Naučavali su mnogo toga što je bilo suprotno kršćanskom nauku pa se Crkva usprotivila njima i odbacila njihov nauk. Oni su između ostaloga vrlo štovali Blaženu Djevicu Mariju, Mariju su zvali “parakletičkom Marijom”, duhovnom Marijom.
1. Dakle, za njih je Marija bila jako važna, ali samo kao “Marija Duha”, duhovna Marija, ali nikako kao Marija od “krvi i mesa”, Marija koja je tjelesno rodila samoga Boga.
Razlog zašto ovo promišljanje započinjem s tim zanimljivim naukom albigenza jest taj što i danas možemo na vrlo sličan način primijetiti određene pristupe ženi (Mariji) u društvu i Crkvi, koji u mnogo čemu nalikuju onima albigenza. Radi se o tomu da se o ženi vrlo često u sekularnom društvu govori samo kao “općenitoj ženi”, a ne kao ženi od krvi i mesa, tj. o “konkretnoj ženi” koja ima konkretno tijelo, spol, koja se konkretno ostvaruje, a nikada apstraktno. “Općenita žena”, kao što je to bio slučaj u albigenza, s velikim prijezirom gleda na sebe samu, na svoju tjelesnost, spol, drugačijost. Slično se može primijetiti i kod muškarca, kojega se također predstavlja kao “općenitoga muškarca”. Tako se u sekularnom društvu, na tragu albigenza, govori isključivo o “općenitom čovjeku”, “općenitom muškarcu”, “općenitoj ženi”, gdje je jedno i drugo krajnje lišeno konkretnoga, tjelesnoga, povijesnoga, nacionalnoga, obiteljskoga itd. Nama je važno ovdje istaknuti da se kršćanstvo odlučno suprotstavilo takvoj opasnoj spiritualizaciji žene/Marije (“općenita žena”) te snažno stavilo u središte ženu od krvi i mesa, konkretnu ženu, ženu Mariju koja je tjelesno rodila samoga Boga, Isusa Krista.
RIJEČ I TIJELO
Ako pogledamo “konkretnu ženu”, onda je njezino tijelo drukčije od muškoga. Ono nalikuje nekoj vrsti školjke, špilje. Iznutra žena ima prostor koji može primiti drugoga, drugoga kojemu ona pušta da se u nju probije, u njoj se smjesti, boravi i raste. Nutrina žene daje drugomu da živi od nje, da se hrani njome i da postane nerazdruživo jedno s njom. “Konkretna žena” ima, dakle, školjku, špilju, utrobu, utrobu za drugoga. Ta tjelesna, konkretna činjenica žene govori nam nešto o misteriju same žene - žena ima osjećaja za osobno. Žena je osobna i želi da sve bude osobno, ona daje da osoba, osobno raste u njoj, ona njeguje osobu. Za razliku od muškarca koji nema školjku, špilju, utrobu za drugoga te je posvećen neosobnom, apstraktnom, zakonskom, pojmovnom, principijelnom, žena je sva osobna, konkretna, njeguje posebno, intimno, skriveno, ono što se ne da izvesti svesti ni na pojam, ni na princip. Dovoljno je vidljivo što se događa kada takva “konkretna žena” nestane iz društva. Puno toga se gubi, a posebno školjka, špilja, utroba, tj. sfera intimnoga, skrivenoga, sfera obiteljskoga i ljubavi. Ali o tome možda jednom drugom prigodom.
2. Iz navedenoga razvidno je zašto Katolička Crkva štuje Blaženu Djevicu Mariju, odnosno zašto je ona za katolike toliko važna da s njome stoji ili pada sama Crkva, a time i određeno shvaćanje kršćanstva. Radi se o sljedećem. Postoji velika težnja u današnjoj religioznosti da se i Boga počinje shvaćati općenito. Bog je isključivo duh, ideja, “sila”, kako se to obično veli. U svemu tomu može se primijetiti kao da je čovjeku više stalo do toga da Bog bude što općenitiji, apstraktniji, samo da ga Bog ostavi na miru, da ga ne dodiruje i ne postavlja mu pitanje u njegovoj konkretnosti, tjelesnosti, u njegovoj intimi. Zato će ljudi uvijek nekako radije pohrliti tom apstraktnom Bogu, radije će, kako sam pokazao, i sebe shvaćati “općenitim”. No, svemu tomu katolici kazuju jedno veliko ne u Blaženoj Djevici Mariji. U Mariji, “konkretnoj ženi” od krvi i mesa, u toj “školjki” nastao je “Božji biser”, Bog je postao konkretnim, sam je uzeo i krv i meso, postao čovjekom. Zato se katolicizam protivi svakoj spiritualizaciji Boga i čovjeka. Marija je rodila samoga Boga od krvi i mesa, Boga koji je jedan od nas, ali i Boga koji želi da i mi budemo jedno s njim, duhom i tijelom. Naposljetku, Marija je žena koja je rodila Božju Riječ, Riječ koja je postala Tijelom. Postoji velika opasnost da se Boga, a i čovjeka svede na riječ i na riječi. Naše društvo je previše postalo društvo riječi, a time društvo stalnoga problematiziranja i raspravljanja. Riječi više ne izviru iz stvarnosti i ne dovode do stvarnosti. Nastaje čisti svijet riječi, virtualnosti, riječi zbog samih riječi. Marija je pak osoba Riječi, ali tjelesne Riječi. U Mariji je Riječ uzela tijelo. Tako otkrivamo u Mariji da ljudske riječi uvijek trebaju biti “odjevene” tijelom, trebaju biti “tjelesne riječi”. “Tjelesne riječi” dolaze iz tijela, iz onoga što izmiče u svojoj konkretnosti svakom pokušaju vladanja riječima. “Tjelesne riječi” čuvaju misterij, drugost, one čuvaju misterij Boga, svijeta i čovjeka. “Tjelesne riječi” dolaze iz konkretne stvarnosti, iz konkretnoga susreta s drugim, u njima se živo osjeća sama stvarnost. “Tjelesne riječi” daju nam također osjećati tijelo pisca, kako ono pulsira u svojoj krhkosti, ograničenosti, poniznosti, ali one isto tako pulsiraju spram tijela čitatelja, poštujući ga u istoj krhkosti, ograničenosti. U tom smislu su “tjelesne riječi” humane, zapravo, one kao da izriču onu Riječ koja je postala tijelom, a to je Isus Krist. Zato je Marija učiteljica riječi, “tjelesnih”, humanih riječi, a katolicizam je marijanska religija, religija protiv intelektualizma i problematicizma, religija u kojoj je Riječ uvijek utjelovljena, religija riječi i tijela.
3. Sada se može uvidjeti zašto su marijanska ukazanja oduvijek bila vrlo važna u Katoličkoj Crkvi do dana današnjega. Marija se pojavljuje, ukazuje u povijesti, jer se u njoj i po njoj jednom već pojavio i objavio Bog u Isusu Kristu. Marija je konkretna žena, majka konkretnoga Boga u Isusu Kristu. U Marijinim se ukazanjima Crkvi, a po njoj cijelom čovječanstvu, stalno doziva u svijest da Bog nije apstraktni, “općeniti”, nego konkretni Bog, Bog koji je i dalje Bog od krvi i mesa, Bog koji je jedno i sada s nama, nama ljudima od krvi i mesa, smrtnicima, patnicima, proganjanima, slabima u “dolini suza” ovoga svijeta.
Ali, kako onda razumjeti Međugorje i marijanska ukazanja? Ovdje mogu iznijeti samo ono što se meni kao katoličkom teologu čini da se dogodilo i događa u Međugorju. U tomu nam može pripomoći Toma Akvinski. Toma govori o karizmatskim darovima (proroštvo) koje Bog slobodno daje pojedincima. Ti su darovi dani pojedincima bez njihovih zasluga, a jedina im je svrha da služe drugima, da oni po tim darovima dođu do Boga. No, prisutnost tih darova nije vječno zajamčena. Darovi se mogu izgubiti (u SZ-u Šaul), može ih sam Bog povući zbog nedostojnosti samih primatelja. Ako promotrimo međugorska ukazanja u svjetlu Tominih promišljanja o karizmatskim darovima, tada se može reći sljedeće:
ČASTITI MARIJU
1. Polazeći od činjenice da se u Međugorju događaju tolike dobre stvari (obraćenja, ispovijedi, slavlje, susreti), za pretpostaviti je da su se u Međugorju dogodila ukazanja, odnosno da je Bog obdario vidioce “proroštvom”, karizmatskim darovima ukazanja. Meni se čini da je sam početak vrhunaravni, da se radi o Božjem zahvatu, da su vidioci na samom početku zaista bili proroci. Taj “proročki” početak ne mora biti do kraja jasan, ne moraju se uvijek podudarati podatci tko je što ili kada vidio, kako to žele neki teolozi i biskupi koji to uzimaju kao argument protiv Međugorja. Ne treba zaboraviti da se ni u evanđeljima ne podudaraju podatci o Kristovoj patnji i uskrsnuću pa to nije razlog njihove nevjerodostojnosti! Dapače, upravo je to nepodudaranje, nejasnoća znak vjerodostojnosti, jer se radi o događaju, događajima koji su tako veliki, snažni da je precizno, povijesno datiranje jednostavno nemoguće, i zapravo protivno takvom velikom događaju.
2. Premda je sam početak, prema mome mišljenju, vrhunaravni događaj, meni se osobno čini da kasniji događaji, posebice mnoge poruke do danas, više ne predstavljaju ukazanja, u smislu posebnoga Božjega dara vidiocima. Ili jasnije rečeno: vidioci više nisu proroci. Zašto? Gomilanje poruka, previše riječi i sadržaja protivi se biblijskom, katoličkom shvaćanju Marije, Marije kao žene skrovitosti, šutnje, Marije kao žene od malo riječi, ali snažnih riječi! Kad pogledamo druga marijanska ukazanja, potvrđena od strane Crkve, onda možemo primijetiti štedljivost, nježnost, neku vrstu šutljivosti s riječima i porukama.
3. Premda je, prema mome mišljenju, Bog povukao od vidjelaca svoje karizmatske darove, premda oni nisu više proroci, njihove poruke, tzv. Marijine poruke, ne treba obezvrjeđivati i odbacivati, jer one predstavljaju duhovno iskustvo samih vidjelaca, njihov doživljaj Boga. Ali, kao što rekoh, njihove poruke nisu više “Marijine poruke” u strogom teološkom smislu riječi, ne predstavljaju poseban Božji zahvat u njihove živote, a time oni više nisu proroci.
No, kako se ovdje ne radi o dogmatskim, suštinskim raspravama o vjeri, katolici mogu mirno, s puno poštovanja i obzirnosti raspravljati o Međugorju, a što je najvažnije, mogu opušteno častiti Mariju, kao “konkretnu ženu” konkretnoga Boga, svugdje, a ako to žele, i u Međugorju.
Dr. sc. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu i profesor fundamentalne teologije na tom fakultetu
MARIO VASILJ: RAZGOVOR S VICKINOM MAJKOM ZLATOM I BRATOM FRANJOM
Djeca su bila uvjerljiva i nepokolebljiva
Jedna od najintrigantnijih knjiga koja kroz izravne razgovore tematizira fenomen Međugorja svakako je knjiga prof. dr. sc. Marija Vasilja, sadašnjeg dekana Fakulteta prirodoslovno-matematičkih znanosti u Mostaru.
Naslov knjige glasi “Međugorje - Gospini apostoli - Vicka svjedoči” (Matica hrvatska, Čitluk, 2014.), a pročitati to izdanje, bez obzira na to što o Međugorju tko mislio, doista je nevjerojatno iskustvo.
Uz dopuštenje autora, prenosimo manji dio iz knjige koji se odnosi na razgovor s Vickinom (vidjelica) majkom Zlatom i bratom Franjom.
MARIO VASILJ (dalje M. V.): Možete li mi nešto reći o događaju što se zbio u Međugorju 20. travnja 1981. godine?
BRAT FRANJO: Ustali smo rano ujutro te krenuli sjeći drva. Nosio sam sjekiru, pilu i ostali potreban alat. Došli smo do freze. Na njoj su bile dvije krunice, jedna do druge. Uzeo sam krunice i odnio ih majci i baki.
M. V.: Onda se Gospa ukazala (24. lipnja 1981.). Tada nitko nije ništa primjećivao na djeci. Oni su se dogovorili da nikomu ne će govoriti ništa te večeri. Sljedećega dana Vicka dolazi kući i govori kako se Gospa ukazala. Kako ste se Vi kao majka osjećali u tom trenutku?
MAMA ZLATA: Nikako! Tko bi mogao zamisliti da će se to dogoditi! Pomislila sam da djeci nije nešto učinjeno. Ali Vicka je uporno govorila da je vidjela Gospu i da ju nitko ne može uvjeriti u suprotno. Sutradan smo brali duhan, a ona mi je rekla da će opet ići na mjesto ukazanja. Zabranila sam joj, no ona mi se suprotstavila rekavši da moraju otići vidjeti hoće li im se i ponovno ukazati. I kad je došlo vrijeme, nitko ju nije mogao zaustaviti.
M. V.: Kada Vam je Vicka rekla da se Gospa ukazala, na što ste prvo pomislili?
MAMA ZLATA: U prvi sam mah pomislila da je to nemoguće. Nikada nisam mogla zamisliti da bi se Gospa mogla ukazati mom djetetu ili nekomu iz naše sredine. Bila sam prilično skeptična prema tim pričama.
M. V.: Kako ste se osjećali tih dana?
MAMA ZLATA: Nisam se osjećala najbolje. Nije mi bilo svejedno. Čovjek pomisli na svašta: možda je netko djeci štogod podmetnuo, možda ih je tkogod nagovorio i tomu slično.
M. V.: Je li Vas bilo strah?
MAMA ZLATA: Nije. Nisam se bojala. Policije je bilo na svakome koraku, ali se nisam plašila. Nesumnjivo mi je Bog dao snage da budem čvrsta.
M. V.: Trećega dana ukazanja pokojna baka i Vi predložile ste Vicki da sa sobom ponese blagoslovljenu vodu na mjesto ukazanja.
MAMA ZLATA: Da. Baka je rekla Vicki da, kad se pojavi, poškropi to biće te rekne: “Ako si Gospa, ostani s nama, ako si sotona, odlazi!” Ona se, kaže, samo nasmiješila.
M. V.: Kada ste se uvjerili da Vaša kći ne laže i da je Gospa uistinu došla u Međugorje?
MAMA ZLATA: Prošlo je dugo dok nisam shvatila da je ono što djeca govore istina. Od samog sam početka intenzivnije molila da bih uz Božju pomoć mogla razabrati što se uistinu događa. Na kraju mi je bilo bjelodano da nas je Gospa doista pohodila.
M. V.: Postoji li neki događaj koji je presudno utjecao na to da povjerujete u ukazanja?
MAMA ZLATA: Nema posebnog događaja. Jednostavno sam osjećala, osobito za vrijeme ukazanja u našoj kući, poseban mir i neopisivu radost što me je upućivalo na zaključak da je riječ o nečemu nadzemaljskome.
M. V.: Možete li nam reći nešto o “Plavome križu”?
BRAT FRANJO: Kad je Ivan s molitvenom grupom krenuo na Brdo ukazanja, Gospa im se ranije ukazala i rekla im da se mole na tome mjestu jer ih na brdu čeka policija. Oni su tako postupili. Kad su se vratili kući, jedan im je čovjek, sada već pokojni, rekao da to mjesto treba obilježiti. Od drva je napravio križ. Kako je imao samo plavu boju, on i Ivan obojili su križ tom bojom. Onda su uvečer otišli i na rečenome mjestu postavili križ. I od tada to mjesto nosi ime Plavi križ.
M. V.: Jedan Talijan, Vaš prijatelj imenom Fausto, koji je mnogo puta bio u Međugorju, poželio je zamijeniti spomenuti križ jer je ostario i poprilično propao. Što je napravio?
BRAT FRANJO: Fausto je razgovarao s vidiocima koji su se složili da on uzme plavi križ i ponese ga sa sobom, a da u zamjenu donese drugi plavi križ. On je donio drugi, metalni križ koji je i danas na onome mjestu.
M. V.: Fausto je donio i jednu sliku na kojoj se vidi Plavi križ?
BRAT FRANJO: Da. Na toj slici se vidi izvorni Plavi križ i moj prijatelj Fausto u njegovoj obiteljskoj kući.
M. V.: I svećenici su na početku sumnjali. Neprestano su ispitivali djecu. Kako ste to proživljavali?
MAMA ZLATA: Sjećam se jednoga susreta s našim fratrima, fra Ivanom Dugandžićem i fra Tomislavom Pervanom. Fra Tomislav je nastupio vrlo energično. Povišenim je tonom govorio kako se s takvim stvarima nije igrati, kako politički režim to može upotrijebiti protiv Crkve i tomu slično. Ja sam se rasplakala. Fra Ivan me izveo i tješio. Rekao mi je da se ništa ne bojim: ako je s Božje strane, opstat će i pokazat će se plodovi, ako je pak s vražje, onda će brzo propasti.
M. V.: Jeste li se bojali za djecu? Neprestano su ih provjeravali, odvodili, ispitivali, dovodili. Bilo je tu i policije, specijalaca, policijskih pasa, vojske... Čak su i domaći ljudi vrbovani kako bi sudjelovali u “raskrinkavanju” vidjelaca.
MAMA ZLATA: Svaku su nas večer pozivali da dođemo u školu na sastanak. Glavna je priča bila da smo krivi mi roditelji jer ih ne želimo spriječiti da odlaze kamo hoće i da pričaju što hoće. Također su govorili da je sve to upereno protiv države: netko je djecu nagovorio da tako nastupaju kako bi preko njih rušio državu. Ja sam im rekla neka pronađu onoga tko ih na to nagovara pa ćemo ga svi kamenovati; ja ću prva baciti kamen. Bilo je provokacije svake vrste. Tjerali su nas da im branimo ići na Brdo, postavljali su policiju i vojsku kako bi zabranjivali okupljanja i koješta drugo. Otišla sam fra Jozi Zovki i priopćila mu kako od nas traže da djeci zabranimo odlazak na mjesto ukazanja i da su posvuda postavili stražu. On mi je rekao da se vratim kući te da djeci pokažem put kroz polje kojim će doći u crkveno dvorište. Postupila sam kako mi je sugerirao. Djeca su se okupila u nas. Rekla sam im da se izvuku kroz prozor pa preko njiva neka se upute crkvi. Narod ih je spazio te se dao u trk za njima. Digla se tolika prašina da se teško što moglo vidjeti.
M. V.: Prisjetimo se starih vremena. Gospa je na početku rekla kako je Međugorje izabrala zato što je to mjesto puno molitve, dobrih ljudi, vjere. Možete li nam nešto reći o svome djetinjstvu? Kako se tada živjelo i kakav je tada narod bio?
MAMA ZLATA: Narod je bio bogobojazan. Što god se radilo, prvo se mislilo na Boga. Da ne bi Bog kaznio, sve treba biti dobro. Molilo se ujutro, u podne (Anđeoski pozdrav) te navečer. Nije se moglo reći da netko ne moli. U crkvu se išlo uvijek. Otkako pamtim, petkom se postilo. Prije je bilo više poštivanja nego sada. Ako bi svećenik, noseći sveti sakrament nekom bolesniku, prošao pokraj nas, bez obzira gdje bismo stajali, u lokvi vode ili blatu, kleknuli bismo i ostali u tom položaju sve dok svećenik s Presvetim ne bi prošao. To se osobito poštivalo.
M. V.: Vama je bilo možda teže negoli drugim roditeljima. Naime Vaš je muž, pok. Pero, radio u Njemačkoj, a Vi ste bili sami s djecom i svekrvom. Neprestano su Vam dolazili i prijetili kako će Peri oduzeti putovnicu te ne će moći ići zarađivati, kako ćete umrijeti od gladi itd.
MAMA ZLATA: Meni bi svakako bilo znatno lakše da je Pero bio kod kuće. No poznajući njega, on bi zasigurno završio u zatvoru jer ne bi mogao otrpjeti sve te silne provokacije. Zato je bilo bolje što je bio u Njemačkoj iako sam na neki način bila prepuštena vlastitim snagama da se brinem za osmero djece, svekrvu i sestrinu kćer koja je bila kod mene od prvoga do osmog razreda. Dakle - puna kuća čeljadi za koju se valja pobrinuti, a ja sama. I još k tomu svakodnevno šikaniranje!
M. V.: Kako su Vas gledali susjedi koji su bili sumnjičavi prema priči o ukazanju?
MAMA ZLATA: Ne znam. Nitko javno ništa nije govorio, pa o tome ne mogu ništa reći.
M. V.: Jeste li razgovarali s roditeljima ostalih vidjelaca? Kako su oni sve to proživljavali?
MAMA ZLATA: Da, razgovarala sam. Kao i ja, na početku su i oni bili sumnjičavi. No ubrzo su povjerovali. Djeca su bila zdrava, nitko ih nije vrbovao ili nagovarao na bilo što, bila su uvjerljiva i nepokolebljiva. Ostalo je samo zaključiti da im se Gospa uistinu ukazuje.
Priredio: Darko JERKOVIĆ
ŠEST VIDIOCA
Žive svoje obiteljske živote
Šestero međugorskih vidjelaca provelo je tri i pol desetljeća zaokupljeno susretima s hodočasnicima. Od prvih tvrdnji o susretu s Gospom, pa do danas, život su posvetili molitvi i razgovorima s milijunima ljudi koji u Međugorje hrle sa svih strana svijeta. O njima se stalno govori kao o djeci, no oni su sada odrasli ljudi s iskustvom i zasnovanim obiteljima te ukupno osamnaestero djece. Vicka, Marija te Ivan i danas tvrde kako imaju svakodnevna ukazanja, dok Mirjana, Ivanka i Jakov kažu kako ukazanja imaju jednom godišnje.(D.G.)