Magazin
IZGUBLJENA MOĆ EUROPSKE UNIJE

Neizvjesnost: Nakon Nizozemske, EU očekuje izazov izbora u Francuskoj
Objavljeno 1. travnja, 2017.

Građani zapadne Europe od Drugog svjetskog rata do razdoblja financijske krize 2008. godine naviknuti su na stalni rast životnog standarda. U razdoblju financijske krize javna potrošnja je smanjena i građani proširene Europske unije sada se nalaze pred velikim izazovom.

Stanovnici razvijenih EU zemalja ponovno očekuju stope rasta na koje su prije bili naviknuli jer su neprekidno izloženi populističkim obećanjima svojih političara. Jedna od omiljenih populističkih metoda koju koriste svi europski političari temelji se na pretpostavci budućeg ekonomskog uspjeha. Postavlja se pitanje što će se dogoditi ako se pokaže da poslije krize budućnost nije bolja. Priznanje vodećih osoba europske političke scene kako je postojeće funkcioniranje Europske unije u krizi izaziva brojne dileme i traži brzi odgovor na pitanje - što i kako nakon krize? Prije izbijanja financijske krize 2008. stanovništvo EU-a se, potaknuto nerealnim obećanjima političara o budućim ekonomskim uspjesima i olakom dijeljenju javnog novca, suočilo s velikim povećanjem javne potrošnje. Podaci pokazuju kako se između 2000. i 2012. javna potrošnja, kao udjel nacionalnog dohotka, povećala u Francuskoj s 51,6 na 55,9 posto, u Irskoj s 31,2 na 44,1 posto, u Italiji s 45,9 na 49,8 posto, u Portugalu s 41,1 na 46,9 posto i u Velikoj Britaniji s 36,5 posto na 48,9 posto. Jedina zemlja EU-a koja je javnu potrošnju držala pod kontrolom bila je Njemačka. Ključni je problem bio u činjenici što se javna potrošnja na temelju nerealnih obećanja političara o budućem ekonomskom uspjehu i blagostanju povećavala javnim zaduživanjem.

GURANJE U DEFICIT

Građanska demokratska društva utemeljena na demokratskom pravu glasovanja i javnom izboru pokazuju strukturalnu slabost upravo u sustavu nerealnih obećanja o “boljoj budućnosti” i budućem ekonomskom uspjehu. Zbog toga nakon svakih izbora birači stječu dojam kako su odabrali pogrešnog vođu, osim ako nije riječ o diktaturi. Problem nastaje stoga što glasači prije izbora imaju prevelik horizont očekivanja. Kada vođa (stranka) osvoji vlast, ljudi se razočaraju i autoritet vođe se počinje trošiti i slabi u očima javnosti. Ovo je dobro za sam demokratski proces, jer ako ne bi bilo povećanog horizonta očekivanja koji nužno zaziva i izaziva promjenu, to bi dovelo do diktature jednog čovjeka (stranke). Pri tome se ne treba zavaravati i misliti kako demokratsko pravo na glasovanja ne može završiti u diktaturi. Političari koji se u vrijeme izbora nalaze na vlasti u pravilu pred kraj mandata povećavaju javnu potrošnju. Oni to čine jer na taj način žele potkupiti vlastito biračko tijelo. Istodobno, ako izgube iduće izbore, oni zaduživanjem otežavaju rad svojim nasljednicima. Zbog ovakvog načina ponašanja političara društvo postaje kronični ovisnik o povećanoj javnoj potrošnji. Problem postaje evidentan kada javnu potrošnju treba srezati jer ima previše interesno povezanih skupina koje postaju nezadovoljne. Ako se javna potrošnja mora srezati, onda obično prvo stradaju infrastrukturni projekti. Povećana javna potrošnja temelji se na iluziji stalnog rasta koja je prisutna u svim sferama ekonomskog života. Tako mirovinski fondovi predviđaju visoke stope povrata na svoja portfeljna ulaganja, ne samo zbog toga što trebaju osigurati visoke naknade za svoje ulagače nego i zbog toga što su visoke stope povrata jedini način kako mogu uravnotežiti svoje buduće obveze za isplate mirovina svojim članovima. Ekonomska iluzija građana zapadne Europe temeljila se na ustrajnom povećanju cijene imovine u odnosu na veličinu nacionalnog gospodarstva i na taj način se utjecalo na javno uvjeravanje o očekivanom rastu u budućnosti.

Distopija i poremećaj odnosa između vrijednosti imovine i vrijednosti nacionalnog gospodarstva potaknula je u EU tri opasne šizme: sve veću dohodovnu nejednakost, strah od starenja bez dostojanstva i opadanje međusobnog povjerenja između kreditora i dužnika. Europski sustav velikih nacionalnih banaka u ozbiljnom je kvaru i traži žurni popravak. Europska centralna banka - ECB odlučila je 2015. godine za popravak bankarskog sustava eurozone koristiti politiku kvantitativnog popuštanja (QE - quantitative easy). Politika kvantitativnog popuštanja podrazumijeva javni otkup teško naplativih potraživanja velikih eruopskih banaka iz promašenih ulaganja najviše u privatnom sektoru u zamjenu za svježe tiskani novac po niskim kamatnim stopama, koje će u konačnici otplatiti građani - porezni obveznici. Tijekom dvije godine, od ožujka 2015. godine do danas je u europski bankovni sustav je kroz politiku monetarnog popuštanja upumpano 1500 milijardi eura kako bi se stabilizirao financijski sustav eurozone. Trajno niska kamatna stopa nije znak ekonomskog uspjeha i nije vjesnik budućeg realnog ekonomskog rasta. Niske kamatne stope dovode do inflacije, a mirovinske fondove koji kupuju državne obveznice izravno guraju u deficit.

JUNCKEROV PLAN

Problem nastaje što u razdoblju financiranja jeftinim novcem mirovinski fondovi najčešće ne mogu pobjeći od “ljubavnog zagrljaja politike”. Budući da mirovinski fondovi imaju redoviti priljev svježeg novca od uplata građana, politika ih zato često koristi kao polugu povećanje javne potrošnje jer se vrši pritisak na fond managere da postanu izdašni kupci državnih obveznica po niskim kamatnih stopama. Kasnijim rastom kamatnih stopa padaju prinosi na državne obveznice i stvaraju deficite u portfeljima mirovinskih fondova. Na porezne obveznike u eurozoni sve se više prebacuje teret sanacije bankovnog sustava iz razdoblja financijske krize, tako da se suspreže javna potrošnja i propagira štedljivost kao model življenja. Štedljivost nagriza javnu potrošnju, a kada se društvo susreće sa slabostima, onda je najlakše druge okriviti zbog vlastitih teškoća. Upravo zbog toga se u sve većem broju zemalja EU-a javljaju skupine čija je jedina platforma politički ekstremizam. Većina nezadovoljnih građana i nezaposlenih svoje nezadovoljstvo zbog nižeg životnog standarda prebacuje na druge osobe, najčešće pripadnike iste ekonomske skupine, koja se u nečemu razlikuje od njih.

Državne bilance zemalja eurozone preopterećene su dugovima i vlasti nemaju strategiju kako se nositi s tom zaduženošću, osim da na izborima obećaju budući ekonomski uspjeh, a potajno se nadaju kako bi se realni rast jednog dana, nekakvim čudom, mogao dogoditi i vratiti. Problem je što nitko od vodećih europskih političara ne želi javno reći kako je vodeća ekonomska moć Europske unije u svijetu izgubljena jer bi na taj način unaprijed potpisao gubitak izbora. Upravo je zbog toga proistekao “Plan ulaganja za Europu”, poznat i kao veliki Junckerov investicijski plan vrijedan 315 milijardi eura s kraja 2015. godine. Junckerov investicijski plan povećane javne potrošnje pomogao je na nedavnim nizozemskim parlamentarnim izborima. Međutim, za očuvanje EU zajednice tek slijedi izazov izbora u Francuskoj. Referendum o izlasku Velike Britanije iz članstva EU-a (Brexit) bio je veliki udarac za EU, a predstavljao je reakciju britanskog stanovništva na smanjenu javnu potrošnju i ekonomske probleme izgubljene moći s kojima se susreće europska zajednica.

Piše: Stanko DABIĆ
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana