Vezani članci
TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (III.):
TEMA TJEDNA: FENOMEN MEĐUGORJA (II.):
INTERVJU TJEDNA: ĐURO HRANIĆ
Papin izaslanik Henryk Hoser prošlog je tjedna u Međugorju neizravno, bolje rečeno oprezno i u rukavicama, potvrdio da bi svetište uskoro moglo biti i službeno priznato.
Za razliku od svih crkvenih velikodostojnika koji su uvijek uz spominjanje međugorskih ukazanja govorili navodna, biskup Hoser izbacio je tu riječ, govoreći isključivo o ukazanjima, međugorskom fenomenu i vidiocima. Premda to nije tako izrekao, dalo se razabrati da njegov posjet ide u tom smjeru. Na upit priznaje li zapravo na taj način međugorska ukazanja, Hoser je pojasnio da na ukazanja misli u navodnim znacima koji se ne vide u govoru. Ipak, poljski biskup Varšave - Praga u Međugorju nije sjedio prekriženih ruku. Otkrio je da je razgovarao s vidiocima, ali da je to bio tek površan susret jer o svemu istraživanje vodi Kongregacija za nauk vjere i kardinal Ruini.
- To su obični ljudi (vidioci). Oni su mi rekli da su imali povlasticu ukazanja Blažene Djevice Marije koju ovdje zovu Kraljica Mira. Nije moja uloga da se izjasnim o autentičnosti ukazanja jer Crkva o tome nije donijela konačan sud - pojasnio je Hoser, naglašavajući da je ovdje prisutan međugorski fenomen jer godišnje dođe 2,5 milijuna hodočasnika iz 80 zemalja svijeta, što je usporedio s Lourdesom u koji dolazi šest milijuna vjernika.
Iz tih njegovih riječi dalo se iščitati da je itekako naklonjen Međugorju, premda je vješto izbjegavao konkretne odgovore.
- Zašto ljudi dolaze ovdje u Međugorje? - upitao se Hoser. - Čuli su za ukazanja 1981. godine, ovdje otkrivaju nešto izvanredno, unutarnji mir i smirenje u srcu. Međugorje je mjesto marijanskoga štovanja. To je plodna oaza za duhovna zvanja jer na poticaj Međugorja imamo 600 svećeničkih poziva u Italiji, Njemačkoj i SAD-u - rekao je Hoser, dodavši da je Međugorje dio nove evangelizacije, o čemu svjedoče brojni hodočasnici.
Inače, prati se svaka Hoserova riječ, ali i odnosi s mjesnim mostarsko-duvanjskim biskupom, msgr. Ratkom Perićem, koji je nedvojbeno najveći protivnik međugorskih ukazanja. Sukob mostarskog biskupa i hercegovačkih fratara puno je stariji od datuma ukazanja Gospe u Međugorju, pa mnogi očekuju da bi upravo biskup Hoser mogao utjecati na njihovo međusobno povjerenje i pomirenje. Stoga i ne začuđuje veliko zanimanje za Hoserov boravak u Međugorju i vjerničkog puka koji u njemu vidi obranu od utjecaja mostarskog biskupa Ratka Perića.
Hoser nadalje kaže da je Papi Međugorje važno zbog nove evangelizacije i to će mu odrediti sudbinu. Postojale su sumnje jesu li vidioci autentični, i zato moli za strpljenje jer što je fenomen složeniji, to treba više vremena za zaključak, kaže Hoser. “Stvarnost svetišta u današnjem svijetu tako je važna da je Papa svetišta iz Kongregacije za kler prebacio u Kongregaciju za evangelizaciju”, dodaje Hoser.
Ali valja spomenuti da je papa Franjo u više navrata izrazio skepsu oko ukazanja Gospe u Međugorju, pa između redaka čak znao biti i izrazito kritičan. Upozorio je na štovanja Gospe, ali “ne Gospu na čelu poštanskog ureda koja svaki dan šalje novo pismo”. “Moda Gospe superzvijezde, koja stavlja sebe u središte kao protagonisticu, nije katolička”, izjavio je Franjo.
BISKUP PROTIV FRANJEVACA
Međugorje je, kako stoje stvari, ipak na najboljem putu da stekne sve uvjete da postane priznatim i službenim marijanskim svetištem Katoličke Crkve. I to, najvjerojatnije, pod nazivom Kraljice Mira. Kako navodi Radio Vatikan, u Međugorju bi to konkretno moglo značiti dopuštenje svećenicima da organiziraju i predvode hodočašća u Međugorje ili pak drugim mjesnim crkvama (poput one u Poljskoj, Italiji, Irskoj, tj. odakle dolazi najveći broj hodočasnika), da u Međugorje trajno smjeste svoje svećenike, koji će biti na usluzi hodočasnicima iz tih zemalja. Time je papa Franjo poništio davnu odredbu Kongregacije za nauk vjere kojom je svećenicima bilo zabranjeno odlaziti u Međugorje. Odvojeno je, dakle, doktrinarno od pastoralnog pitanja, što je dobro za Međugorje i hodočasnike.
Podsjetimo, do sada bivši mostarski biskup Pavao Žanić i sadašnji Ratko Perić, jedan od najljućih protivnika Međugorja, nisu priznavali ukazanja i sučeljavali su se s franjevcima u Međugorju. Jedan od zaključaka Ruinijeve komisije odnosio se upravo na pastoralne probleme. Bilo je onih koji su predlagali da se međugorska župa pretvori u svetište pod izravnom nadležnošću Svete Stolice. Drugi prijedlog bio je podjela Mostarske biskupije, odnosno da joj Međugorje više ne pripada, nego da se osnuje nova biskupija. Prema onome što se može doznati, komisija na čelu s Ruinijem preporučila je da se prizna nadnaravnost Gospinih ukazanja, ali samo onih prvih, dok se za ostala sud trebao izreći poslije. Komisija, nakon što je proučila bezbrojne dokumente i saslušala vidioce, predala je dosje Kongregaciji za nauk vjere. Papa Franjo je u zrakoplovu na povratku iz Sarajeva 2015., odgovarajući na pitanja, rekao da je Ruinijeva komisija obavila jako dobar posao te da će se o Međugorju ubrzo izjasniti. Od tada do danas nije se znalo što se u Vatikanu priprema vezano uz Međugorje.
Papa Franjo, najblaže rečeno, ne prestaje iznenađivati mnoge u Hrvatskoj, ali i Hrvate u Bosni i Hercegovini. Što se tiče međugorskog fenomena (kako Vatikan naziva ukazanje Majke Božje u Međugorju), dolazak specijalnog vatikanskog izaslanika u svetište koji ima ovlasti djelovati u Papino ime nije, naime, ništa čudno, tvrde upućeni. Bilo je i vrijeme da se to dogodi jer Vatikan, kažu, želi imati kontrolu nad novcem koji se tamo “okreće”, pa se sve skupa može protumačiti i kao svojevrsna pljuska franjevcima koji vode međugorsku župu i svetište.
Zapravo, riječ je o tome da je Vatikanu nedopustivo da se fratri tamo bogate na pobožnosti i jednostavno žele to kontrolirati, tvrde izvori bliski Kaptolu. Jedan od egzorcista u Vatikanu, biskup Andrea Gemma, za Međugorje je, pak, rekao da se tamo sve zbiva radi novca te da su se čak i vidjelice financijski dobro skrasile.
Inače, ukazanja u Međugorju dogodila su se prvi put prije 36 godina, točnije 24. lipnja 1981. godine, kada je šestero mladih - Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, izvijestilo o ukazanju Majke Božje na brdu Crnica, u Međugorju. Kako su se izvješća o ukazanjima ponavljala, s vremenom je Međugorje postalo jednim od poznatijih marijanskih hodočasničkih odredišta.
Svi svećenici koji su bili u svezi s ovim bili su predmetom nesmiljenih progona u ondašnjoj SR BiH. Tajne su službe nastojale zatrti svaku informaciju o Međugorju, a posebice prema fra Jozi Zovki, duhovnom pokretaču otkako se pojavio slučaj tog fenomena, koji je u konačnici završio i na robiji. Etiketa “kleronacionalističkog” bilo je ono čime je jugopolitički vrh želio trajno označiti Međugorje, Katoličku Crkvu, osnovna izvorišta vjere i osobe važne za katoličanstvo u Hrvata.
BROJNE KONTROVERZE?
I Biskupska konferencija Jugoslavije održana u Zadru od 9. do 11. travnja 1991. godine dala je izjavu: Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.
Dakle, kontroverze i na domaćem terenu nastavile su se. Međugorje je otpočetka izazivalo žestoke polemike svojih protivnika i pobornika, što je posve normalno jer se uz njega vežu brojne dvojbe. Kontroverze je možda ponajbolje analizirao mostarski biskup Ratko Perić, jedan od najljućih protivnika Međugorja. Svoj je stav prije sedam-osam godina objavio i na internetskim stranicama Mostarsko-duvanjske biskupije.
Prvo, biskup nikako ne može prihvatiti da ukazanja traju ovoliko dugo, svaki dan i bez obzira na to gdje se vidioci nalazili. “Kao programirano”, primjećuje on i pedantno zbraja koliko je dotad bilo ukazanja (u tom trenutku više od 40.000). “Molim vas, nemojte me hvatati za točnost ovih brojki. Jer ovdje tisuću ukazanja manje ili više ne igra uopće nikakvu ulogu. Gospa se navodno jednako i istodobno ukazuje makar jedan vidjelac bio u Americi, druga vidjelica u Hercegovini, treća u Italiji, a četvrti u Maynoothu. Kuda hodaju osobe po svijetu, tuda hoda i ukazanje”, ironičan je biskup, koji vidiocima prigovara što su se, zahvaljujući i ukazanjima, “arhitektonski okućili i egzistencijalno osigurali”.
Druga kontroverza tiče se brojnosti tajni. Međugorski vidioci tvrde da im je Gospa povjerila deset tajni, što je jedinstven slučaj u povijesti Marijinih ukazanja. U Lourdesu, primjerice, nije bilo nikakvih tajni, a u Fatimi jedna je tajna razdijelje na u tri dijela.
Treće, koliko je u Međugorju poruka, pet ili petnaest, pita se dalje biskup. I koje izabrati: mir, obraćenje, molitva, post, bdjenje, pokora, klanjanje, svjedočenje, vjera, poziv na svetost, Euharistija, Božja riječ, mjesečna ispovijed, krunica... “Talijani, Francuzi, Hrvati... svatko ima svoju interpretaciju. Sve te poruke raznih međugorskih tumača vjernici čuju nedjeljom u crkvama”, podsjeća Perić.
Četvrto, biskupu je vrlo čudno to što se nitko od šestero vidjelaca nije zaredio, premda je troje njih u početku govorilo da će ići u samostan. Perić to ovako opisuje: “Ivan Dragićević odlazi 1981. u sjemenište u Visoko, a 1994. u Bostonu se ženi s jednom Amerikankom i tako duhovno zvanje neopozivo pretvara u ženidbeno stanje. Vicka Ivanković od početka očituje zanos za redovništvom. Nakon 20 godina nailazi dečko iz susjednoga Krehina Graca i mladenci se vjenčavaju u Međugorju”. Za razliku od njih, podsjeća, vidjelice iz Lourdesa i Fatime postale su časne sestre.
Ustvrdivši kako ni molitva nije dokaz istinitosti Međugorja (“kao da treba prevaliti tisuće kilometara iz Koreje ili Irske da čovjek izmoli krunicu”), biskup konstatira kako je Međugorska Gospa “unijela više nereda i nesloge nego što je prije bilo”, te zaključuje da međugorska viđenja nisu od Boga.
Međutim, Francuz Arnaud Dumouch, jedan je od brojnih teologa koji na međugorske kontroverze gleda posve različito od mostarskoga biskupa (njegova iscrpna tumačenja objavila je Darija Škunca Klanac u svojoj knjizi “Razumjeti Međugorje”).
- Svako ukazanje iznenađuje, neponovljivo je. Trajanje i brojnost ukazanja nije ozbiljan prigovor njihovoj vjerodostojnosti. To nije kanonska vrsta argumenata, nego subjektivni dojam - kaže Dumouch i podsjeća na to kako su teolozi smatrali neprikladnim da se Djevica u Lourdesu ukaže u špilji iznad polja sa svinjama.
No, unatoč svega, Međugorje je živjelo i saživjelo među sve većem broju hodočasnika. Drugim riječima, milijuni vjeruju, sumnjama unatoč, i njima je autentičnost ukazanja nepobitna.
Bilo kako god, spomenimo još na kraju da među hercegovačkim fratrima ovih dana vlada muk. Dogovor je da o Međugorju ne govore dok Kongregacija za nauk vjere ne donese svoj stav i dok se ne izjasni papa Franjo. “Da, imam ja još svašta reći o Međugorju. Samo prvo neka svoje kaže Papa”, rekao je fra Jozo Zovko, koji danas živi i radi u franjevačkom samostanu Hercegovačke franjevačke provincije u Zagrebu.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
JEDVA NAPUNE BUS
Papa ubio turizam u Međugorju?
Talijanski hodočasnici okreću leđa od Međugorja, a turističke agencije koje su se prije svega bavile organizacijom vjerskih izleta za Talijane u ovo poznato hercegovačko mjesto stavljaju ključ u bravu. Broj talijanskih hodočasnika prepolovio se, a razlog je tomu gospodarska kriza u Italiji, ali i kritike koje na račun međugorskog fenomena stižu čak i od pape Franje. Gianni Mauro, vlasnik agencije Mauro, objavio je zatvaranje svog biznisa koji je bio oslonjen na talijanske hodočasnike. Mauro navodi da je iz Italije godišnje u Međugorje stizalo i više od 200 tisuća hodočasnika, da bi se u ljeto 2016. taj broj smanjio na tek pedesetak osoba po trajektu, piše Slobodna Dalmacija. U Milanu djeluje agencija Solo Croazia, koja se više od dvadeset godina bavila i hodočasničkim turizmom prema Međugorju, a vlasnica Rea Karninčić potvrdila je da broj hodočasnika rapidno opada u posljednje dvije godine. Ipak, broj hodočasnika iz Poljske raste.
DR. MATO ZOVKIĆ
Doživljaji djece nisu ukazanja
Umirovljeni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, dr. Mato Zovkić, jedan od najuglednijih teologa Crkve u Hrvata, bio je koordinator Komisije za istraživanje događaja u Međugorju što ju je 1982. osnovao mostarski biskup Pavao Žanić. Ona je prva ispitala fenomen Gospina ukazanja u malenome hercegovačkom mjestu i razgovarala s vidiocima. Na temelju njezinih nalaza Komisija Biskupske konferencije Jugoslavije 1991. godine zaključila je da u Međugorju nije posrijedi nadnaravna pojava. Njezin zaključak prihvatilo je vatikansko Povjerenstvo za Međugorje te svoje rezultate predalo Kongregaciji za nauk vjere. Prof. Zovkić svoje je dojmove objavio u tekstu “Problematični elementi u fenomenu Međugorja”, u kojem je niz dokaza koji pobijaju “čudo iz Međugorja”, a pozvala ga je i Ruinijeva komisija da iskaže svoj stav. O doživljajima djece ne bi se smjelo govoriti kao o pravim ukazanjima, kategoričan je Zovkić, tvrdeći da se Gospa štuje prije svega kod kuće. “Nažalost, u slučaju Međugorja događa se da pobornici suzdržane ili protivnike olako proglašavaju gotovo nevjernicima. Ne trebamo proglašavati hereticima ni katoličku braću i sestre koji dolaze u Međugorje i obavljaju pobožnosti. Ni svećenike koji im kao pastiri stoje na usluzi. Ali, ne trebamo proglašavati hereticima ni one koji ne osjećaju potrebu hodočastiti u Međugorje. Svima nam je potrebna unutarnja crkvena tolerancija”, tvrdi profesor Zovkić, dodajući: “Sigurno je da Vatikan neće priznati Međugorje kao službeno marijansko svetište, kao recimo Lourdes gdje se Gospa ukazala 18 puta.”
IVAN MARKEŠIĆ, SOCIOLOG RELIGIJE
Dok su živi biskup Perić i vidioci, Crkva ukazanja neće priznati!
Nedavno je u BiH (i u Međugorju) boravio Henryk Hoser. Iz crkvenih krugova poriču da je ondje zbog odgovora na pitanje jesu li ukazanja Gospe u tom mjestu autentična ili ne. Prema vašem mišljenju, što bi mogao biti cilj toga posjeta?
- Kako su već naši mediji javili, misija je specijalnoga pastoralnog izaslanika pape Franje, mons. Henryka Hosera, steći što temeljitije spoznaje o pastoralnome stanju i potrebama vjernika koji svakodnevno hodočaste u Međugorje. Kako je već obznanjeno, mons. Hoser ima ovlasti pape Franje da nakon uvida u stanje na terenu predloži eventualno i određene mjere. Dakle, njegova misija nije utvrđivati je li se ili nije Gospa ukazala, nego je za Katoličku Crkvu u ovome trenutku jako važno znati promiče li se u Međugorju “zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve”, upravo ono što su članovi Biskupske konferencije Jugoslavije još 10. travnja davne 1991. godine zaključili na svome zasjedanju u Zadru.
Drugo, slanjem mons. Hosera papa Franjo želi od 'svog čovjeka od povjerenja' dobiti pravu informaciju upravo o kvaliteti pastoralne skrbi za vjernike koji hodočaste u Međugorje. Istina, Hoser je, poštujući crkvenu hijerarhiju, posjetio najprije kardinala Puljića u Sarajevu, a potom u Mostaru mjesnoga biskupa Perića, pa tek onda provincijala Hercegovačke franjevačke provincije i međugorske franjevce. Svi oni odreda iskazali su svoje 'ushićenje' njegovim dolaskom. No, bojim se da je to 'ushićenje' lažno i da su svi oni svjesni da je njegov dolazak, blago rečeno, 'ukor', neki kažu 'pljuska', odnosno 'šamarčina', ne samo hercegovačkim franjevcima nego cijelom vodstvu Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. Naime, tzv. međugorski fenomen, umjesto da je postao 'ugaoni kamen' za izgradnju i provedbu što svestranije pastoralne skrbi za vjernike hodočasnike i zdravoga štovanja BDM, on je postao 'fenomen razdora' i međusobne nesnošljivosti mjesnoga biskupijskog ordinarijata (a time i svih bosanskohercegovačkih biskupa i gotovo svih njihovih svećenika) i hercegovačkih franjevaca. I toga su svjesni svi u Katoličkoj Crkvi. Odatle i zabrana službenih crkvenih hodočašća u Međugorje. Nije ova misija tako bezazlena kako bi to neki željeli zaključiti iz osmijeha mons. Hosera. Niti je Gospa toliko naivna da bi s nekima u Crkvi bila bliska, a s drugima na distanci! I to dugih četvrt stoljeća.
PAPINO PRAVO
Kad se “međugorskom fenomenu“ pristupi s pozicije sociologije, kakav se zaključak može izvesti?
- Spomenuti fenomen promatramo kao sve druge fenomene, istražujemo njegovu društvenu funkciju i naravno slijedno tome posljedice koje taj fenomen ima na svakodnevno djelovanje i ponašanje onih koji vjeruju u Gospino ukazanje. Sociolog ne istražuje je li se ili nije Gospa ukazala, kao što ne pita ni koliko anđela može stati na vršku igle, niti pak kojeg su spola anđeli. Sociologa zanima kako ljudi koji vjeruju u nadnaravno, ovdje dakle u Gospino ukazanje, organiziraju svoj svakodnevni život, svoje djelovanje.
No, potrebno je reći sljedeće: Međugorje je jedno malo, lijepo, pitomo, pitoreskno hercegovačko selo. Takvim sam ga osobno doživio. Njega i njegove ljude. Više puta sam bio u tome mjestu. Međutim, u Međugorje dolaze ljudi sa svojim osobnim potrebama, sa svojim nevoljama i problemima koje imaju u obitelji, u zajednici, s problemima koji su posljedica stanja u društvu u kojem se nalaze. Oni dolaze naći utjehu za sadašnje stanje, ali i sigurnu nadu u bolje sutra za sebe i svoju obitelji. Nitko u Međugorje ne dolazi da bi molio za poboljšanje stanja u HDZ-u ili SDP-u, niti da bi se riješilo sadašnje prilike u Agrokoru i njegovim poslovnicama u BiH. Gotovo svi dolaze tražiti rješenje za probleme koje su im svojim politikama stvorile ne sam spomenute nego i druge političke stranke i galopirajuće nezasitne i beskrupulozne kapitalističke kompanije. Osim toga, hodočasnike u Međugorju nitko ne uči niti potiče na mržnju prema drugome svejedno kojega vjerozakona, nacionalne ili rasne pripadnosti bio taj drugi, nitko ih ne potiče na lopovluk, na utaju poreza, na ubojstva, na laži, na bračnu nevjeru.
Stoga se, analizirajući Hoserov dolazak, postavlja pitanje kako su se hercegovački franjevci u svome pastoralnome radu nosili i nose s problemima s kojima im dolaze hodočasnici. Jesu li zbog tolikoga broja hodočasnika i njihovih milodara ispustili uz ruku i zaboravili na ono što je za Katoličku Crkvu najvažnije: pastoralnu skrb za vjernike. Međutim, koliko poznajem hercegovačke franjevce - a mislim da ih poznajem dobro - oni su svoj pastoralni rad obavljali i obavljaju jako dobro i da su to činili i čine u skladu s kršćanskim naukom. No, jedno je moje laičko mišljenje, a drugo je mišljenje onih koji se više razumiju u izvršavanje pastoralnih služba u Crkvi.
O čemu zapravo ovisi sudbina Međugorja? Tko odlučuje - vjernici ili biskupi s Papom na čelu, Komisija...?
- Sudbina Međugorja ovisi kako o vjernicima tako i o Papi. Da nema vjernika koji vjeruju u nadnaravnost nekoga fenomena i koji tu nadnaravnost povezuju s Gospom, Papa ne bi imao razloga baviti se time. No, kako njemu na temelju komisijskih provjera koje se obavljaju na terenu pripada pravo donijeti odluku je li se ili nije ukazala Gospa, onda se zapravo sa stajališta jednoga sociologa može reći da je ovdje riječ uistinu o društvenoj konstrukciji svetosti, o društvenoj konstrukciji ukazanja. Dakle, svejedno je li se Gospa ukazala ili ne, ako Papa kaže da se ukazala, ona se onda ukazala, makar bila riječ o posljedicama koje bi velika ljetna hercegovačka vrućina zvana 'jara' u vrijeme ljetnoga suncostaja, 24. lipnja, imala na dječicu koja su se toga dana našla na Brdu ukazanja. Ako, pak, Papa kaže da se Gospa nije ukazala, onda se ona i nije ukazala, makar se i ukazala. Dakle, u tome slučaju Papa si uzima za pravo nastupati uime Boga. I, prema nauku Katoličke Crkve, on tako i nastupa u pitanjima vjere. I to je tako i u svemu ostalome, kad su dogme u pitanju. A ovdje je u pitanju dogma o papinoj nepogrešivosti (u pitanjima vjere). Time tu prestaje svaka daljnja priča.
LJUDSKI PROIZVOD
Je li i koliko zapravo oko Međugorja stvoren određeni "religijski paradoks"? Jer, kao što ste i sami izjavili, ovodobni ljudi odlučuju o tome postoji li nešto nadnaravno, a to je gotovo nemoguće, jer nadnaravno može postojati samo u sklopu vjere...
- Već sam na to pitanje donekle odgovorio. Naime, veliki američki sociolog Talcott Parsons govori upravo o tome, o paradoksu religije. Na temelju onoga što vidimo u svim religijama, a posebno u Katoličkoj Crkvi, koja se pojavljuje kao posrednica između pojedinaca vjernika laika i Neba (Boga i svega što je Božje na Nebu), u bitnome znači sljedeće: religija je u svome zapadnoeuropskom razumijevanju (ne zaboravimo da neki svjetski jezici ne poznaju riječ religija) usmjerena prema transcendentnome, onostranom, nadnaravnom, neiskustvenom svijetu, u kojemu ljudi, prema nauku tih religija, mogu naći svoje duševno spasenje. Međutim, budući da se religija i njezin nauk ostvaruju i izvršavaju u ovostranosti, ona - čak i protiv svoje volje - postaje, kako navodi Parsons, “dijelom ovoga svijeta, i k tomu još njegovim značajnim dijelom”. U tome smislu religiju nije Bog stvorio. Ona je ljudski proizvod, sastavni dio kulture u kojoj ljudi pronalaze i stvaraju modele kako u ovozemaljskom (kulturnom) izričaju iskazati svoj osobni stav, odnosno svoju vjeru u nadnaravno. I to vrijedi za sva ljudska društva. Nema ni društva ni kulture ni civilizacije bez religije. Ona je sastavni dio njih sviju.
MNOŽINA UKAZANJA
Koliko je za Crkvu važno Međugorje kao mjesto hodočašća, iskazivanja vjere, da ga takvim održi, da tako kažemo, i bez službenog priznanja?
- Upravo misija mons. Hosera pokazuje koliko je Crkvi stalo do Međugorja. A stalo joj je puno. Nevažno je, dakle, hoće li se navodna ukazanja priznati kao autentična ili ne, nego je jako, jako važno znati obavljaju li oni koji su zaduženi za pastoralnu skrb za hodočasnike svoju službu na temelju nauka Katoličke Crkve. A to dalje znači Crkvi je jako stalo da se u Međugorju zbog množine tzv. Gospinih ukazanja i zbog samovoljnih tumačenja njezinih poruka ne izrode različita krivovjerja, hereze, da vidioci i samo mjesto ne postanu važniji negoli je Gospa. Naime, nije rijetkost da se upravo u monoteističkim religijama, u kojima je Boga daleko, a s njime i svi oni koji su njegovi, pa tako i Gospa, (iz)rode različiti oblici krivovjerja, a to znači različiti oblici izvancrkvenoga 'pučkog' tumačenja vjerskih istina, u ovom slučaju istine o Majci Božjoj Mariji.
Dakle, Crkvi je ovdje važno sačuvati vjerodostojnost svoga nauka o Mariji, ne dopustiti da bez posebnih znanja svoje viđenje Marije i njezina značenja u Katoličkoj Crkvi tumače npr. vidioci prema vlastitome nahođenju i da to kao istinito i bez ikakvih sumnja prihvaćaju katolički svećenici, u ovome slučaju hercegovački franjevci. Jer, ako bi Crkva ukazanja u Međugorju proglasila autentičnima, tada bi i sve vidioce bez iznimke (ženske i muške) trebala proglasiti sveticama i svecima Božjim. Razlog: imali su mogućnost neposrednog iskustva Svetoga, Nadnaravnog, susreta s Njim. Svi oni su time odabranici Božji, a time svetice i sveci. Hoće li do toga i doći, teško je reći.
Odnos Vatikana prema mostarskim biskupima glede priznanja Međugorja - kako to komentirate?
- Već sam o tome govorio. Dok su živi mjesni biskup Perić, koji negira ova ukazanja, ali i dok su živi vidioci koji kažu da su svjedoci tog ukazanja i da ta ukazanja nisu prestala nego traju i dalje, Crkva ta ukazanja, bar tako ja mislim, neće priznati autentičnim. Vjerojatno će se Međugorje ostaviti kao mjesto molitve, kao Gospino svetište, s posebnim nadzorom nad provedbom pastoralnih služba da slučajno ne bi došlo do neke vrste krivovjerja. Sve drugo su puste želje i snovi dokonih tipova koji bi na tome fenomenu i dalje zarađivali ugled u javnosti i golem novac.(D.J.)
(Prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta Ivo Pilar u Zagrebu
ZLATKO MILIŠA
Dok je vjere, bit će i čovjeka
Međugorje kao vjerski fenomen opisat ću na specifičan način s dva primjera. Međugorje komentiraju i o njemu pišu čak i oni koji nikada tamo nisu bili i osjetili fenomen mira i kad su najveće gužve.
I dok se javnost godinama terorizira Papaya Summer festivalom na Zrću ili s Ultrom u Splitu, mediji sustavno šute o tome kako se desetci tisuća mladih iz (najmanje) pedesetak država svijeta svakoga ljeta okupljaju na desetodnevnom Međunarodnom festivalu mladih u Međugorju. Blage medijske kritike na račun Ultra festivala su bile i ostale uglavnom iste: nehigijenski uvjeti, "šporki grad" te podivljale cijene (smještaja). Na Poljudu u srpnju 2016. dva soka i obična mala boca vode koštali su čak 225 kune. Fra Ante Vučković, prodekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu i član Organizacijskog odbora dvadesetpetogodišnjeg Mladifesta u Međugorju, osvrnuo se na jednom našem portalu na razlike između okupljanja mladih na tim dvjema destinacijama. "Da sam novinar, otišao bih na Ultru u Split i na Mladifest u Međugorju te usporedio što se događa na jednom mjestu, a što na drugom. Pitao bih mlade što ih okuplja, što ih drži zajedno, koji su rezultati na kraju dana, na kraju programa i kakvi su učinci na ljudima s kojima se susreću jedni i drugi... Pretpostavljam da se primjerice za Ultru ne postavlja pitanje zašto se tamo mladi okupljaju, kao da je to po sebi razumljivo, a postavlja se za Međugorje, kao da je to neobično i neočekivano, što govori o našim 'predsudovima’ o mladima."
Imam veliku prijateljicu, Milku, kuharicu iz Međugorja. Zovem ju Caricom. Prošla je pakao života. Ne priča o tome. U vrijeme rata "druga strana" otela joj je trogodišnje dijete. Muž ju je maltretirao tijekom 17 godina braka. Ostavio ju je. Ne skrbi se o djeci, ali ona o njemu ne govori ništa loše. Samo (mi) kaže da ima (iz braka) jedini kapital - četvero djece. Čuva ih kao "kolajnu oko vrata". Kada je, od 1. do 20. veljače 2012., njezino mjesto Čitluk (pokraj Međugorja) zameo snijeg i nije bilo struje ni vode, ona je bila zadovoljna jer je u kući imala brašna i drva. Nazvala ju je telefonom prijateljica i uplašeno upitala: "Moja Milka, je li ovo sudnji dan?" Carica joj je odgovorila: "Ako jest, prekrasan je!" Njezina prijateljica Sanda, koja mi je to ispričala, dodala je kako joj je (tada) Carica telefonom, sva ushićena, rekla: "Kakve ljepote! Baš kao nekada! Nema auta, nema buke, ljudi se međusobno pomažu, mole se i više razgovaraju otkada je nestalo struje i vode. Ovo nam treba da nas vrati našoj pravoj kući i samima sebi. Da vidiš kako je sve sledilo okolo i koliko krasnih mosura imam na kući. U daljini čujem samo zvona. Divna tišina. Molim se Bogu da svi vide i osjete ovu krasotu. Bog samo želi da se malo odmorimo i shvatimo što je pravi život. Baš kao nekada. Uživaj u ovoj ljepoti. Ostalo će se nadoknaditi."
Njezin otpor teškoćama slika je njezina ponosa. Njezine su je žrtve (kao i inih koji su prošli pakao života) u vjeri ojačale. Ostala je uspravna. Nije se uprljala mržnjom. Oslobodila se straha. Živi u vjeri i pokornosti Stvoritelju i životu.
Zaključno: Dok ima vjere, ima i čovjeka. Ona nam osnažuje volju i smisao života. Samo ako vjerujemo u ono što želimo, možemo to i ostvariti. Ništa nije nemoguće jer "snovi jučerašnjice su nada današnjice i stvarnost sutrašnjice" (Robert H. Goddard). Nemoguće je samo ono što nismo pokušali! Čovjek je duhovno biće dok ostaje u vjeri i odupire se beznađu.
U Međugorju na 22. Mladifestu održao sam 2. kolovoza 2011. predavanje za mlade iz 57 država svijeta o temi "Tamo gdje umire autoritet, nema slobode". Tada sam se obratio mladima ovom rečenicom: “Ima li se itko pravo obraćati vama mladima a da, na ovaj ili onaj način, nije doživio obraćenje (neovisno o tome što tko pod tim podrazumijevao)?” Rečenica nije bila napisana, niti planirana, ali je moja jer sam ju izgovorio. Ostala je u snimci mog govora. Bog mi ju je poslao da svoje iskustvo opisujem drugima koji se deklariraju agnosticima ili ateistima. Snagu vjere priznati psihijatar Viktor E. Frankl naziva "fundamentalnom antropološkom odredbom čovjeka - samotranscendiranjem čovjekove egzistencije".
Dr. sc. Zlatko Miliša, redoviti profesor u trajnom zvanju, Filozofski fakultet Osijek - Odsjek za pedagogiju