Fra Vladimir (Vlado) Ereš: Nitko i nikada iz srca vjernika ne može izbrisati Međugorje
Vezani članci
TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (I.):
TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (II.):
INTERVJU TJEDNA: ĐURO HRANIĆ
Ja sam od prvog dana bio u Međugorju. Kada je ono sve počelo bio sam na službi u samostanu na Širokom Brijegu. Živio sam u blizini mojih mučenika fratara, pobijenih od partizana, i pobožnog najboljeg vjernog puka na svijetu. Pročulo se odmah o tome.
Naravno, među tim silnim mnoštvom znatiželjnih vjernika bio sam i ja. Bio je komunstički režim pa smo se bojali nove podvale na račun naše vjere. Vrlo blizak bio sam s vidiocima i s lokalnim župnim osobljem. Pratio sam sve izbliza. Sve je to prošlo “i sito i rešeto”, što se ono kaže, tako da sam prilično siguran u sva događanja.
Sve je raslo i raslo i izraslo do nevjerojatnih visina. Život me je kasnije odveo u Njemačku pa u Švicarsku i kroz sve ove godine i desetljeća, kako sam ja stario, Međugorje je raslo. Ja nisam još sreo ni grupe ni pojedinca, iz bilo kojeg naroda i države, koji ne pričaju zanosno o Međugorju. No, za primijetiti je kako se ponekada od odgovornih u crkvenim i novinarskim krugovima osjeti kako se voli “pecnuti” o ovoj temi, ali vjerni puk s posebnim pijetetom priča, ide i hodočasti u Međugorje. Slijedom toga i “moja su krila široka” i duša puna unutarnje radosti kad je moj vjerni puk pun Božje snage i Gospina zanosa. Kad on obnavlja duhovne “resurse”, zašto onda i ja ne bih uz njega “cvjetao” i sretan bio.
ŠUTI I RADI
Vaš prijatelj, a naš kolega novinar Skoko rekao je da ste od početka ukazanja posebno vezani za Međugorje, a javnost za to u detalje i ne zna. Možete li i za Glas Slavonije malo šire pojasniti o čemu je riječ?
- Već rekoh da sam od prvog dana živio i radio u blizini Međugorja. Naravno da sam imao i problema s policijom i ostalim “organima”, ali sam se znao “mudro” ponašati, jer su bila “vučljiva” vremena. Čuvao sam ovu tajnu, koju ću vam sada reći, do prije godinu dana. Bio sam tada na Širokom Brijegu kao kapelan. Proširila se vijest munjevitom brzinom da se Gospa ukazuje. Svi smo mi u početku odmahivali rukom, tj. bili sumnjičavi. U mojem samostanu posebno... Kako neki nisu sasvim prihvaćali način rada i proaktivnost fra Joze Zovke, govorili su kako je to “Broćankića maslo” (to mu je obiteljski nadimak). Pomogla im je u početku i ateističko-komunistička javnost. Ali kako se narod redovito i sve više okupljao, bila je potreba pastoralne zbrinutosti i pomaganja. Tada mi je bio župnik fra Karlo Lovrić koji je sada u Međugorju. Obojica smo redovito dolazila i bila na usluzi. Ja sam tada bio mlad te sam s mladima (kao i sa svima drugima) bio u jako dobrim odnosima. Voljeli su me i ja njih. Tisuće na vjeronauku i u crkvi. Išli smo sve više u Međugorje. Meni nije bila draga politika jer moja “politika” je moj Bog i ljubav prema mojoj Crkvi i mom narodu. Imao sam i neke razgovore u miliciji. Čak su me jednom vozili kroz grad do samostana. Provocirali. Na jednom ispitivanju pitam ja - zamislite - jednoga od njih u miliciji: Kako možete spojiti u svojoj glavi - Vi mene ispitujete ovdje, a ja vašu majku gledam svake nedjelje u crkvi u prvoj klupi kako se moli za vas? Oborio je glavu. I danas su te osobe žive, sretnem ih povremeno, a vlastodršci su im sigurno većinom pod zemljom. Bila su to mučna i teška vremena. Ja sam se bavio slikanjem i snimanjem od rođenja pa do danas. Imam milijune snimaka te sate i sate snimljenoga materijala iz svoga rada i života po župama i misijama. Imam uvezane sve kršćanske časopise, kao i društvene.
Prvih dana ukazanja pokojni fra Zrinko Čuvalo pozva me u sobu i zamoli bi li mogao slikati sve pojedinosti u Međugorju, urediti pet kopija fotografskih albuma: jedan za župu, pa za fra Jozu, pa za njega, pa za fra F. Vlašića i fra T. Pervana. Treba za budućnost prikupljati dokumente i za povijest čuvati događaje. Dobro mi je pripelio: “O ovome nikome da nisi ništa rekao, ni miloj majci. Šuti i radi. Uostalom, ti nisi ovdje i nisi toliko ‘upadan’ pa neće valjda tebe premetati. U slučaju premetačina i milicijskih racija, sve će nam to odnijeti i otuđiti. Šuti, fotografiraj, snimaj, radi, pohrani i sakrij.” Dao sam se na posao punih sedam prvih godina, do ljeta 1988. godine, kada sam premješten u Njemačku. Fotografirao sam puno, ma sve moguće zanimljivosti u Međugorju i oko njega. Sabrano radio s velikom ljubavlju. Mnoge sitne male scene, ljude, susrete i događaje zabilježio. Kad sam pošao u tuđinu, odnio sam pok. fra Zrinku veliku količinu albuma, slika i drugih sitnica. Koja je to zlatna dokumentacija za sada i za budućnost! Vjerujem da je sve sačuvano i na mjestu pohranjeno.
Još me je fra T. Pervan, međugorski župnik, zamolio da uzmem videokameru te da u civilu, jer bih bio upadan u našem odijelu - habitu, snimam sv. misu i ljude. To se događalo puno puta. Iz tih prvih sedam godina postoji jako puno materijala za povijest Međugorja. Naravno da sam kasnije, kada god sam u Međugorju, snimao “za svoju dušu” mnoge pojedinsti, za svoje potrebe i knjige. Kada danas s ove distance gledam, ponosan sam što sam mogao bar na ovaj način čuvati tajnu Međugorja i raditi na prikupljanju fotografske građe o njegovoj povijesti nastanka.
BOŽJA HRANA
U BiH (i u Međugorju) boravio je Henryk Hoser. Po Vama, što bi mogao biti cilj toga posjeta?
- Sve što u životu proučavate, izučavate, obrađujete morate promatrati s više strana. Svaki fenomen, događanje i ponašanje te sve drugo ima svoje zašto i zato. Pa tako i Međugorje. A pogotovo Međugorje. I neka je tako. Moji vjernici, kao i ostali kada dođu, oni ga promatraju u svom svjetlu vjere, osjećaja, doživljaja i poruke. I oni su svojevrsna komisija. Nisu samo Rim, biskup i svećenici komisija. I vjernici su komisija koja ima svoja promatranja, ispitivanja, ciljeve i odgovore. Dakle, svatko na svoj način. I dobro da je tako. Prema tome, neka svih koji iskreno, pažljivo, pošteno i sabrano promatraju. Ali, koliko sam od svih, i sa svih strana, čuo, čitao i vidio, kažu: Međugorje je čudo Božje na ovoj zemlji. Prema tome, nitko ga više “skuditi” ne može. Ovom dragom kardinalu iz Varšave želimo da što dulje ostane i uživa u “plodovima” Međugorja. Sve ih on može vrlo dobro osjetiti. Zato je i došao. I kako vidimo, njegove prve reakcije su vrlo dobre. Fratri u Međugorju trude se iznad svojih snaga i moći, ali zato je Gospa tu da “podupla snagu”, da svaka grupa i svi hodočasnici budu “napojeni i nahranjeni” Božje hrane. Svi hodočasnici sa svojom duhovnom pratnjom donose sa sobom program organizacije, a Gospodin im Bog sa svojom Majkom daje sve ono drugo - za što su došli. Ovog biskupa gledam kao na jednog oca koji je došao u posjet svojoj djeci i želi se uvjeriti obrađuju li dobro imanje, ubiru li zdrave plodove, njeguju li “očevinu” i drže li do dobrog glasa svoje “ćaćevine”.
BEZ REKLAME
Koliko je za Crkvu važno Međugorje, i bez službenog priznanja? I hoće li prizanja uopće biti i kada?
- Za Crkvu je sve važno. Za svaku je župu važno kakvu poruku šalje i vide li se plodovi. Za vjernika je svaka rečenica iz Biblije, molitvenika i sv. mise jako važna. Za sve koji vjeruju vrlo je važno svako svjedočanstvo, svetište, crkva i župa. Za Crkvu je važno i kad se igrač i sportaš prekrsti na početku utakmice, i kad se vidi lančić s križem na vratu, u autu, pokraj ceste; važno je kad se na TV-u vidi prijenos mise iz pune crkve i snažne pjesme, važno je kad ljeti kolone pješaka hodočaste u bilo koje svetište. Važno je u našim susretima kad doživiš pozitivnost iz vjere. Eto, sve je važno. A konkretno: Vi novinari potežete to pitanje češće, pa me je strah, da u potrazi za senzacionalizmom, ne date poruku koju narod očekuje. Međugorju nije potrebna reklama ni javnost. Ono živi svoj život pun smisla i punine. Ali novinama treba Međugorje da mogu živjeti, zato bi bilo pošteno da od onoga od čega živiš pošteno i objaviš. Na svijetu nitko ne može “skuditi” Međugorje. Ono je duboko ukopalo put u srcima vjernika cijelog svijeta i NITKO GA I NIKADA VIŠE ne može izbrisati. Još i ovo: stalno se u novinama poteže to - PRIZNANJE. No iz povijesti ukazanja zna se da dok traju i dok su vidioci živi nema očitovanja u tom pravcu. Narod je rekao svoje, a ni njegova Crkva neće sigurno nikada drugačije reći. Ali strpljen - spašen - kaže se.
LJETO U MEĐUGORJU
Vaša zaključna poruka?
- Milijuni će ljudi idućih mjeseci “izići iz kuća”, otići da se odmore, svatko kako i kuda želi, a desetci tisuća mladih boravit će u svetištu Međugorja, ovog kao i svakog ljeta, da “nahrane mlade duše i napoje mlado tijelo.” Neće njima uteći morska plaža, ali boravak na ovakvoj “Božjoj i Marijinoj plaži” puno je više osvježavajući na duge staze. Dok gledam ljeti ona mlada lica, vidim budućnost moje Crkve i svih župa. Dok se neki protivnici vjere napinju propagirati kako vjera slabi, dok se osjeti i slabost i mlitavost nas duhovnih osoba, upravite pogled prema tih 50 do 100 tisuća mladih, onda ćemo priznati da će Bog i Marija “stanovati i vladati” u životima svojih vjernika još stotinu godina, a za dalje neka se pobrinu buduće generacije. Svi mi koji živimo daleko od majke znamo kako je ići majci ususret. Majka nikad ne može nestati. Majka ne može iz nas otići i izblijedjeti, majka ne može nikada ne biti voljena. Ona je naše jučer, danas i sutra. Međugorje je toplo majčino gnijezdo gdje se vjernik rado vraća i navraća. Moja cijela zajednica, kao i sve druge po Zapadu, ljetnih dana planiraju neizbježno par dana doći Majci u Međugorje. Malo vremena od odmora ljeti se “otkine” kako bi se navratilo koji trenutak Majci.
Ovom prigodom još bih dodao: Živim u Švicarskoj, a prije sam bio, radio i vodio Hrvatsku katoličku misiju u Singenu u Njemačkoj. Bilo je vrijeme rata, 1991.-92. U moju misiju, u vihoru izbjeglištva, došlo je iz Osijeka, Valpova, Belišća, Andrijevaca, Vinkovaca oko 300 djece i malo većih u pratnji odraslih. Ostali su gotovo godinu dana u mojoj misiji. Tu su išli u školu, na vjeronauk. Imali smo ostale aktivnosti, kako smo znali i mogli organizirati. Humitarnu pomoć sam u prvom šleperu poslao u Osijek. S tim manjima i malo većima bio prijatelj. Vjeronauk, misa, mnoge male pomoći i puno toga sam organizirao. Danas, nakon 24 godine, sve su to mladi i uspješni ljudi. Volio bih da ih pozdravite. Vjerujem da me se mnogi još sjećaju, a ja u uspomeni na njih još čuvam mnoge slike i videosnimke. Sretan Uskrs svima!(D.J.)
TKO JE FRA VLADO?
Vladimir Ereš, ili kako ga odmilja zovemo skraćeno fra Vlado, svećenik je Hercegovačke franjevačke provincije koji djeluje kao takav više od 37 godina. Započeo je u Širokom Brijegu pa u Mostaru, te od 1988. godine radi i živi u iseljeništvu vodeći nekoliko Hrvatskih katoličkih misija: Najprije H.K.M. Singen-Konstanz, gotovo jedanaest godina, te je izdavao glasilo misije “Glas misije Singen-Konstanz”. U sastavu te misije bilo je veliko Hodočašće Hrvata u svetište Birnau, koje je vodio 11 godina. Mnogi kažu najveće u iseljeništvu. Nakon toga prelazi u St. Gallen i ostaje punih šest godina, a onda biva premješten u Lausanne-Wallis i tu je već dvanaestu godinu te vodi dvije misije spojene u jednu: Lausanne-Wallis. Napisao je nekoliko knjiga: Hrvati u Birnau, Tako smo pomagali domovini, Lijepo je moliti i raditi s našim narodom. Posebno mu je tražena knjiga i vrlo obljubljena od hodočasnika u Lurdu “Moj križni put u Lurdu”, koja je na pragu petog izdanja, kao i “Čudesna lurdska priča”, koja očekuje treće izdanje. Kruna svih knjiga nedavno su izašle knjige “Moj život s mojim narodom u iseljeništvu”, tri povelike i bogato opremljene knjige s više od 1760 stranica i 10 i pol tisuća fotografija. Inače je fra Vlado vrlo svestran te je do sada uspješno organizirao Festivale folklora hrvatskih grupa u Švicarskoj (3), kao i Festival pjevača (2) na području ove zemlje, uz još mnoge druge akcije, ideje i ostvarenja sa svojim narodom. Povremeno se javlja u svim našim društvenim i vjerskim časopisima. U kojoj god misiji ili župi radio, rado ostaje u sjećanju vjernika kao plemenita duša uslužna svima, ne dijeleći nikoga prema teritorijalnim ili drugim podjelama. Prema mogućnostima i vremenu, rado piše tekstove za mnoge naše pjevače. U pripremi mu je, ako ga zdravlje posluži, još nekoliko vrlo zanimljivih knjiga.(D.J.)
DARIJA ŠKUNCA KLANAC
Oče biskupe, prekasno je ubijati Međugorje
Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić uzburkao je javnost sklonu Međugorju, odnosno ukazanju kao stvarnom događaju. Msgr. Perić je, naime, nedavno ponovio svoj stav znan otprije - da se u Međugorju Gospa nije ukazala te da je riječ o manipulaciji vidjelaca i svećenika koji su tamo bili na službi.
Tim povodom reagirala je i ugledna hrvatska pjesnikinja, posebno aktivna u iseljeništvu, Darija Škunca Klanac, te uputila msgr. Periću otvoreno pismo. Škunca Klanac je i sama pomno istraživala fenomen Međugorja još od početaka i o njemu napisala četiri knjige.
Njezino pismo, koje su objavili neki mediji u Hrvatskoj, prenosimo također u cijelosti:
Preuzvišeni oče biskupe,
s pažnjom sam pročitala Vaše najnovije priopćenje o Međugorju. Osjećam se ponukanom napisati Vam otvoreno pismo, a razlog je jednostavan: pojavu međugorskih ukazanja (potonju riječ pišem bez navodnika) proučavala sam niz godina, posebno iz razdoblja prvih sedam dana. Preslušavala sam snimke 18 razgovora, od 27. 6. 1981. do 30. 6. 1981., kada su fra Jozo Zovko i fra Viktor Kosir ispitivali vidioce. Čuvajući se senzacionalizma već od samih početaka pa sve do sada, čemu, kao žena, inače nisam sklona, uvijek sam ostajala zadivljena i uvjerena u njihove iskrene i istinite iskaze. Napisala sam četiri knjige o toj temi kao rezultat svojih istraživanja i svjedočenja, uporno u nastojanju da objektivno i otvoreno potaknem na prijeko potrebno razlučivanje bez kojega se ništa ne može razumjeti ni vrednovati. (Vidjeti moje web-stranice, www.comprendre-medjugorje.info)
Vi pak, oče biskupe, oko spomenutih međugorskih pitanja redovito izlazite u javnost s tekstovima na način kao da ne postoji svijetla strana Mjeseca. Oče biskupe, prekasno je ubijati Međugorje s namjerom da se pomuti zdrava jezgra začetaka događaja ukazanja. Ono je toliko naraslo i donijelo dobrih plodova da sada ispada čudno kao da se dijete nije ni rodilo, a ono je tu pred očima cijeloga svijeta, ono raste i ušlo je u svoju fazu sazrijevanja. Vi, evo, kao da mu želite, u trenutku kada Papin posebni izaslanik dolazi u Međugorje, dati smrtonosni udarac. Vaše pismo objavljeno baš pred dolazak Papina izaslanika, djeluje nametljivo, gotovo kao da ga želite dočekati s porukom: “Evo, to je istina o međugorskim ukazanjima; sve sam Vam ja rekao i nije Vam potrebno drugo gledati.”
Ne kanim, oče biskupe, s Vama ulaziti u polemiku. Od početaka svojih istraživanja bila sam za razgovor i razbor, ne za prazne rasprave. To nisam radila ni s najvećim protivnicima Međugorja, koji su surađivali s mostarskim Ordinarijatom, nego sam s njima dogovarala i ostvarivala susrete ovdje u Montrealu i u Francuskoj. Posebno sam, pak, svojevremeno pok. fra Ivu Sivriću ponudila da surađujemo u istraživanjima prvih dana ukazanja, što je on kategorički odbio. Šteta, jer smo mogli zajedno doći do potpunijih rezultata. Fra Ivo je zasnovao tezu da je Međugorje kopija Lurda, jer su navodno djeca čitala neku knjigu o Lurdu i odmah ušla u glumu tih ukazanja. Kada sam, pak, pobliže uvidjela tu sličnost s Lurdom, koju je i on utemeljeno uočio, pa onda pretvorio u dječju igru, ja sam se dala na proučavanje Lurda i došla do toga da je zaista sličnost zapanjujuća (Medjugorje, réponses aux objections, Daria Klanac, Éditions du Sarment, Paris, 2001, str. 109). To me još više učvrstilo u mom stavu o istinitosti Međugorja.
Međutim, po Vašem načinu razmišljanja mogla bih se zapitati kakva je to Gospa koja se ukazivala u Lurdu. Prema Vašoj jednostranoj analizi zaključujem da ni Lurd ne bi bio istinit:
Prvi dan Gospa ništa ne govori, nego samo klima glavom i moli s Bernardicom Slava Ocu i onda naglo nestaje; drugi dan Bernardica škropi Gospu blagoslovljenom vodom, Gospa se nasmiješi i ostaje. U Međugorju je to bilo trećeg dana.
Trećeg dana Bernardica je upitala prikazu da joj kaže svoje ime. Gospa se nasmijala i nije odgovorila.
Devetog dana, Bernardica pere lice u blatu i žvače travu. Svi koji to promatraju misle da je poludjela. A iz tog čina potekla je voda i dalje teče. Potom se pojavilo pedesetak lažnih vidjelaca. Gospa nije baš izabrala ni najpogodnije mjesto koje se prije ukazanja smatralo nečistim, jer se tu dovađalo svinje. I tako redom.
Francuska Biskupska konferencija svojedobno je zatražila od teologa i mariologa Renéa Laurentina da prouči Lurd. On je to i učinio i na tu temu izdao 30-ak knjiga. Postao je autoritet u crkvi i u svijetu. Francuski biskupi nisu imali nikakav prigovor na njegov rad.
S ocem Laurentinom surađivala sam dugi niz godina. (Intimno pismo mojim hodočasnicima, str. 38. Darija Škunca Klanac, Sakramento 2016.) On me je hrabrio u mojim istraživanjima i napisao predgovor za francusko izdanje moje knjige Na izvorima Međugorja (Aux sources de Medjugorje, Sciences et culture, Montreal 1998. (3e éditions 2014. www.comprendre-medjugorje.info). Premda se u svemu nismo slagali, nije nam smetalo da nastavimo s radom. A promatrajući danas ponašanje prema Međugorju, za Lurd je kazao da bi teško prošao u naše vrijeme. Ipak, zacijelo i Vi štujete Gospu Lurdsku, kao i pape i sav vjerni puk.
Ovdje nije mjesto za dugo izlaganje o toj Gospinoj pedagogiji s malenima. Uostalom, mudri i umni tu vrstu govora i ne razumiju. Samo ponovno podsjećam: o tome sam pisala u svojim knjigama. S obzirom, pak, na Vaše pismo, puno zajedljivosti i jednostranosti, želim unijeti samo malo svjetla u tamnu stranu Vaših izjava. Izdvojit ću dio iz razgovora koji su fra Jozo Zovko i fra Viktor Kosir vodili s Jakovom prvih sedam dana. Vidjelac Jakov bio je nepokolebljivo uvjeren i beskrajno radostan da vidi Gospu.
Fra Zovko: A jesi li radostan da si vidio Gospu?
Jakov: Kako neću biti radostan!
Fra Kosir: Reci, je l' si ti ikad poželio da se oće meni ovako Gospa ukazat?
Jakov: Pa jesam. A sad kažem, ja sam reka: 'Sad da umrem, ne bi mi bilo žao kad sam Gospu vidio.'
Fra Kosir: Dobro to, ali jesi l' se ti ikad nadao, recimo, prije godinu dana ili prije po godine?
Jakov: Nisam ništa.
Fra Kosir: Nisi se nadao da bi ti se mogla Gospa ukazat, nisi to ni mislio?
Jakov: Nisam to ni zna.
Fra Kosir: Da se može ukazat?
Jakov: Da.
Fra Kosir: A što da te večeras smetu, da ti ne dadu ić, mama ili netko drugi?
Jakov: Ko će mene smetat kad ja oću ić. Mene oni vuče želja ić gori.
Fra Kosir: A mama ti ne dadne?
Jakov: Ne more me zaustavit. Ja oću.
Fra Kosir: Ne more?!
Fra Zovko: Kako bi joj reko?
Jakov: Ja bi reko mama ja ću ić pa ti me bila ubila. Ti me ubi, ja ću ić opet.
Fra Zovko: Znam, ali kad Bog kaže da slušaš mamu. Što ćeš onda kazat.
Jakov: Ja ću ić Bogu gori, Gospi ću ić gori i eto. (27. 6. 1981. Prije podne)
Fra Zovko: Ali kad nisi je vidio?
Jakov: Koga?
Fra Zovko: Gospu.
Jakov: Vidio sam ja Gospu! Kao da je pred menom, evo, ko vi!
Oče biskupe, imate li ove odlomke u Vašem prijepisu kasete? Ako ne, mogu Vam ih posuditi da zajedno preslušamo i pogledamo. Otkud odvažnost, preuzvišeni, tom djetetu od deset godina da je spreman umrijeti za ono što vidi. Nije se nimalo dao zbuniti pred svećenicima koji su ga dobro rešetali misleći da je mlad te da ga se lako može omesti. Slične su odgovore davali i drugi vidioci, čvrsti u uvjerenju da vide Gospu.
Ivanka (30. 6. 1981.): Vidim je ko i Vas, kaže ona fra Jozi. To nije laž.
Ne bi mi bilo žao da me i ubiju zato što sam vidjela Gospu. Rado bi odletjela k njoj (28. 6. 1981.).
Vjerovao ko ili ne, ja nju vidim, velečasni, kao da s Vama ovako stojim i pričam (28. 6. 1981.).
Tako bih mogla nastaviti citirajući izvorno i sve ostale vidioce, ali i to ćete naći u mojim knjigama. A tek kada bismo započeli razgovor o dobrim plodovima, tu ne bi bilo kraja bezbrojnim svjedočanstvima. Brojna ispitivanja, kroz dugi niz godina, svjetskih stručnjaka (liječnika, psihologa, psihijatra, sociologa, antropologa, neurologa, fizičara pa i samih teologa), dokazivala su objektivnost događanja. Zato završavam: “Po plodovima ćete ih njihovima prepoznati” (Mt 7, 15-20). U tom smislu završit ću riječima Papina poslanika, zacijelo neopterećenoga i objektivnoga promatrača, koji je svoje poglede o Međugorju podijelio za talijansku La Fede Quotidiana 15. veljače ove godine, kad je, između ostaloga kazao: “Plodovi vjere su po meni pozitivni. Pod plodove mislim na molitvu krunice, euharistijsko klanjanje, post i pokoru jer to sve potiče razvoj vjere. U Međugorju vidimo ljude koji se vraćaju sakramentima, vidimo obraćenja, promjene u načinu življenja, sudjelovanja u euharistijskom slavlju, ispovijedi, ozdravljenja, i to se sve događa u Međugorju. To ne možemo zanijekati niti ignorirati pastoralno.”(D.J.)