Luk, koji još zovemo i crveni luk, svima je nama dobro poznata povrtnica koju su naši preci kultivirali još u prastara vremena. Uzgajali su ga još i stari Egipćani prije 4000 godina. Oni su ga toliko cijenili da su čak i zakletvu polagali pred njim, i te su se zakletve tada strogo morali držati.

Ne zna se točno iz kojeg dijela Azije luk vuče podrijetlo, no o njemu i njegovoj ljekovitosti postoje zapisi na egipatskim papirusima, ali i na pločicama iz stare Mezopotamije pisanim klinastim pismom. Postoji legenda da su i srednjovjekovni vitezovi ispod svojih oklopa nosili glavicu luka da ih štiti od zla.

Luk se uzgaja za konzumaciju pretežito podzemnog dijela stabiljke, a kod mladih sadnica jedu se i sočni mladi listovi. Ova povrtna kultura koju ubrajamo i u začinske biljke prepoznatljiva je po svojoj specifičnoj aromi, ljekovitosti i hranidbenim sadržajima.

Luk, naime, sadrži veliku količinu minerala – osobito kalija i sumpora te mnogo vitamina od kojih najviše karotina - provitamina A, te vitamina C, B, E, K, H i P. Dnevnu čovjekovu potrebu za vitaminom C zadovoljava, primjerice, već oko 90 grama svježeg lišća mladog luka. Upravo stoga zelene listove luka ne treba bacati, već ih pripremiti na salatu i jesti sirove, osim u slučaju bolesti probavnog trakta ili nekih drugih bolesti kada ga treba skuhati jer sirov djeluje pomalo nadražujuće. Luk sadrži i eterično ulje koje mu daje karakterističan miris i okus te glikozide i biljni hormon sličan inzulinu, zbog čega luk ima ljekovita svojstva. Njegovu ljekovitost poznavali su još stari Slaveni, koji su ga smatrali lijekom protiv sedam bolesti, u čemu nisu nimalo pretjerali jer je suvremena medicina utvrdila da luk pomaže u liječenju čak petnaestak bolesti. On ponajprije djeluje kao diuretik, sprečava razvoj mikroorganizama, regulira šećer u krvi, olakšava iskašljavanje, potiče probavu i djeluje kao laksativ. Sve u svemu, rijetko se kojoj biljci može pripisati toliko ljekovitih svojstava kao luku.

Biljka se bere tek kad je plod, odnosno podzemni dio formirao lukovicu i kad lišće počinje venuti i sušiti se, što je znak da je luk zreo za vađenje i spremanje za zimu i proljeće, odnosno za čuvanje kako bismo cijelu godinu do sljedeće berbe imali plodova za konzumaciju.

Mladi luk konzumiramo sirov kao prilog raznim pečenjima, najčešće za svečane, blagdanske prilike. Na tržnici ga nalazimo vezanog u snopiće, najčešće 5 - 10 komada. Zanimljivo je reći kako su sočni ovoji koji tvore glavicu luka zapravo izmijenjeni listovi koji u nadzemnom dijelu prelaze u listove zelene boje. Glavicu štite ovoji jednog do dva sloja suhih ljuskastih listića. Različitost boje, jačina i okus luka sortna su odlika svake vrste. Luk za ranu berbu kao i za čuvanje za zimnicu počinjemo saditi već od rujna do kraja listopada. Sadnju za ranu berbu obavljamo isključivo na vjetrozaštitnom području i toplijim položajima. Za sadnju koristimo lučice 2,3 - 3 cm veličine. Za ranu sadnju, odnosno berbu preporuča se naklijavanje lučica unošenjem u topliju prostoriju otprilike tjedan dana prije sadnje. U tom slučaju lučice složimo jednu do druge, polijemo i prekrijemo jutom, hasurom, krpom, lutrosilom ili sličnim pokrivalom. Time postižemo forsiranje razvoja korijenova sustava, što nakon sadnje utječe na brže urastanje korijena u tlo, a samim time se ubrzava razvoj i otpornost biljke na hladnoću. Sadnju možemo obavljati i u razmacima od 8 do 10 dana. Tako ćemo dobiti ujednačene plodove i ravnomjerniju berbu luka. Svakako, zemljište mora biti kvalitetno i pravovremeno zaštićeno od lukove muhe, što najčešće obavljamo pri sadnji.

Luk može niknuti već pri temperaturi od 1 do 2 °C, ali ipak je optimalna temperatura nicanja 15 °C. Temperature veće od 30 °C negativno djeluju na nicanje i razvoj.J.Kn.