Magazin
MANIFEST PRIJEPORA - DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU (I.):

Jugonostalgično zazivanje bratstva i jedinstva, platforma za treću Jugoslaviju ili igrokaz za naivne?
Objavljeno 8. travnja, 2017.
U Hrvatskoj je Deklaracija naišla na osudu predstavnika državnog vrha, jezične, kulturne, ali i šire javnosti

Vezani članci

MANIFEST PRIJEPORA - DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM JEZIKU (II.):

Ilija Protuđer: Iza svega stoji opaka memorandumska ideja o jednom jeziku

SLOBODAN PROSPEROV NOVAK O SARAJEVSKOJ DEKLARACIJI:

Stvarnost dokumenta je politička i vulgarna

INTERVJU: RANKO MATASOVIĆ, HRVATSKI JEZIKOSLOVAC

Objavljivanje ove deklaracije nesumnjivo je provociranje hrvatske javnosti!

U fokusu javnosti zadnjih se dana, pomalo neočekivano, našla jedna incijativa o jeziku koja je digla mnogo prašine i u medijima.

Riječ je o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, koju je podržalo i potpisalo više od dvije stotine lingvista, književnika, aktivista i drugih javnih osoba iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

I dok je neki smatraju poticanjem jezične slobode i korakom prema ukidanju jezične segregacije i diskriminacije, drugi je nazivaju političkom incijativom i provokacijom. Deklaracija o zajedničkom jeziku službeno je prošloga tjedna predstavljena u Sarajevu. U Hrvatskoj je naišla na osudu predstavnika državnog vrha, jezične, kulturne, ali i šire javnosti.

Premda se šuška da iza inicijative o Deklaraciji stoji i inače kontroverzna hrvatska lingvistica Snježana Kordić, ona to demantira. Ali ne osporava da je njezina knjiga “Jezik i nacionalizam” prije godinu dana inspirirala skupinu mladih ljudi u Sarajevu da pokrenu niz okruglih stolova na tu temu te, na kraju, sastave ovu deklaraciju.

Zašto su to ti ljudi napravili? Zato što su oni prošli kroz svoje obrazovanje u dvije škole pod jednim krovom i znaju da taj koncept škole proizvodi međunacionalnu mržnju pa bi željeli da se jezična politika promijeni te da ne proizvodi više mržnju kroz obrazovanje - tako inicijativu pravda Snježana Kordić. No, kormilo cijele inicijative drži poznati srpski pisac Vladimir Arsenijević. Za njega je Deklaracija rezultat neprirodnog braka između identitetske politike i jezične znanosti, a koji se dogodio raspadom bivše države. “Prirodno je da su reakcije koje su došle iz Hrvatske, najintenzivnije u onoj mjeri u kojoj je jezik možda u Hrvatskoj u najvećoj mjeri poslužio za formiranje novog identitetskog obrasca i to nas u tom smislu ne iznenađaje”, izjavio je Arsenijević. Deklaraciju je sastavilo 30 stručnjaka različitih struka tijekom konferencije “Jezici i nacionalizmi”, koja se od travnja do studenoga prošle godine održavala u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu.

Bilo kako god, iznenađenost Deklaracijom, točnije njezinim zahtjevima, i dalje ne splašnjava u hrvatskoj javnosti. Jer iza ideja o ukidanju jezične segregacije i diskriminacije te pozivanja na jezičnu slobodu u književnosti i medijima stoji više politički nego leksički kontekst, kaže ravnatelj Instituta za hrvatski jezik Željko Jozić. “Ako je cilj jedne ovakve deklaracije pokušaj utjecanja na političke strukture u državama koje se ovdje navode, mislim da je potpuno promašena, jer nema te političke snage koja će ići u smjeru promjene naziva hrvatskoga jezika iz hrvatskog Ustava”, tvrdi Jozić.

Da se sve pretjerano ispolitiziralo, misli predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikola Petković, čije je ime, kaže, zalutalo među potpisnike, jer je o Deklaraciji konzultiran prije njezina objavljivanja. Zajednički jezik, onakav kakav želi ova deklaracija, ne postoji, tvrdi i predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović. “Postoje pjesnici koji su pjevali u čast srpskog jezika, postoje pjesnici koji su pjevali u čast hrvatskog jezika, a u čast srpsko-hrvatskog nije pjevao nitko, jer taj jezik ne postoji, osim kao kemijska formula”, kaže Damjanović. Sličnoga je mišljenja i glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić koji je poručio da je Matica i utemeljena zbog zaštite i promicanja hrvatskog jezika. “Za Maticu je hrvatski jezik samostalan. Za nas ne postoji jezik u koji bi hrvatski jezik trebao ili mogao ući”, rekao je Lukić.

JEZIČNI KOD

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Zvonko Kusić ocijenio je Deklaraciju o takozvanom zajedničkom jeziku besmislenom, apsurdnom i uzaludnom inicijativom: “Hrvatski jezik Ustavom Republike Hrvatske definiran je kao službeni jezik u Hrvatskoj, jedan je od službenih jezika Europske unije, priznat i normiran kao zasebni jezik s vlastitim međunarodnim kodom”, ističe Kusić u izjavi.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je vezano uz tu deklaraciju kako pretpostavlja da je riječ o političkoj inicijativi.

A da je uistinu riječ o političkoj inicijativi, pa i svojevrsnoj provokaciji, moglo bi se povezati i s time što je do Deklaracije došlo samo nekoliko dana nakon što je obilježeno 50 godina od kada je u časopisu Matice hrvatske Telegram objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika, što je bio važan trenutak u razvoju hrvatske jezične i nacionalne samosvijesti. Taj svoj hrabar čin jezikoslovci, književnici, intelektualci platili su na različite načine, ako ne odmah, a onda nakon sloma Hrvatskog proljeća. Jugoslavenski komunistički režim Deklaraciju je osudio, a mnoge njezine potpisnike različitim šikaniranjem i progonom sankcionirao.

Podsjetimo, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika objavljena je u tjedniku Telegram, 17. ožujka 1967. Potpisalo ju je osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana prije u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika - Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić, a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i razaslao na potpisivanje. Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove.

Naravno da se u tom kontekstu, odnosno u podsjećanju na Deklaraciju iz 1967., drukčije gleda i na sarajevsku Deklaraciju o zajedničkom jeziku.

Premijer Andrej Plenković izjavio je da se o Deklaraciji o zajedničkom jeziku na ozbiljan način uopće ne treba trošiti riječi: “Tko to može podržati u Hrvatskoj? O nekim neformalnim inicijativama mislim da na ozbiljan način ne moramo uopće trošiti riječi”, rekao je Plenković. No iz redova radikalne desnice reakcije su očekivano bile vrlo bučne. Tako je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović Deklaraciju nazvao “vukovskim vapajem jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom”.

PREAMBULA TREĆE JUGOSLAVIJE?

Naravno, potpisnici ove sarajevske deklaracije brane svoj dokument, oliti manifest. Prema njima, Deklaracija nema nikakvu službenu težinu i njeno donošenje neće promijeniti apsolutno ništa što se tiče jezika svake od četiri zemlje na koje se odnosi. A koji je onda cilj incijative? U tekstu Deklaracije stoji da potpisnici pozivaju na ukidanje svih oblika jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama, pozivaju na prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti. Žele da se izbjegava “nepotrebno, besmisleno i skupo prevođenje u sudskoj i administrativnoj praksi, te sredstvima javnog informiranja”. Osim toga, kažu da se zalažu za jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima, te pozivaju na slobodu individualnog izbora i poštivanje jezičnih raznovrsnosti.

Za književnicu Olju Savićević Ivančević Deklaracija je “pokušaj da se jeziku prizna da je važan i velik”.

- Treba omogućiti kvalitetnu produkciju, podržati domaće autore, a ne onemogućavati ih u radu te stvoriti novu generaciju čitatelja. Inače, ne vidim razloga da za 30 ili 50 godina itko ozbiljan stvara ili prati književnost, kazalište i film na jezicima lokalnog dosega koji svoj utjecaj namjerno sužavaju, kada se to isto može raditi na nekom velikom stranom jeziku”, navodi Savićević Ivančević.

Književnik i novinar Ante Tomić potpisao je Deklaraciju zato što se ona, kako kaže, “suprotstavlja užasnom, idiotskom, neljudskom stanju u kojemu je danas naš jezik”: "Potpisao sam je jer ona pomirljivo i prijateljski priznaje svakoga, jer afirmira različitosti, dozvoljava da jedna stvar može imati više imena, da mi svi govorimo istim jezikom, koji se od mjesta do mjesta različito zove, negdje je hrvatski, negdje srpski, negdje bosanski, a negdje crnogorski”, pojašnjava Tomić.

Slobodan Šnajder, pak, ovako zbori: “Nemojmo mistificirati u pogledu razlika jednog, zajedničkog polivalentnog jezika, ali ih isto tako nemojmo nasilno brisati”.

Kad se sve zbroji, ostaje mnogo nejasnoća. Jedna od njih je i što inicijatori i potpisnici Deklaracije misle konkretno učiniti s ovim dokumentom. “Ako se misli poput onoga što je insinuirao g. Hasanbegović, da smo mi politički idioti korišteni u projektu nekog geopolitičkog maga koji će ovdje napraviti neku buduću Jugoslaviju - ja vam ne mogu pomoći, vi živite u tim iluzijama, moje su namjere čiste, plemenite”, poručio je Drago Pilsel, jedan od potpisnika deklaracije.

Zaključno: Teško se ne složiti s onima, a kojih je u Hrvatskoj sve više, koji misle da je sve skupa utopistički pamflet, svojevrsna “preambula treće Jugoslavije”, pa makar se Deklaracija i priče oko nje svele i na šibanje mrtvog magarca. Zapravo, balon je napuhan, a kad pukne, njegov prasak teško da će itko osjetiti bilo u regiji, a još manje u Hrvatskoj. Ili, prema onoj staroj, tresla se brada - rodio se miš. Deklaracionisti su profulali metu. Ostaje im samo teorija, bez “zajedničke jezične prakse”. Ipak, to ne znači da na Deklaraciju ne treba obratiti pozornost. Ako zbog ičega, onda svakako zbog deja vu sindroma - još jednog zazivanja propalog bratstva i jedinstva, nekakvog zajedništva i nostalgije za mrtvom Jugom, ma koliko to većina potpisnika Deklaracije ne želi priznati. Ostavimo, daklem, deklaracioniste u nirvani vlastite mirne jezične i svake druge koegzistencije...

Piše: Damir GREGOROVIĆ
POZNATIJI POTPISNICI

Među javnim osobama iz svih četiriju država koje su do sada potpisale Deklaraciju o zajedničkom jeziku su: Rade Šerbedžija, Ante Tomić, Boris Dežulović, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Marko Tomaš, Nenad Veličković, Teofil Pančić, Rajko Grlić, Filip David, Jasmila Žbanić, Dragan Markovina, Boris Buden, Viktor Ivančić, Biljana Srbljanović, Ranko Bugarski, Snježana Kordić, Ivana Bodrožić, Drago Pilsel, Slobodan Šnajder, Zdravko Zima, Roman Simić, Jurica Pavičić, Pero Kvesić, Dejan Jović, Srećko Horvat, Daša Drndić, Vedrana Rudan i mnogi drugi.

MARKO ALERIĆ
Iza tog podmetnutog kukavičjeg jajeta nešto se svakako krije

Marko Alerić, profesor s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ocijenio je da je moguće da je ovaj pamflet i kukavičje jaje, da se tu nešto krije što ne možemo na prvi pogled prepoznati: “Ali u svakom slučaju moramo štititi hrvatski standardni jezik i hrvatski jezik općenito, kao dio svoga nacionalnoga identiteta. Čitao sam mnoge reakcije, nije neobično da sada postoje reakcije, jer time što se dovodi u pitanje, na bilo koji način, izravno ili neizravno, postojanje hrvatskog standardnog jezika, što nam se na neki način najavljuje opet miješanje sa srpskim, i nekim drugim, time se nas Hrvate vrijeđa i na neki način nam se najavljuje, što je vrlo pogubno, možda neka nova asocijacija protiv koje smo svakako”, zaključio je Alerić.

NINA OBULJEN KORŽINEK

Promašena inicijativa

 

Riječ je o političkoj inicijativi koja je vjerojatno povezana i s činjenicom da u Hrvatskoj upravo ovih dana obilježavamo 50. godina od potpisivanja “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”.

Hrvati imaju vrlo jasan stav o hrvatskom jeziku i snažno međugeneracijsko sjećanje na borbu da se hrvatski jezik naziva hrvatskim. Hrvatski je jezik hrvatskoga naroda, definiran je Ustavom i jedan je od službenih jezika Europske unije, pa stoga mislim da je problematiziranje postojanja 'četiri politička jezika' potpuno promašeno.

Tematiziranje pitanja postojanja “četiri politička” jezika na prostoru nekadašnje hrvatsko-srpske/srpsko-hrvatske jezične prakse, što se nameće kao osnovna namjera ovoga projekta, klasično je izvrtanje teza, jer je “srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik” zapravo politički konstrukt, nastao kao rezultat određene ideologije i državne politike, konstrukt koji u praksi nikada nije realiziran. Naime, nikada nije (spontano) razvijen ili u lingvističkim krugovima izgrađen srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezični sustav koji bi se u govornoj praksi realizirao u obliku srpsko-hrvatskih ili hrvatsko-srpskih govora.

U svima četirima državama kojima je politički nametnut naziv srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik, govornici su govorili hrvatskim, srpskim, ili nekim trećim jezikom, i svoje su jezike nazivali hrvatskim, srpskim ili nekim trećim.

Uzimajući u obzir činjenicu da svaki jezik ima svoje ime i da ga je uvijek imao, čudi me da se potpisnici Deklaracije taj 'zajednički policentrični jezik' nisu usudili nazvati nekim imenom. Da jesu, možda bi i namjere cijele ove inicijative bile jasnije.

Dakako, među tim jezicima postoje velike sličnosti (ali i strukturne i leksičke razlike, koje tijekom posljednjih 25 godina sve više divergiraju), i govornici se u vrlo velikoj mjeri međusobno razumiju i mogu više ili manje nesmetano komunicirati. I to je ona dodana vrijednost koju uživaju zemlje u susjedstvu, vrijednost koja omogućuje čitanje literature na izvornim jezicima pisaca, vrijednost koja omogućuje komunikaciju i razvijanje dobrih susjedskih odnosa.(D.J.)

Dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, Ministrica kulture u Vladi Republike Hrvatske

SANDA HAM

Neugodno podsjećanje na velikosrpske težnje

 

Deklaracija o zajedničkom jeziku dijelom je projekta Jezici i nacionalizmi koji kruži prostorima bivše Jugoslavije zagovarajući umjesto nacionalnih jezika, bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, jedan „zajednički jezik“ i proglašavajući nacionale jezike izrazom agresivnog nacionalizma u segregacijskom značenju.

Pokretači projekta očito su ocijenili da nije vrijeme da se sve karte stave na stol pa za sada govore o zajedničkom jeziku i ime mu očito izbjegavaju. Njihovu bi Deklaraciju bolje bilo nazivati Sarajevskim manifestom jer je u Hrvata značenje riječi deklaracija već zauzeto časnom hrvatskom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. i bliskoznačnom Sarajevskom deklaracijom iz 1971.

Hrvatska Deklaracija iz 1967. traži od tadašnje države da se u ustav unese odredba koja će jamčiti „jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga“ i da se „osigura dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.“ Sarajevski manifest pak traži, za sada na neformalnoj razini jer nema snagu kakve zakonske odredbe i nije (još) podnesen kao prijedlog kakvom zakonodavnom tijelu, posve suprotno. Traži brisanje jezičnih razlika smatrajući ih izmišljenima, tvrdi da četiri jezika ne postoje, nego da je riječ o standardnom jeziku s četirima varijantama, a da je razlikovanje jezika učinak nacionalističke i „segregacijske“ politike. Pogubnost takvoga gledanja na jezično pitanje Hrvati su osjećali više od stoljeća – prijetilo je zatiranju jezika i kulture na hrvatskom izrečene.

Manifest se usredotočio samo na države u kojima su književni jezici štokavski stilizirani i na štokavski dio Hrvatske, tako da su granice „zajedničkoga jezika“ uglavnom granice dijalekatne štokavštine i prate memorandumsku granicu velike Srbije. Sve nas to vrlo neugodno podsjeća na velikosrpske težnje i prije više stoljeća nametanu teoriju prema kojoj se narode određuju jezično, pa su svi štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, a tek čakavci Hrvati.

Hrvatski je jezik danas i službeni jezik EU i sama ga ta činjenica i formalno izdvaja od srpskog, bosanskog i crnogorskog. Manifest ne može ugroziti hrvatski jezik u Hrvatskoj, ali može izvan granica. Pokušaj je to stvaranja jezika koji bi bio zajednički stanovnicima BiH bez obzira na njihovu stvarnu jezičnu i nacionalnu pripadnost. Stvori li se takav jezik, a manifestno mu se teži, pokušat će se sljubiti s crnogorskim i srpskim i kao takav „zajednički jezik“ ponuditi EU na prihvaćanje.

Prisjetimo se, uoči prijama u EU Hrvatska je bila zabrinuta oko priznavanja hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Nad Hrvatskom je tada bila prijetnja bosanskohrvatskosrpskoga jezika, a sada je nad pojedinim državama pristupnicama prijetnja „zajedničkoga jezika“ nazvanog standardnim jezikom s četirima varijantama.

Iz sarajevskoga manifesta ne može izići ništa dobroga jer nikada iz tih manifesta i nije – takvi su se manifesti, zvali se oni Bečki dogovor (iz 1850.), Novosadski dogovor (iz 1954.) ili sadašnja Deklaracija o zajedničkom jeziku, iscrpljivali u gušenju nacionalnog jezika i osporavanju nacionalnoga bitka, a sve pod parolom međunacionalne sloge. Segregacija je novouvedeni pojam i čini se da smo time dobili novu demagošku objedu. Naime, ono što se u zakonodavstvu EU naziva pravom svakoga naroda na upotrebu svojega jezika i pisma, sarajevski manifest naziva segregacijom. (N.V.)

Prof. dr. sc. Sanda Ham, u trajnom zvanju, Odsjek za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku

STJEPAN DAMJANOVIĆ

Navještaj moguće ozbiljnije opasnosti

 

Sarajevska “Deklaracija o zajedničkom jeziku” želi poništiti ono što se postiglo prije pola stoljeća “Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika”.

A što se postiglo? Prevladalo je i pobijedilo mišljenje da narod ima pravo zvati svoj jezik svojim imenom (1), da se o hrvatskom jeziku ne može odlučivati izvan Hrvatske (2), da se u Hrvatskoj u službenoj uporabi (posebice u školi) ne može pojavljivati neki drugi književni/standardni jezik umjesto hrvatskoga. Ostvarivanjem tih zahtjeva ostvarena su elementarna prava hrvatskoga naroda. Sarajevska “Deklaracija o zajedničkom jeziku” želi sve te rezultate poništiti i vratiti ono stanje protiv kojega je ustala sva hrvatska javnost prije pola stoljeća. U ovom trenutku takvi pokušaji ne mogu ozbiljno destabilizirati položaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj - njegovo je ime zapisano u Ustavu, normiramo ga kako sami hoćemo, njegov je položaj posljedica naših vlastitih, dobrih i loših poteza, a ne poteza koji dolaze izvan Hrvatske. I to se ne može promijeniti, jer bi izazvalo veliko nezadovoljstvo našeg hrvatskog naroda. Kada bi svi jezikoslovci svijeta i svi hrvatski jezikoslovci mislili da postoji “zajednički jezik”, hrvatski bi narod opet imao pravo svoj jezik zvati svojim imenom i da mu u svojoj državi određuje mjesto. Pa zašto onda “Sarajevska deklaracija”? Nitko toj gospodi koja stoji iza toga ne može zabraniti da misle i govore da je riječ o jednome jeziku, ali njima je očito malo da imaju pravo izražavati svoje gledište. Oni bi htjeli i druge prisiliti da tako misle i govore i promijeniti u državama pravni položaj jezika i jezičnu politiku. Ne znam koliko je među potpisnicima onih koji su svjesni što “Deklaracija” koju su potpisali znači, ali sigurno je da takvih među njima ima i da tima namjere nisu dobre.

Jezik ne služi samo za sporazumijevanje, nego se njime izražavaju i u njemu čuvaju vrijednosti bitne za identitet naroda koji se tim jezikom služi. Zato u povijesti nije uopće rijedak slučaj da je nasrtaj na jezik predigra za neke drukčije nasrtaje. U ovom primjeru to bi mogla biti nastojanja da se nasilno homogenizira prostor (“jugoslavenski”, “zapadnobalkanski”), i tako utre put budućim političkim prekrajanjima toga prostora. U jednoj od svojih novijih propovijedi kardinal Josip Bozanić rekao je da su postojala i postoje središta moći koja na Hrvatsku gledaju kao na neželjenu privremenost. “Sarajevska deklaracija”, sama ideja o njoj, stigla je iz takvih središta moći. Ona sama po sebi nije ozbiljna opasnost, ali ona navješćuje mogućnost ozbiljnijih opasnosti koje, ako se pojave, naše ne samo kulturne i znanstvene, nego i državne institucije ne bi smjele nespremne dočekati.(D.J.)

Prof. dr. sc. Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske