Vezani članci
MANIFEST PRIJEPORA - DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU (I.):
INTERVJU: RANKO MATASOVIĆ, HRVATSKI JEZIKOSLOVAC
SLOBODAN PROSPEROV NOVAK O SARAJEVSKOJ DEKLARACIJI:
Samoproglašena Deklaracija o zajedničkom jeziku, prošloga tjedna potpisana u Sarajevu, izazvala je niz kontroverzi i pitanja u javnosti, napose hrvatskoj, čak se aludiralo i na zlokobni Memorandum SANU-a i novoj ugrozi, ako ne Republike Hrvatske kao države, onda hrvatskoga jezika. Kako sve to komentirate?
- Deklaracijom o zajedničkom jeziku hrvatski jezik sada nije izravno ugrožen, ali mu dugoročno nije svejedno. Ta bezimena skupina od dvjestotinjak različitih osoba iz kulturnog, znanstvenog i javnog života BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, nije za podcjenjivanje, posebice što iza nje stoji opaka memorandumska ideja o jednom jeziku za jedan narod sačinjen od svih pripadnika sadašnjih četiriju država. Prema tome taj akt nije samo bezazlen i ništavan, kako se u prvi mah činilo, nego je nastavak prljavih poslova srpskih hegemonista.
Kako bi smirio javnost, premijer Plenković minorizirao je značaj Deklaracije i nije su upustio u širu raspravu, no mnogi su hrvatski političari, naravno i jezikolovci, osudili taj sarajevski pamflet. Koliko je Deklaracija jezični, a koliko politički dokument, jedan oblik nove agresije na Hrvatsku, na što neki upozoravaju?
- Plenković bi bio u pravu da iza Deklaracije o zajedničkom jeziku stoji samo dvjestotinjak potpisnika, ali, nažalost, njih potiče i gura opaka osvajačka srpska politika koja se nikada ne će pomiriti s činjenicom da postoji samostalan hrvatski jezik i samostalna Republika Hrvatska. Naravno, ovo je očito politička inicijativa i nova politička agresija ne samo na hrvatski jezik, nego i na hrvatski narod i njegovu državnu samostalnost.
Upadljiv je i termin obznane Deklaracije, jer se dogodio na pedesetu obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Kako glavni akteri tog čina najčešće se prozivaju srpski pisac Vladimir Arsenijević, ali i hrvatska lingvistica Snježana Kordić?
- Naravno da je sve sračunato i čekala se obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, i da to onda puste u javnost, a prije toga su, kako kažu, marljivo radili i istraživali. Dakle, ne skrivaju. Time su htjeli ne samo umanjiti, prema njihovu mišljenju, važnost 50. obljetnice, nego su tim drskim činom htjeli reći da ne odustaju od svojih nakana. Deklaracija o zajedničkom jeziku nije samo sebi svrha, jedan jezik za četiri naroda, kako se to službeno i naglas govori, nego je to podvala u smislu da “jedan narod treba da ima jedan jezik”, a zna se koji. Konačno odredište je provedba memorandumskog plana o velikoj Srbiji s jednim narodom i jednim jezikom, i od čega srpski nacionalisti nikada ne će odustati. Srpski pisac Vladimir Arsenijević, nažalost, nije jedini zagovaratelj i egzekutor, nego iza njega i te sulude ideje stoje gotovo sve relevantne srpske jezične, kulturne i ine institucije.
Što se tiče Snježane Kordić, treba reći kako su Hrvati oduvijek imali svojih Snježana, ne samo od Ilirskoga pokreta i Bečkog književnog sporazuma 1850., zatim preko hrvatskih vukovaca s Tomom Maretićem na čelu, nego i zagovornika istog - jednog jezika u prvoj i drugoj Jugoslaviji te u razdoblju do Domovinskog rata, a sada vidimo da se ne mire ni u samostalnoj i međunarodno priznatoj Hrvatskoj. Istina, imali smo i mnogo pravih boraca, zapravo branitelja hrvatskoga jezika, i njima trebamo biti zahvalni što je hrvatski jezik opstao i što je sad svoj i samostalan, u neovisnoj, slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, usto još i članici Europske unije.
Postoje li uopće temelji, da tako kažemo, za nekakav zajednički jezik, neke osnove, pa da kažemo, eto, donekle svi govore jednako i svi se u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori razumiju, iako “malo” drukčije pišu, imaju drukčiju sintaksu, gramatiku...?
- Ne može se govoriti ni o kakvim zajedničkim osnovama, jer na to ne će pristati ni jedan narod, a najmanje Srbi. Treba ostaviti sva četiri naroda da izgrađuju, normiraju i usustavljuju svoje standardne jezike onako kako oni žele. Dobra standardiziranost svih četiriju jezika samo može pripomoći uspješnijoj komunikaciji među njima, a ne nikakvi nesporazumi i svađe, kako ističu potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku.
Deklaracija kao jugonostalgični čin, zazivanje nekog novog “bratstva i jedinstva” - može li se taj akt i tako tumačiti?
- Može se reći da su neki potpisnici jugonostalgičari i oni to ne skrivaju, što je donekle i razumljivo, njima je lijepo bilo u Jugoslaviji. Među njima je bilo ljudi koji su iskreno doživljavali bratstvo i jedinstvo, ali njih je samo nekoliko na tom popisu od dvjestotinjak. Oni ne razmišljaju da su ubačeni u kolo velikosrpske memorandumske osvajačke politike, i ne samo na jezičnomu polju.
Ustav Republike Hrvatske navodi, kratko i jasno, da je službeni jezik u RH hrvatski. S obzirom na to da je Hrvatska i punopravna članica Europske unije, hrvatski je također i jedan od službenih jezika EU-a. Kad se to sve uzme u obzir, trebaju li nadležna tijela države, napose hrvatska Vlada i Sabor, reagirati odlučnije prema svemu što jest i što konotira sarajevska Deklaracija?
- Treba jasno reći da je u Hrvatskoj potreban zakon o hrvatskomu jeziku s obzirom na to koliko još ima orjunaša, jugonostalgičara, komunista, antihrvata i sličnih skupina, koji ne priznaju ni hrvatski jezik ni hrvatsku državu. Oni su spremni negirati i pljuvati po hrvatskim svetinjama kao što su hrvatski jezik, vjera, domovina, povijest, kultura, tradicijske vrijednosti i drugo, pravdajući se i koristeći našu demokraciju za koju smo se izborili u krvavoj borbi i na dugom trnovitom putu. Oni ne će poštovati nikakva jezična vijeća, odluke, deklaracije ili slične savjetodavne ustanove koje će voditi skrb o hrvatskomu jeziku i njegovoj pravilnoj uporabi. Takvi “priznaju samo sud svoje partije”, ali kada ih se nagazi, onda su manji od makova zrna. Najviša državna tijela - Vlada RH i Hrvatski sabor, moraju donijeti jasnu poruku u odnosu na Deklaraciju o zajedničkom jeziku, kao što je to učinio HAZU, jer u tom prljavom poslu - pamfletu, sudjeluju i njegovi građani.(D.J.)
Dr. sc. Ilija Protuđer, jezikoslovac iz Splita
EDO POPOVIĆ
Protiv nacionalizma, a ne jezika
Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisao sam iz nekoliko razloga.
Prije svega zato jer ona poziva na poštivanje činjenice da je jezik oruđe sporazumijevanja, razumijevanja, povezivanja i suradnje, a ne oružje razdvajanja, segregacije, diskriminacije, sukoba i mržnje, u što ga često pretvaraju političke elite i s njima povezane interesne skupine. Deklaracija ni jednom rječju ne dovodi u pitanje niti osporava službene nacionalne jezike u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, na što se svodi većina prigovora. Zajednički jezik iz naziva Deklaracije odnosi se na sociolingvistički termin policentrični jezici. Tezu o zajedničkom policentričnom jeziku Hrvata, Srba, Bosanaca i Hercegovaca te Crnogoraca elaborirala je, vrlo uspješno rekao bih, Snježana Kordić u knjizi “Jezik i nacionalizam”. Ta teza, kao i Deklaracija, podrivaju ne nacionalne jezike, ne nacije, ne države, nego isključivo nacionalizme koji žive i hrane se mitovima o jedinstvenosti i posebnosti nacije, jezika, države, poistovjećujući često to troje. Deklaracija, velim, potkopava taj mit. Smatram nacionalizme otrovom za svako društvo, naciju, jezik i kulturu, i to je također razlog moje podrške Deklaraciji. Treći razlog je što je Deklaraciju inicijalno potpisalo više od 200 kolega iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, redom ljudi koje cijenim i čiji rad cijenim.
U vezi s reakcijama na Deklaraciju smiješno je to što prosječan Hrvat, onaj koji najčešće pod pseudonimom na društvenim mrežama i news portalima komentira sve i svašta, i koji je do jučer podržavao rezanje proračuna za kulturu, najednom skače u obranu hrvatskog jezika kojeg, navodno, ugrožava Deklaracija. Taj prosječni, anonimni Hrvat i dalje ne razumije da su uhljebi i paraziti, kako je braneći rezanje proračuna za kulturu do jučer nazivao pisce, slikare, redatelje, glumce i ostale kulturne radnike, ti koji stvaraju, njeguju, održavaju i obogaćuju hrvatski jezik. I da je likujući nad smanjivanjem proračuna za kulturu, koji sad iznosi sramotnih 0,46 %, zapravo likovao nad upropaštavanjem hrvatskog jezika i kulture uopće. I konačno, taj prosječni Hrvat ne razumije da jedini istinski neprijatelji hrvatskog jezika i kulture sjede na Markovom trgu, u Vladi i Saboru. A naročito su pogubne bile posljednje tri vlade koje su drastično smanjile proračun za kulturu, a Sabor to prihvatio.(D.J.)
Edo Popović, pisac, Zagreb
ŽELJKO JOZIĆ
Pokušaj za trajni zaborav
Kako komentirate prošlotjednu sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku? Vidimo da je više od 200 potpisnika toga, prema mišljenju mnogih, kontroverznog akta koji je uzburkao javnost u Hrvatskoj?
- Mišljenja sam da je riječ o nepotrebnoj akciji koja s hrvatskim jezikom nema nikakve veze, niti na bilo koji način može utjecati na hrvatski jezik. Riječ je o medijski pretjerano praćenom projektu kojemu su cilj i svrha nepoznati, a ono što se iz teksta tog manifesta može iščitati, razvidno je da je riječ više o političkom nego o jezikoslovnom projektu.
Koliko se tom Deklaracijom, samom idejom o zajedničkom jeziku, ugrožava samostalni i Ustavom zajamčeni hrvatski jezik?
- Takvi i slični neformalni manifesti ne mogu imati nikakva utjecaja na hrvatski jezik, ne mogu ga ugroziti, a nikome ne mogu pomoći, i zato mislim da je riječ o promašenom pokušaju koji će vrlo brzo otići sasvim zasluženo u trajni zaborav kao potpun promašaj.
Ipak, treba li Deklaraciju kao takvu ignorirati, ili na nju obratiti veću pozornost, pomnije ju analizirati, s obzirom i na političku razinu toga dokumenta?
- Uopće ne čudi što se taj manifest najviše u Hrvatskoj doživio kao nešto negativno, jer se povijest hrvatskoga jezika ponovno počela odvijati pred našim očima - ponovno su tu lijepe riječi i “primamljive” poruke o zajedništvu u jednome jeziku, doduše, zasad jeziku bez imena. Sastavljačima su puna usta slatkorječivih fraza, ali na njihovu žalost hrvatska je javnost danas već toliko zrela da je bez poteškoća prozrela podvalu, a činjenica da smo samostalni i da smo svoju, između ostaloga, i jezičnu samostalnost krvavo stekli, daje nam za pravo da takvim manifestima već u početku kažemo: Ne, hvala!
Zašto Deklaracija upravo sada, nakon što je RH obilježila 50 godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967.? Je li to sračunati potez, smišljen u Beogradu?
- Tko i za čiji račun to radi, meni je u ovome trenutku nepoznato, a mislim da i nije toliko važno. Ne mislim da je pravilno nešto poput ovoga nazivati deklaracijom, jer deklaracija podrazumijeva izjašnjavanje, jasno određivanje, što ovdje nije slučaj, jer ponajprije nije jasno kako bi se taj zajednički jezik zvao. Nije jasan ni cilj, a nisu jasne ni metode njegova postizanja. Dodatni je problem što su se neki akteri tog manifesta izjašnjavali da on ima veze s Deklaracijom iz 1967. godine, što je apsurd. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika plod je borbe za jezičnu samostalnost i protivna je “zajedničkom jeziku”, a ovo bi se moglo zvati antideklaracijom jer ide u suprotnom smjeru.
U jednom medijskom istupu u svezi sarajevske Deklaracije referirali ste se i na Bečki književni dogovor potpisan prije 167 godina. O čemu se radi?
- Deklaracija o zajedničkom jeziku više je na tragu Bečkoga književnog dogovora iz 1850. godine, ali i Novosadskoga dogovora iz 1954. godine. Naime, i jedan i drugi “dogovor” počivaju na istoj tezi, koja je zastupljena i u ovom manifestu, a to je da je riječ o jednome ili zajedničkome jeziku naroda na ovim područjima.
No, ponavljam treba jasno reći - hrvatski jezik samostalan je i svoj, jedinstven i poseban, od pamtivijeka je u osnovi hrvatskoga identiteta, a jezičnu samostalnost koju smo nakon svih proživljenih nedaća uspjeli izboriti ovakve akcije ne mogu ni na koji način ugroziti.(D.J.)
Dr. sc. Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu
IGOR STIKS
Deklaracije s mnogo sličnosti
- Spominjanje ‘anti-ustavnosti’ i ‘agresije’ iznenađuje. Pitam se jesu li oni koji to tvrde uistinu pročitali Deklaraciju o zajedničkom jeziku? Ako jesu, onda je nevjerovatno da spominju ‘agresiju’ s obzirom da je Deklaracija jasno antiunitaristička i daje pravo svakoj državi i narodu na vlastitu standardizaciju i da svoj jezik zove svojim imenom. Ako ste ikada pročitali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika iz 1967., znali biste da ima jako mnogo sličnosti s Deklaracijom o zajedničkom jeziku. I jedna i druga tvrde isto što se tiče štokavske osnove danas četiri standardna jezika. Deklaracija iz 1967., da podsjetim, kaže sljedeće: “... inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu”. Zato je dužnost medija spram javnosti da bar točno prenesu informaciju, tj. tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku, a ne maliciozna iskrivljavanja njezinog sadržaja.(D.J.)
(Dr. Igor Štiks, književnik, aktivist i znanstveni suradnik na Sveučilištu u Edinburgu).
REAKCIJA INICIJATORA
Maliciozne interpretacije deklaracije
Kao organizatori projekta regionalnih konferencija “Jezici i nacionalizmi”, u povodu pozitivnih i negativnih reakcija na Deklaraciju o zajedničkom jeziku, javnosti su se obratili inicijatori potpisivanja. Donosimo priopćenje u cijelosti:
- Do sada (06/04/2017) Deklaraciju je potpisalo gotovo 8000 osoba, uz inicijalnih 225 potpisa koje smo dobili do dana objavljivanja. Taj broj nesprestano raste. Entuzijastični odgovor velikog broja pojedinaca potvrdio je nužnost donošenja Deklaracije i otvaranja javne rasprave o negativnim posljedicama jezičnih politika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori u posljednja tri desetljeća. Ipak, velik broj potpisa nadmašio je naše tehničke mogućnosti i sposobnosti te se ovim putem ispričavamo kako potpisnicama i potpisnicima tako i javnosti na tehničkim propustima. Integralni tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku, kao i svi potpisi, uključujući i manji broj nepotpunih, mogu se naći na našoj web-stranici http://jezicinacionalizmi.com gdje se nastavlja prikupljanje potpisa.
Ujedno, neugodno smo iznenađeni određenim brojem medijskih i javnih manipulacija sadržajem Deklaracije o zajedničkom jeziku. Pojedine javne ličnosti, stručnjaci pa čak i državni dužnosnici neodgovorno su se određivali spram Deklaracije a da je nisu pročitali te su joj upisivali sadržaje i namjere koje ona nema.
Želimo upozoriti javnost na dvije maliciozne interpretacije Deklaracije. S jedne strane može se čuti da Deklaracija ugrožava pravo naroda na svoj jezik te joj se pripisuje namjera da standardne varijante u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i BiH (dakle, hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski jezik) nazove jednim ili čak “zajedničkim” imenom te ga unificira u jedinstven jezični standard.
Namjera Deklaracije je upravo suprotna svakom pokušaju jezičnog unitarizma. Ona podvlači policentričnost, dakle afirmira trenutno postojanje četiri standardne varijante, kao i raznolikost jezičnih standardnih i regionalnih upotreba, upućujući da one dijele zajedničku jezičnu osnovu. Ona upozorava da “činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama.” Štoviše, ona jasno naglašava pravo “svake države, nacije, etnonacionalne ili regionalne zajednice” da slobodno standardizira svoj jezik, ali i podvlači pravo svake govornice i svakog govornika da svoj vlastiti jezik nazove kako želi (po postojećim standardima u četiri države ili slobodnim izborom nekog drugog naziva) te poziva na slobodu individualnog izražavanja.
S druge strane, nailazimo na tumačenja da je “zajednički jezik” zapravo “vlasništvo” samo jednog naroda. Deklaracija jasno kaže da su “sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne” te da nije samo jedna “jezik” a druge tek varijante tog jezika kojima se onda odriče pravo na status “jezika” te ih se naziva “izmišljenim”. Opet, svaka država, nacija, etnonacionalna ili regionalna zajednica imaju pravo nazvati svoj jezik kako žele i to pravo mora biti poštovano.
U svrhu razvoja racionalne i argumentirane javne rasprave o jeziku i jezičnim politikama, pozivamo sve da (opet) pročitaju kratki tekst Deklaracije i o njemu sude po onome što on doista i sadrži.
MARIO GRČEVIĆ
Treba nam novi zakon i novo Vijeće za hrvatski jezik
Kako komentirate nedavno u Sarajevu predstavljenu Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koja je sudeći prema burnim reakcijama u javnosti, napose u Hrvatskoj, u trenutku objavljivanja bila prvorazredna medijska top-tema?
- To je jezičnopolitički manifest koji je usmjeren prema književnojezičnom objedinjavanju prostora na kojem je u uporabi i hrvatski jezik. Takvih je pokušaja bilo i prije pa taj najnoviji ne predstavlja ništa novo. Prijašnji nisu uspjeli, pa ne će ni ovaj. Zanimljiv je zbog toga što pokazuje da pitanje književnojezične standardizacije mnogi ne smatraju riješenim i da bi jezično normiranje u Hrvatskoj htjeli provoditi tako da se u obzir uzimaju potrebe susjednih zemalja, prije svega Srbije, kojoj trenutno odgovara da hrvatski standard bude što bliži srpskomu. U širem kontekstu gledano taj potpisani akt mogao bi biti i kontraproduktivan za drugu stranu jer hrvatskoj javnosti pokazuje da nisu bili u pravu oni kolege kroatisti koji su nedavno odmahivali rukom na inicijativu časopisa “Jezik” da širi krug hrvatskih ustanova potpiše proklamaciju u povodu obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Tada su mnogi odbili tu inicijativu časopisa “Jezik” argumentirajući da danas više nitko ne dovodi u pitanje samostalnost hrvatskoga književnoga ili standardnoga jezika, a oni koji to možda čine, da predstavljaju malobrojnu skupinu na koju se ne vrijedi obazirati. Sada vidimo da ta skupina ljudi postoji i da nije baš malobrojna.
Može li se u svezi s Deklaracijom govoriti i o jednom obliku političke, a ne samo “kulturne” inicijative? Premijer Plenković rekao je da o toj i takvoj Deklaraciji na ozbiljan način uopće ne treba trošiti riječ...
- Mislim da je premijer to dobro opisao. Točno je i to da je riječ o političkoj inicijativi. Ne bih rekao da je riječ o novoj inicijativi jer njezina intencija nije nova.
Mnogi upozoravaju kako je sarajevska Deklaracija sračunato tempirana za objavljivanje u vrijeme kada Hrvatska obilježava 50 godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967.?
- Vjerojatno je riječ o vremenski sračunatom potezu kako bi se zagovornicima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. poručilo da druga strana još uvijek postoji i da je spremna djelovati. Da je spremna djelovati i na drugim razinama, uvjerili smo se onda kada je 2012. godine likvidirano Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika.
Postoji li dostatno argumenata koji bi dali za pravo potpisnicima Deklaracije da se radi o zajedničkom jeziku, nekim ključnim zajedničkim osnovama, vezanim uz govor (jezike) na području BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore?
- Svima je jasno da hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski nisu različiti jezici kao što su to njemački i francuski. U temelju imaju štokavštinu, uz primjese drugih narječja. To nitko ne dovodi u pitanje. No bez obzira na to kako mi teoretski sagledavamo njihov odnos, ne možemo dopustiti da nam bilo tko zabranjuje svoj standardni jezik razvijati onako kako mi sami hoćemo i zvati ga onako kako to mi želimo. Ima onih koji bi htjeli da je drugačije, no s njima se ne možemo složiti.
U kontekstu svega toga, ponajviše glede sarajevske Deklaracije, što trebaju, i trebaju li uopće, činiti Vlada i Sabor o tom pitanju?
- Velik je promašaj hrvatske politike što zbog nemara i pritisaka ovoga tipa zakonski nije regulirala ustavnu kategoriju hrvatskoga kao službenoga jezika u Republici Hrvatskoj. Mi imamo središnji zakon koji regulira prava manjinskih jezika, no nemamo zakona koji regulira uporabni prostor hrvatskoga kao državnoga, odnosno službenoga jezika u Hrvatskoj. To bi žurno trebalo nadoknaditi. U takvu zakonu trebalo bi se naći mjesta i za ustrojavanje novoga Vijeća za hrvatski jezik.
U četvrtak je objavljen odgovor organizatora potpisivanja Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojem se osvrću na napade na Deklaraciju. Kako to komentirate?
- Inicijatori Deklaracije naknadno su javili da oni nisu za unitarizam, već samo za to da se prizna da je riječ o jednom pluricentričnom jeziku. Međutim, nisu objasnili odakle potječe njihova potreba za uvjeravanjem da govorimo jednim jezikom, iako pluricentričnim. Sve je to već viđeno. I nakon Novosadskoga sporazuma uvjeravali su ljude da govore varijantama, a ne jezicima, pa znamo kako je to završilo. Bilo bi zanimljivo saznati i to što je motiviralo strane organizacije da financiraju takav projekt. Kakve koristi oni imaju od toga?(D.J.)
Dr. sc. Mario Grčević, hrvatski jezikoslovac, izvanredni profesor na Odsjeku za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu