Magazin
INTERVJU: RANKO MATASOVIĆ, HRVATSKI JEZIKOSLOVAC

Objavljivanje ove deklaracije nesumnjivo je provociranje hrvatske javnosti!
Objavljeno 8. travnja, 2017.
O Sarajevskoj deklaraciji donesenoj kad RH obilježava 50 godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967.

Vezani članci

MANIFEST PRIJEPORA - DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU (I.):

Jugonostalgično zazivanje bratstva i jedinstva, platforma za treću Jugoslaviju ili igrokaz za naivne?

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Ranko Matasović studirao je opću lingvistiku i filozofiju. Magistrirao je 1992., a doktorirao 1995. obranivši tezu o rekonstrukciji teksta u indoeuropeistici (mentor: prof. dr. Radoslav Katičić).

Od 1996. Matasović je predstojnik Katedre za poredbenu indoeuropsku lingvistiku na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; 1996. je postao docentom, 2000. izvanrednim profesorom, a 2004. redovnim profesorom na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 2009. je u trajnom zvanju. Stručno se usavršavao na sveučilištima u Beču (1993.) i Oxfordu (1995.). Bio je stipendist Fulbrightove zaklade za poslijedoktorski studij na Sveučilištu države Wisconsin u Madisonu u SAD-u za 1997./1998., a koristio se i stipendijom Zaklade Alexander von Humboldt za 2002./2003. na Sveučilištu u Bonnu. U ljetnom semestru 2008. boravio je u Nizozemskoj kao gost Odsjeka za poredbenu lingvistiku Sveučilišta u Leidenu. Član je lingvističkoga društva The Philological Society (London) i međunarodnoga udruženja indoeuropeista Indogermanische Gesellschaft (Wiesbaden). Predsjednik je Odbora za etimologiju Hrvatske akademije i član Odbora za baltoslavistiku Međunarodnoga slavističkog kongresa. Od 2004. do 2009. sudjelovao je u projektu izrade indoeuropskoga etimološkog rječnika Sveučilišta u Leidenu.

Prof. Matasović je objavio niz knjiga, među kojima se ističu Kratka poredbeno-povijesna gramatika latinskoga jezika (Zagreb, 1997., 2. prošireno izdanje 2010.), Uvod u poredbenu lingvistiku (Zagreb, 2001.), Jezična raznolikost svijeta (Zagreb, 2005., 2. prošireno izdanje 2011.) te Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika (Zagreb, 2008.). Od inozemnih izdanja navodimo: Gender in Indo-European (Heidelberg, 2004.), A Theory of Textual Reconstruction in Indo-European Linguistics (Frankfurt a/M & New York, 1996.) i Etymological Dictionary of Proto-Celtic (Leiden, 2009.). Matasović se istaknuo i kao urednik lingvističkih edicija te prevoditelj s različitih jezika.

Dr. sc. Ranko Matasović, dobitnik je Nagrade Hrvatske akademije za 2002. za trajan doprinos znanosti na području filologije, a godine 2006. izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 2012. je redoviti član HAZU-a.

PSEUDOZNANSTVENI ARGUMENTI

Prošloga tjedna u Sarajevu je obznanjena “Deklaracija o zajedničkom jeziku”, iza koje stoji 200-tinjak osoba iz kulturnog, znanstvenog i javnog života BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kakvo je Vaše mišljenje o tome aktu?

- Deklaracija izražava mišljenje skupine građana koje nema nikakvu stvarnu političku težinu ni stručno ili znanstveno utemeljenje.

Premijer Plenković izjavio je da o toj i takvoj deklaraciji na ozbiljan način uopće ne treba trošiti riječi, no nesporno je da je ona uzburkala javnost u Hrvatskoj. S tim u vezi, stoji li teza, a koju mnogi ističu, kako je u pitanju jedan način jezične, ali i nove političke agresije na Hrvatsku, da je Deklaracija zapravo politička inicijativa?

- Deklaracija je sigurno politička inicijativa. Na nju ne treba trošiti riječi u smislu da se polemizira s tezama koje su u njoj iznesene, jer one, kao što sam rekao, nisu znanstveno utemeljene (iako ih neki potpisnici žele takvima prikazati). Ali dobro je da javnost kaže što misli o Deklaraciji kao političkoj inicijativi, kako bi njezini autori vidjeli mogu li u Hrvatskoj očekivati ikakvu podršku za svoj projekt.

Zašto Deklaracija upravo sada, netom što je RH obilježila 50 godina od objave “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” iz 1967.? Je li to sračunat potez, smišljen u Beogradu, iza kojeg stoji srpski pisac Vladimir Arsenijević, ali i hrvatska lingvistica Snježana Kordić, što ona demantira?

- Objavljivanje ove deklaracije pedeset godina nakon one Matice hrvatske nesumnjivo je provociranje hrvatske javnosti, jer dobro je poznato koliko je ona iz 1967. Hrvatima važna. I kao politički čin, provokacija je posve legitimna, no drago mi je što se prema reakcijama hrvatske javnosti vidi na koliko malo političke podrške autori nove deklaracije u Hrvatskoj mogu računati. Nakon opće osude toga teksta bilo bi dobro da se zapitaju je li moguće da je Hrvatska baš toliko zadojena slijepim nacionalizmom zbog kojega Hrvati ne žele priznati da govore istim jezikom kao i Srbi, ili je, naprotiv, samostalnost standardnoga hrvatskoga jezika Hrvatima simbolički i identitetski važna, ma koliko se on malo strukturalno razlikovao od srpskoga. Mislim da reakcije na Deklaraciju kojima svjedočimo u Hrvatskoj pokazuje upravo da je ovo drugo slučaj: Hrvatima je, za razliku od mnogih drugih naroda (primjerice Švicaraca, Amerikanaca, Škota), njihov jezik vrlo važan činilac nacionalnog identiteta, ma koliko taj jezik bio sličan nekom drugom jeziku ili jezicima. Autorima Deklaracije bilo bi pametno da tu činjenicu jednostavno prihvate, umjesto da je pseudoznanstvenim i ideološki pristranim “argumentima” nastoje oboriti.

Hrvati prema svojem jeziku kao Norvežani

Bez obzira na Deklaraciju, može li se uopće, i u kojoj mjeri, govoriti o nekakvom zajedničkom jeziku, ili bar nekim zajedničkim osnovama, kad je riječ o BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori?

- Identitet jezika složen je problem i u drugim situacijama, a ne samo u slučaju odnosa hrvatskoga prema srpskomu, bošnjačkomu ili crnogorskomu. Uzme li se kriterij jezične razumljivosti kao jedini kriterij identiteta, tada su hrvatski, srpski itd. jedan jezik, koji je najbolje nazivati “srednjojužnoslavenskim”, što je termin koji je predložio pokojni Dalibor Brozović. Uzmu li se u obzir sociolingvistički, prije svega vrijednosni kriteriji (sposobnost govornika da neki idiom prepozna kao “svoj”), tada nema sumnje da treba govoriti o različitim standardnim jezicima oblikovanim na temelju štokavskoga srednjojužnoslavenskoga narječja. Ne može se olako tvrditi da je kriterij međusobnog razumijevanja važniji, jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i simbolički kod koji njegovi govornici prihvaćaju ili ne prihvaćaju kao “svoj”. U nekim nacijama jezik igra veću ulogu u oblikovanju nacionalnoga identiteta, a u drugima manju, no to ne znači da su neke od tih nacija zaostalije od drugih. Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu svi Velšani i Škoti govore engleski, no osim engleskoga velik broj Velšana govori velški, dok vrlo malen broj Škota govori škotski gelik. Dok je Velšanima velški vrlo važan činilac velškog nacionalnog identiteta, Škotima škotski nije, pa oni mogu biti i škotski nacionalisti, a da ne govore ni jedan jezik osim engleskoga. To ne znači da su Velšani zaostaliji od Škota, nego samo to da je njihov nacionalni osjećaj drukčije oblikovan. Na sličan način, Austrijanac će rado reći da govori njemački i ako se ne osjeća Nijemcem, dok Norvežanin ne će za sebe reći da je Danac, iako se njegov jezik (bokmål) od danskoga razlikuje otprilike koliko i hrvatski od srpskoga. Stoga možemo samo reći da se Hrvati prema svojem jeziku odnose kao Norvežani prema norveškome, a ne kao Austrijanci prema austrijskoj varijanti njemačkoga, i to je stanje koje postoji bar stotinu godina, stanje koje se ne će promijeniti i koje nije potrebno niti poželjno mijenjati.

JUGOSLAVENSKI NACIONALIZAM

Može li se Deklaracija tumačiti i kao još jedan oblik nostalgičnog zazivanja prošlosti bivše zajedničke države Jugoslavije? Drugim riječima, je li Deklaracija ujedno i svojevrsni vapaj za propalom Jugoslavijom i jugoslavenstvom, bratstvom i jedinstvom, i takvim nekakvim floskulama iz ropotarnice prošlosti?

- Kod dijela potpisnika Deklaracije sigurno je riječ o jugonostalgiji, odnosno o jugoslavenskom nacionalizmu. Međutim, moje je mišljenje da se kod nekih potpisnika radi i o drugim motivima. Neki od potpisnika samo žele privući medijsku pozornost zbog svojega potpisa koji shvaćaju kao simbolični čin kojim nam žele poručiti, otprilike, “gledajte, ja sam hrvatski književnik (ili književnica), no pristajem na zajednički jezik, jer time pokazujem da ne mrzim Srbe (ili koju drugu naciju), za razliku od zatucane, nacionalističke većine”. Osporavanje hrvatskog nacionalizma (pa čak i ne osobito naglašenog domoljublja), u Hrvatskoj je gdjekad izraz jugonostalgije, a gdjekad posljedica lažnog osjećaja moralne superiornosti izazvane pomodnim globalizmom, koji godi posebice mediokritetima. Nadalje, neki od potpisnika Deklaracije bosanski su Hrvati, i kad se pitamo zbog čega je oni podržavaju, moramo uzeti u obzir njihov specifičan i nimalo lagan položaj u BiH. Kao prvo, mnogi se među njima osjećaju nesigurno u hrvatskome standardu, što je razumljivo, jer nisu imali prilike proći formalno školovanje na njemu. Kao drugo, u Federaciji postoji velik pritisak da se bošnjački jezik (koji Bošnjaci nazivaju “bosanskim”, na što imaju jednako pravo kao i mi da taj jezik zovemo bošnjačkim), uvede kao državni jezik na čitavom teritoriju Federacije (Republika Srpska ionako već funkcionira kao de facto neovisna država). Budući da Hrvatska ne čini gotovo ništa da pomogne bosanskim Hrvatima da ostvare pravo na vlastiti standardni jezik, a sami zbog političkih odnosa u Federaciji ne mogu mnogo postići, nije neobično što neki među njima misle da je manje zlo pristati na “zajednički” jezik svih triju nacija, nego na bošnjački kao jedini državni jezik.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ

MINORNA VAŽNOST

Deklaracija nije nikakav relevantni državni akt pa ne vidim potrebe za reakcijom Vlade i Sabora RH

Oko sarajevske Deklaracije reakcije nisu izostale, nerijetko i vrlo žučljive. Čak je u četvrtak objavljen i odgovor organizatora potpisivanja Deklaracije o zajedničkom jeziku u kojem se oni osvrću na napade na Deklaraciju. Trebaju li hrvatska Vlada i Sabor zauzeti jasan i odlučan stav, odnosno donijeti neki, nazovimo ga tako, proglas kojim bi se umirala javnost?

- Da je Deklaracija potekla s nekog politički relevantnog mjesta, primjerice od neke vlade, veleposlanstva, ili tijela Europske unije, tada bi i Vlada i Sabor trebali reagirati. Budući da je Deklaraciju o zajedničkom jeziku sastavila skupina građana, ne vidim potrebe za službenom reakcijom iz vrha vlasti Republike Hrvatske.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TJEDNI OSVRT

Učitelji u raljama
politike i sindikata

2

TEMA TJEDNA: INFLACIJA PREDSJEDNIČKIH KANDIDATA (I.)

Predsjednički izbori: Utrka samo za ozbiljne političare

3

SLAVONIJADA: GOLINCI DOBRIH VIBRACIJA

Selo malo optimizma puno!