Funkcionalne vrtoglavice među uzrocima vrtoglavice ističu se svojom zastupljenošću i drugi su najčešći uzrok vrtoglavica u općoj populaciji, odmah iza bezazlene paroksizmalne položajne vrtoglavice (BPPV), a u dobnoj skupini od 30 do 50 godina čak i najčešći. Njihova učestalost kao primarni uzrok vestibularnih simptoma je oko 10 % u neurootološkim centrima. Međutim, povezanost nekog psihijatrijskog poremećaja s oštećenjem osjetila za ravnotežu mnogo je češća i iznosi gotovo 50 %, s najvišim stopama u bolesnika s vestibularnom migrenom, neuralgijom vestibularnog živca i Ménièreovom bolešću.

Funkcionalne vrtoglavice zapravo su novi termin za “psihogene” vrtoglavice, kako smo ih prije neopravdano nazivali. Ogroman napredak bazične neurologije i fiziologije posljednjih desetljeća nije imao znatniji utjecaj na svakodnevnu kliničku praksu jer su liječnici kliničari desetljećima obrazovani na isključujući način dijagnostičkog promišljanja i zaključivanja, tako da je cjelokupni dijagnostički proces usmjeren na pronalaženje medicinske ili kirurške dijagnoze, a ako se ona ne pronađe, kaže se da je uzrok bolesti “psihohogen” ili se, još gore, odbaci kao “neobjektivan” ili “nestvaran”. U otoneurološkoj dijagnostici takav obrazac razmišljanja u pravilu ne zadovoljava potrebe, jer se strukturna, funkcionalna i psihijatrijska stanja u većini slučajeva dijelom preklapaju.

Posljednjih godina, primjenom novog, integrativnog načina dijagnostičkog razmišljanja, došlo se do spoznaje o postojanju funkcionalnih vestibularnih poremećaja. Ispravno i rano postavljanje dijagnoze funkcionalne vrtoglavice, kao primarnog uzroka ili sekundarnog poremećaja nakon organskog vestibularnog sindroma, jako je važno kako bi se omogućilo odgovarajuće liječenje i spriječio prelazak bolesti u kronični oblik. Međutim, uz dosadašnju, neodgovarajuću edukaciju liječnika, tomu na putu stoje i sami pacijenti, koji su u početku bolesti potpuno nesvjesni njezine psihološke podloge. U pravilu se javljaju liječniku zbog smetnji vida, nestabilnosti, nesigurnosti, skretanja u stranu, osjećaja prevrtanja i sl. pri hodu ili stajanju. Psihičke smetnje koje pritom imaju i zapažaju u pravilu pripisuju poremećaju ravnoteže. Također, vrlo rijetko spontano izvješćuju liječnika o stresnoj ili konfliktnoj situaciji u kojoj su se nedavno našli i koja je mogla biti okidač vrtoglavice.

Kako bismo se sigurno kretali kroz prostor, potreban je stalni nadzor naših pokreta i dobra orijentacija u prostoru, kao i procjena opasnosti. Uzrok funkcionalnih vrtoglavica upravo je u bliskoj anatomskoj i funkcionalnoj povezanosti u mozgu središta odgovornih za kontrolu pokreta i položaja tijela u prostoru s onima odgovornima za opasnost i strah. Funkcionalne vrtoglavice uvijek su nastavak preboljele akutne ili povratne bolesti organa za ravnotežu, zbog loše readaptacije sustava držanja tijela, povećane obraćanjem pozornosti na položaj glave i pokrete tijela, te kontrakcije nožnih mišića, i to uglavnom kod prirodno sklonih anksiozno-depresivnih osoba.

Odbor za nomenklaturu i klasifikaciju vestibularnih poremećaja Baranyeva društva 2015. godine konsenzusom je uspostavio novi naziv za najčešći oblik funkcionalnih vestibularnih poremećaja - perzistentno posturalno-zamjedbena vrtoglavica (Persistent Postural-Perceptual Dizziness - PPPD) i uspio ga uključiti u nacrt sljedeće dopune Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-11), među kronične vestibularne poremećaje.

Glavni simptom PPPD-a kontinuirana je vrtoglavica koju pacijent doživljava kao dezorijentiranost i/ili nestabilnost (bez kružnih senzacija) u trajanju od tri mjeseca ili duže, uvijek povezana s držanjem tijela: simptomi se javljaju samo u uspravnom stavu, pri hodu ili stajanju, znatno manje su izraženi pri sjedenju, a u ležećem se položaju uopće ne javljaju. Simptomi postoje većinu dana u tjednu, često se pojačavaju s protokom vremena, ali u nekim slučajevima mogu i slabjeti. Pojačavaju se pri promjeni položaja tijela iz sjedećeg u stojeći, iz stojećeg u hod i sl. Vrtoglavica je praćena preosjetljivošću na pokrete, gdje pacijenti vrlo često svoje vlastite kretnje doživljavaju kao pokrete okoline. Pritom imaju doživljaj vlastitog kretanja negdje u glavi, ali ga teško definiraju. Osobito im smeta odlazak u velike trgovačke centre, gdje su izloženi brojnim složenim vizualnim podražajima u širokom vidnom polju. Vrlo često imaju i teškoće pri ispunjavanju finih, preciznih vizualnih zadataka (čitanje, rad na računalu, smartfonu i sl.). Bolest se može razbuktati spontano ili pod utjecajem neke nagle kretnje. Najčešće obolijevaju opsesivno-kompulzivne (“žele sve imati pod kontrolom”) ili reaktivno-depresivne osobe koje imaju fluktuirajuću nesigurnost u držanju tijela pri stajanju i hodu. Takve osobe pokušavaju svjesno utjecati na držanje svoga tijela, što ih vodi u “spiralu samopromatranja”, koja za posljedicu ima doživljaj pokreta vlastitoga tijela kao pokreta okoline. Obično se javljaju i napadaji straha od padanja, ali zapravo bez stvarnih padova. Uz anksioznost se javljaju i vegetativne smetnje u obliku mučnine, povraćanja, lupanja srca, preznojavanja i sl. tijekom ili neposredno nakon napadaja. Oboljeli su najčešeće (oko 75 %) kao osobe nervozni, zatvoreni i neraspoloženi.

Dijagnoza bolesti postavlja se isključivo na osnovi povijesti bolesti, jer ne postoji ni jedan karakterističan laboratorijski nalaz. Otoneurološko ispitivanje, kao ni dodatni testovi, ne daje znatnijih rezultata. Ispravna i rana dijagnoza funkcionalne vrtoglavice, kao primarnog uzroka ili sekundarnog poremećaja nakon organskog vestibularnog poremećaja, jako je važna kako bi se omogućilo odgovarajuće liječenje i spriječo prelazak bolesti u kronični oblik.

Simptomi se često smanjuju bavljenjem lakšim sportskim aktivnostima i konzumiranjem manjih količina alkohola (zbog anksiolitičkoga i umirujućeg učinka). Kod blažih i umjerenih smetnji poželjno je provesti vestibularnu rehabilitaciju, jer većina pacijenata ima provokacijske čimbenike vezane uz vid i kretanje, a ona se zasniva na identifikaciji provocirajućih pokreta i demonstriranju neutemeljenosti straha od njihova izvođenja. Za postizanje smanjene osjetljivosti na provocirajuće pokrete koriste se vježbe privikavanja, a vježbe kondicioniranja vrlo su korisne za popravljanje poremećenog držanja tijela. Najbolji rezultati postižu se nakon tri do šest mjeseci upornog vježbanja. Ako tegobe ipak potraju, indicirano je farmakoterapijsko liječenje antidepresivima iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (paroksetin i sl.) ili pak selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina i noradrenalina (venlafaksin i sl.), također u trajanju od tri do šest mjeseci. Kratkotrajna primjena visokopotentnih benzoadiatepina (alprazolam, klonazepam) korisna je jedino u pacijenata s naglašenom anksioznošću i depresivnošću, a inače ne daje znatnije rezultate. Oni imaju prednost pred niskopotentnim benzodiazepinima (diazepam, oksazepam). Izbor benzodiazepina treba biti individualan, a liječenje početi sa što manjom dozom i postupno ju povećavati do uklanjanja simptoma. Ne preporučuje se kontinuirana primjena benzodiazepina duža od šest mjeseci (zbog gubitka učinka i mogućeg stvaranja ovisnosti). Osim tih lijekova u obzir dolazi i primjena nebenzodiazepinskih anksiolitika, čiji je najznačajniji predstavnik agonist presinaptičkih i postsinaptičkih 5-HT1A receptora, buspiron. On ne izaziva pojavu tolerancije i razvitak ovisnosti.

(Autor teksta je zamjenik ravnatelja Opće županijske bolnice Vukovar i bolnice hrvatskih veterana, predsjednik Hrvatskog društva za vestibularnu rehabilitaciju Hrvatskog liječničkog zbora)