Magazin
KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (II.):

Ivica Raguž: Revolucija u lojalnosti
Objavljeno 25. ožujka, 2017.
Promišljanja naših sugovornika - teologa, povjesničara, politologa i profesora psihologije...

Vezani članci

TEMA TJEDNA: KANONIZACIJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA (I.):

Kafkijanski proces: Komisija je nepotrebna, Stepinac je već odavno svetac!

USPOREDNI INTERVJU

Ivica Miškulin: Nije upitna svetost, nego politika

Ovdje bih se osvrnuo na danas mnoga prijeporna promišljanja o blaženome Alojziju Stepincu. Moje promišljanje isključivo je teološko, a možda pridonese boljem razumijevanju fenomena svetosti Alojzija Stepinca, kao i mnogih drugih svetaca Katoličke Crkve.

Kao prvo, u nevjernika, ali i u samih vjernika, može se primijetiti vrlo manjkavo shvaćanje kršćanske svetosti. I jedni i drugi nerijetko polaze od toga da kršćanski svetac jest i treba biti savršen, gotovo poput Boga. Vjernici time pretjeruju, jer time svetcu pripisuju nešto što on nije, niti može biti, a nevjernici time žele reći da zapravo nitko nije svet, da svetost nije moguća, da je čovjek osuđen na otuđenost od Boga, jer jedino je Bog svet. No, kršćansko poimanje svetosti ne niječe slabosti i grješnost svetaca. Svetci nisu cijeloga života bili i ostali grješnici. Dovoljno je samo sjetiti se sv. Augustina koji je na svojoj smrtnoj postelji u suzama i u potpunoj samoći neprestance molio pokajnički 51. psalam. Dakle, ono prema čemu se svetci razlikuju od nas običnih ljudi nije grješnost, nego obraćena grješnost, grješnost koja je obraćena i koja se stalno obraća Bogu. Dok mi, obični ljudi, tonemo u svojoj grješnosti, ne priznajemo je, pomirujemo se sa svojim slabostima, osuđujemo se na prosječnost, jednom riječju, ostajemo kod sebe bez Boga, svetci u svojoj grješnosti izlaze iz sebe, otvaraju se Bogu i njegovoj milosti, počinju živjeti s Bogom te u slabostima tako postaju savršeni. To vrijedi za svetce, pa i za bl. Alojzija Stepinca.

SVAKA JE VLAST OD BOGA

U raspravama oko Stepinca čini se da se stalno provlači pogrješno, perfekcionističko poimanje svetosti: vjernici u ime perfekcionizma ne žele priznati njegove slabosti, a on ih je imao kao i svaki čovjek; nevjernici pak u ime perfekcionizma odriču njemu i drugima svetost, u smislu “mogao je više i bolje”. Jednima i drugima teologija poručuje - ne, bl. Alojzije bio je grješan, slab i ograničen, ali u toj grješnosti bio je zahvaćen čudesnom Božjom milošću, zbog koje je postao uzor i zagovornik svim vjernicima katolicima.

Drugo, ono što se uvijek iznova može čuti od kritičara Katoličke Crkve, pa tako i kritičara bl. Alojzija Stepinca, jest to da Katolička Crkva nije pružala dovoljno jak otpor fašizmu, nacionalsocijalizmu, a ni mnogim drugim diktaturama tijekom povijesti. Ovdje ne želim reći da se u mnogim povijesnim zbivanjima određena, mjesna Katolička Crkva (nikako ne cijela univerzalna Crkva!), nažalost, znala i previše zbližavati s postojećom vlasti ili režimom. No i dalje ostaje zbunjenost kod mnogih kritičara kako to da je Crkva gotovo uvijek bila lojalna i vrlo slabo kritički raspoložena prema političkim sustavima, još od poganskoga Rimskog Carstva pa do današnjih dana. Razlozi su teološki i oni bacaju svjetlo i na Stepinčev odnos prema vlastima NDH-a, stare i poslijeratne Jugoslavije. Naime, magna charta kršćanskoga ophođenja prema vlasti, državi, nije, kako to obično mnogi mislioci i teolozi misle, onaj tekst “caru carevo, Bogu Božje” (Mt 22, 21), nego posve drugi tekst, a to je razgovor Isusa i Pilata. Naočigled vlastite osude od strane rimskih poganskih vlasti, Krist ne kritizira postojeći sustav, ne poziva na pobunu, ne kazuje Pilatu da je njegova vlast ništavna, poganska, nego gotovo iznenađujuće kazuje: “Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor.” (Iv 19, 11). Dakle, Krist pokazuje nevjerojatnu lojalnost prema poganskoj vlasti koja će ga osuditi na smrt. Ta se lojalnost, kako vidimo iz teksta, utemeljuje u činjenici da svaka vlast, bila ona poganska ili ne, diktatura ili ne, dolazi “odozgor”. Ona, samim time što dolazi “odozgor”, od kršćana zahtijeva krajnju lojalnost, krajnje poštivanje. Svaka je vlast od Boga, ako ona stvara red i poredak, dok bezvlašće vodi u samovolju i kaos. Sličnu skandaloznu situaciju nalazimo i u Starom zavjetu. Židovski Prorok Daniel služi lojalno na dvoru kralja Nabukodonozora, koji je poganin, koji je, zamislite, porušio Jeruzalem i židovski narod odveo u sužanjstvo! Teško je zamisliti nevjerojatniju i čudniju lojalnost prema vlastima negoli Kristovu i Danielovu. Štoviše, Pavao će zato reći da je upravo zbog toga kršćanin pozvan moliti za vlast, kakva god ona bila (1 Tim 2, 1-2). Ako pogledamo Stepinčev život, onda je on činio sve ono što su činili prije njega toliki kršćani. Bio je lojalan spram vlasti stare Jugoslavije, NDH-a i nove Jugoslavije. Ako pak čitamo, posebice njegova “Pisma iz sužanjstva”, pisana tijekom komunističkoga režima, ostat ćemo iznenađeni kako nigdje nema spomena o njegovoj mržnji prema komunističkom režimu, prema komunistima, prema vlasti. Nigdje rezignacije, nigdje poziva na otpor, na nasilje prema režimu. Štoviše, sva su pisma protkana neobičnom velikom ljubavlju i neopterećenošću koji proizlaze upravo iz onoga neopterećenog Kristova stava prema Pilatu. U Stepinčevoj duši susrećemo ljepotu kršćanske vjere, vjere koja nikad ne mrzi pa i naočigled vlastite smrti i progonstva.

PRIMJERI IZ PROŠLOSTI

Treće, upravo tako shvaćena lojalnost u sebi krije golemi naboj za revoluciju i preobrazbu društva. Ako bolje pogledamo, kršćanska lojalnost svim vlastima podrazumijeva to da su kršćani ponajprije posvećeni Bogu i Božjem kraljevstvu, više se bave Bogom nego politikom. Lojalnost je za kršćane neka vrsta svete ravnodušnosti spram svih vlasti. Budući da su kršćani posvećeni Bogu i Božjemu kraljevstvu, budući da znaju kakvo jest idealno kraljevstvo, kakva jest i kakva bi trebala biti “idealna vlast”, koja dolazi od Boga, oni samom vjerom u Boga pružaju tih, ali čudesno moćan otpor svakoj vlasti. Kršćanstvo nikad ne poziva na ulice, prosvjede, transparente, ali ipak za sve diktature Crkva je najveći neprijatelj. Svaka vlast dobro zna da se u kršćanskoj lojalnosti nalazi najveća kritika, eksplozivni naboj za njezino rušenje, a time za promjenu i revoluciju društva. To nam pokazuje opet prorok Daniel. On služi kralju Nabukodonozoru i Dariju, ali istodobno pruža tih, moćan otpor: ostaje vjeran svojoj vjeri u jednoga Boga, prihvaća da ga se zbog vjere, bez ikakva prosvjeda i poziva na pobunu, baci u lavlju jamu (Dan 6). Takav Danielov stav u konačnici slama kralja Nabukodonozora. (Dan 4, 34) Takav pak stav lojalnosti (Rim 13, 1-3), koji se dovršava i upotpunjuje u Isusu Kristu, slama i ruši sve tiranije tijekom povijesti. U konačnici ta je snaga srušila sve diktature, pa i nacizam i komunizam. Blaženi Stepinac činio je isto to što i oni. Uvijek je kao kršćanin pružao takav tih i moćan otpor diktaturama, i NDH-a i staroj i novoj Jugoslaviji. U vremenu komunističkoga režima nije napustio svoj narod, nije ostavio svoju zemlju koja ga je osudila. Poštovao je zakone, ostao je na “dvoru” komunističkoga režima. Krajnje je bio lojalan, ali upravo u toj lojalnosti pružao je najveći, golemi otpor koji su komunisti slutili, želeći ga zato otjerati iz Jugoslavije. U Stepinčevu životu, i zato je on meni osobno veliki uzor i zagovornik, pokazuje se sva ljepota i snaga kršćanske vjere, snaga koja slama i ruši sve tiranije, a to su ljepota i snaga koja dolazi iz agape, iz Kristove ljubavi. Sve je to sažeo sv. Pavao: “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjemu gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin. Naprotiv: Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.” (Rim 12, 19-21).

Stepinčeva Crkva jest Crkva lojalnosti iz Kristove ljubavi, ali i Crkva tihoga otpora i revolucije, opet iz Kristove ljubavi. Za kršćane zlo se ne pobjeđuje bijegom od toga zla i svijeta, nego izručivanjem, ulaženjem u “utrobu samoga” zla (Jona 2), ali opet samo iz ljubavi koja “dobrim svladava zlo”.(D.J.)

(Dr. sc. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu i profesor fundamentalne teologije na tom fakultetu)

ALESSANDRO D’ERRICO
Cilj komisije isključivo je povijesne naravi
 

- Ukratko, mogu potvrditi da priroda skupine stručnjaka nije proučavati ili iznova proučavati svetost kardinala Stepinca. To je unutarnje pitanje Katoličke Crkve. Zapravo, priroda komisije je prije svega sagledati okolnosti u kojima se blaženi Alojzije Stepinac povijesno našao u vršenju svog poslanja kao kršćanin, svećenik i biskup. Povijesno je to sagledavanje onoga što je blaženi Stepinac mogao učiniti, za vrijeme tih vrlo teških godina. S druge strane, lako je shvatiti da nije moguće današnjim očima prosuđivati stvarnost od prije pedeset, šezdeset, sedamdeset godina, koja je po mnogim aspektima bila itekako drukčija od ove današnje, kako u općenitom kontekstu, tako i u kontekstu ekumenskog promišljanja koje je naknadno uslijedilo. Cilj komisije nije “dati Beogradu da iznova - kako su neki i pisali - sudi o Stepinčevoj svetosti”, donijeti “drugi sud” o Stepincu. Njezina priroda je od povijesne naravi: razmotriti okolnosti s kojima se kardinal suočavao u tom vremenu i koje su na neki način mogle utjecati na neke aspekte njegove osobnosti ili njegovih intervenata. Osim toga, rekao bih da ona ima informativni cilj, u smislu da se želi podijeliti povijesni rad, koji je učinjen u ovim godinama. Mons. Batelja mi je mnogo puta ponovio da postoje četiri velika sveska u kojima su sabrane sve studije koje su provedene, na razini biskupijskog istraživanja, te na razini Kongregacije za kauze svetih. Riječ je o pokazivanju provedenog rada o liku Stepinca i mirnom odgovaranju na eventualne prigovore koji bi još mogli postojati, kako bi se moglo doći - na što je moguće mirniji način - do odluke, s naše strane, o kanonizaciji Kardinala.(D.J.)

(Mons. Alessandro D’Errico, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj)

ZLATKO MILIŠA

Poniženje za Hrvatsku

 

Podsjetimo - dana 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. beatificirao je zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, a 5. lipnja 2011. njegov nasljednik papa Benedikt XVI. za blaženog je Stepinca izjavio:

“Zahvaljujući njegovoj čvrstoj kršćanskoj savjesti, znao se oduprijeti svakom totalitarizmu, te je u vrijeme nacističke i fašističke diktature postao branitelj židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom, u doba komunizma, 'odvjetnik’ svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika. Postao je 'branitelj’ Boga na zemlji, jer je branio istinu i pravo čovjeka da živi s Bogom”. Od tada čekamo njegovo proglašenje svetim. U 2015. godini, kada se njegovo proglašenje svetim činilo riješenim, uslijedili su rafali mržnje jednog dijela srpskih političara i Srpske pravoslavne Crkve prema Stepincu, a istodobno su (znakovito) zašutjeli “tehnička” Milanovićeva vlada, političari iz opozije, nebrojeni intelektualci... Kauza je završena i čeka(lo) se formalno Stepinčevo proglašenje svetim! Odlukom pape Franje, pod neviđenim pritiskom Srpske pravoslavne Crkve i srbijanskih političkih čelnika, učinjen je presedan pa je odgođena Stepinčeva kanonizacija, koja treba čekati zaključak Povjerensta Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve! To mješovito povjerenstvo ima šest članova, po troje s pravoslavne i troje s katoličke strane. Ovo je bilo poniženje za Hrvatsku! Presedan je da se, prvi put u povijesti, traži mišljenje druge crkve. Takvom odlukom sada je na ispitu Stepinčeva svetost. Neupitna je činjenica da se Stepinac za života vatreno borio protiv fašističkog i komunističkog totalitarizma, da je bio promicatelj ljudskog dostojanstva (neovisno o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti) i da je bio preteča hrvatske neovisnosti. No, sve se neprestance relativizira, jer Hrvatska ne smije imati ratne heroje, nacionalne idole ni (novog) SVETOG ČOVJEKA! Stepinac je neupitno najuzvišenija (uzor) osoba hrvatske povijesti dvadesetoga stoljeća. Ako se Stepinca ne proglasi svetim, cijeli bi se crkveni model proglašavanja svetim potpuno urušio. Posljednje dvije godine ciljano se politizira kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. S druge strane, Stepinčeva kanonizacija razbila bi srbijansku matricu unisonih optužaba na račun svih “ustašoidnih Hrvata”. Stepinac je vjerovao u samo jednu rasu - Božju! On je bio dokazani humanist i vatreni kritičar fašističke i komunističke diktature.

Esther Gitman, u knjizi “Kad hrabrost prevlada”, kao povjesničarka i osoba židovskog podrijetla, opisuje stradanja židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i Stepinčevu hrabrost kada se suprotstavljao “Hitlerovim i Pavelićevim težnjama da svijet podijele u rase te da potom unište one koje su smatrali suvišnim i nevrijednim da žive”. Kardinal Bozanić, u listopadu 2015., kazao je da “u blaženom Alojziju vidimo uzor služenju, poduprtom svjedočanstvom savjesti”.

Nekada i danas smeta svima (u Srbiji, ali nekima i u Hrvatskoj) što je Stepinac za života govorio i apelirao o zločinima komunizma i fašizma te se riječju i djelom zalagao za hrvatsku državu, ali ne i za “endehazijska zlodjela”, što mu dandanas podmeću njegovi (novi) progonitelji. Stepinac je bio primjer neustrašiva borca protiv istočnih i zapadnih grijeha, ali i protiv podjela među Hrvatima. On je na jednoj propovjedi izrekao povijesnu lekciju: “Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu - to je moje načelo. U ljubavi prema hrvatskom narodu neću se dati ni od koga natkriliti”. Stepinac je, za razliku od sadašnjeg pape Franje, shvatio ozbiljnost upozorenja austrijskog filozofa Karla Poppera - da “tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne, jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva”. Odmah po završetku rata, u dokazano montiranom procesu “prijekog suda” nije podlegao torturama. Stepinčeva hrabrost, ustrajnost, poniznost, oprost progoniteljima i mučiteljima, i danas simboliziraju borbu hrvatskoga naroda za samostalnost i očuvanje kršćanstva, ne samo katoličke vjere. Želim vjerovati da papa Franjo neće mijenjati, ni prolongirati do kraja ove godine već znane argumente Vatikana za proglašenje Stepinca svetim. Želim vjerovati da neće odgađati Stepinčevu kanonizaciju zbog navodne konfrontacije dviju crkava i naroda.

l (Dr.sc. Zlatko Miliša, profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku)

HRVOJE KLASIĆ

Zanemaruju se argumenti

 

O ulozi Alojzija Stepinca tijekom i nakon Drugog svjetskog rata odavno se prestalo razmišljati argumentirano i racionalno. Opredjeljenje “za” ili “protiv” njegove kanonizacije kod većine zainteresiranih temelji se na emocijama.

Drugim riječima, gotovo da ne mogu zamisliti da itko tko u Stepincu vidi zločinca promijeni svoj stav, makar se pojavio i niz autentičnih povijesnih dokumenata koji bi nedvosmisleno ukazali na njegov vrlo negativan odnos prema ustaškom pokretu i(li) vrlo pozitivan odnos prema žrtvama ustaškog režima. Ali isto tako, ne mogu zamisliti da oni koji u Stepincu vide sveca promijene svoje mišljenje ako bi se pojavio dokument koji bi nedvosmisleno inkriminirao njegovu ulogu tijekom Drugog svjetskog rata. Međutim, ako su vjernicima, a posebno obiteljima žrtava, emocije prilikom donošenja stavova donekle i dopuštene, kod političara, pravnika, povjesničara i ostalih znanstvenika to ne bi smio biti slučaj. A nažalost je. Sjetimo se samo reakcije srpskog ministra vanjskih poslova koji je na vrlo grub način reagirao na podizanje biste Alojziju Stepincu. Njegov nastup bio je prije svega emocionalan, a iz oštrine njegovih osuda stekao bi se dojam da u cijelom slučaju nema dilema. Pa ipak već i samo postojanje mješovite komisije to demantira. S druge strane, javni odgovor na spomenute osude nije uslijedio od službenih predstavnika Katoličke Crkve, nego od hrvatskog ministra vanjskih poslova koji je zbog svega izrečenog, što je još važnije, odbio bilateralni sastanak sa srpskim kolegom. Poštujući vjerske osjećaje g. Stiera, pa i njegov osobni stav prema pokojnom kardinalu, radi se u prvom redu o reakciji ministra jedne sekularne države. Naravno, ako se g. Stier odlučio na pristup da ne želi tolerirati objede na račun hrvatskih velikana, nadam se da bi isti obrazac primijenio i ako bi se dogodio napad na nekog uglednog hrvatskog partizana, antifašista. Tim više što je za razliku od katoličanstva antifašizam u izvorišnim osnovama hrvatskog ustava. Unatoč svemu navedenom najporaznija je činjenica da vrlo tendenciozno, selektivno i ostrašćeno na povijesnu ulogu Alojzija Stepinca gledaju i brojni povjesničari. Kako hrvatski tako i srpski. Svoja istraživanja počinju s unaprijed postavljenom tezom koju onda pod svaku cijenu nastoje opravdati. Zanemarujući pritom one argumente koji bi eventualno problematizirali, ili možda demantirali postavljenu tezu.

S obzirom na to da se smatram povjesničarom koji stavove gradi na temelju kritičke analize dokumenata, te imajući u vidu da kao nekatolik ili nepravoslavac nemam nikakav vjersko-emocionalni odnos prema kardinalu Stepincu, moje viđenje cijelog slučaja je vrlo kompleksno. Na temelju svih dokumenata koje sam vidio te, naravno, uzevši u obzir povijesni kontekst u kojem je Stepinac djelovao, moj stav je da se njegov angažman tijekom Drugog svjetskog rata ne može okarakterizirati kao zločinački. On je bez sumnje bio žestoki antikomunist, hrvatski nacionalist i izuzetno religiozna osoba. Isto tako, kritizirao je s vremena na vrijeme određene postupke ustaških vlasti, i svojim zalaganjem sigurno pomogao da neke osobe prežive rat. Ostaje pitanje je li, prije svega kao crkveni i moralni autoritet, mogao više? Je li mogao i morao oštrije osuditi kolaboraciju velikog broja katoličkih svećenika s ustaškim režimom? Je li mogao biti hrabriji u osudi, ne pojedinačnih djela, nego režima generalno? Tim više što je pokazao izuzetnu hrabrost odlučivši se za otvorenu kritiku komunističkog režima u trenutku kada se zbog takvih stavova gubila glava. Alojzije Stepinac povijesna je ličnost koja je djelovala u vrlo kompliciranom društveno-političkom trenutku kada nije bilo jednostavno donositi isključivo ispravne odluke. Posebno s pozicije onoga što danas smatramo ispravnim. Da je tako pokazuje i primjer herojske partizanske antifašističke vojske čija su hrabrost i humanistički motivi neupitni tijekom rata, ali koja nije uspjela zadržati dostojanstvo i ljudskost u miru. Danas je lako biti general poslije bitke, kako u slučaju Alojzija Stepinca i njegovog ponašanja tijekom rata, tako i u slučaju partizanskih vojnika nakon izvojevane pobjede.

Nakon svega izrečenog mislim da nalaz mješovite komisije neće biti presudan u slučaju kanonizacije. Ako vatikanski arhivi ne skrivaju neku veliku tajnu, a da su je spremni podijeliti s javnošću, gotovo sam siguran da bitno novih saznanja o djelovanju Stepinca neće biti. I time dolazimo na početak ove priče. Za sve one koji na temelju postojećih izvora nastoje shvatiti ponašanje pojedinca u vrlo burnim vremenima, Stepinac će ostati kompleksna, pa i kontroverzna ličnost. Za većinu vjernika i katolika i pravoslavaca, hrvatske i srpske nacionaliste, antikomuniste i protivnike Jugoslavije, dilema u startu nije niti postojala. Alojzije Stepinac za njih je, bez obzira na mišljenje bilo koje komisije, bio i ostao svetac. Odnosno, zločinac.(D.J.)

l (Dr. sc. Hrvoje Klasić, povjesničar i docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu)

JURE VUJIĆ

Svetost kao političko oružje

 

Uvjeren sam da će, unatoč kompliciranoj crkvenoj proceduri i bez obzira na trenutno složenu geopolitičku situaciju, na kraju Stepinac biti kanoniziran, što je u interesu cijeloga kršćanskog svijeta, pravoslavnog i katoličkog.

Treba napomenuti kako je ekumenska politika Vatikana već odavno zacrtana i potvrđena u enciklici pape Ivana Pavla II. - Ut unum sint - u kojoj se ističe nužnost praćenja “znakova vremena” i ustrajanje prema ekumenskom pomirenju kršćana. Drugi Vatikanski koncil (1962. - 1965.) institucionalizirao je ekumenski dijalog (katoličko-protestanski) i u vrijeme pape Ivana Pavla II. uspostavljeno je Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana.

O kakvom se zapravo kontekstu radi kad je politizacija kanonizacije Stepinca u pitanju?

- Ekumenska politika pape Franje naišla je na medijsku i politički pojačanu pozornost zbog ukrajinsko-ruskog sukoba oko Krima i sirijskog sukoba. Sastanak patrijarha Moskve i pape Franje na Kubi išao je na vanjskopolitičkom planu u prilog Rusiji koja je nakon anektiranja Krima tada nastojala izići iz međunarodne izolacije koristeći ekumensku scenu međukršćanskih odnosa i obnoviti suradnju sa Zapadom preko Katoličke Crkve. Podsjetimo kako je ekumenizam i pomirenje Pravoslavne i Katoličke Crkve jedan od diplomatskih prioriteta pape Franje. U tom se pogledu i povijesni susret na Kubi s moskovskim patrijarhom, susret na Kreti između predstavnika pravoslavnih crkava i kasnije sa zajedničkom deklaracijom Pape i Patrijarha Atene i Konstantinoplea svakako uklapaju unutar takve diplomatske ekumenističke politike. Sve su to znakovi i političko-religiozne geste ekumenizma i pomirenja istočnih i zapadnih kršćanskih crkava koji bi trebali biti glavni preduvjet za rješavanje svih izazova multipolarnog svijeta.

Vatikan je zbog svog službenog neutralnog stajališta glede Krima nastojao sačuvati dobre odnose s Rusijom, ali ujedno podupirući 5,5 milijuna unijatskih katolika bizantskog obreda, postavljajući kao preduvjet susreta patrijarha Kirila i pape Franje na Kubi rješenje unijatskog pitanju u Ukrajini. Glede sirijskog sukoba, papa Franjo i Putin protivili su se svakom obliku vojne intervencije od strane Francuske i SAD-a u ljeto 2013., a Vatikan i Rusija imaju zajedničku dodirnu točku i interes osim vraćanja Bashara Al-Assada na vlast i zaštitu kršćana na Bliskom i Srednjom istoku. Međutim, treba također imati na umu da takva ekumenska politika može i pogodovati Rusiji da aktivira svoju geopolitičku strategiju utjecajnih zona na istočnom Mediteranu i na Balkanu, instrumentalizirajući pravoslavne kršćane, uključujući i pravoslavce koji žive u Siriji i u šijitskom svijetu, kako bi spriječili širenje NATO-a ili EU-a prema Istoku.

U takvoj se geopolitičkoj konstelaciji nalazi i politička instrumentalizacija pitanja kanonizacije Stepinca, koji postaje “kamen spoticanja” za širenje podjela preko Srpske pravoslavne Crkve između pravoslavnog i katoličkog kršćanskog svijeta. Zapravo, ekumenizam koji si zadaje kao cilj pomirenje i ujedinjenje kršćana u svijetu ističe u svojim dokumentima da treba razlikovati između “različitosti” na području prakse i obreda (diaphora) koje treba poštovati te “podjela” (diairesis) koje proizlaze više iz političkih interpretacija i izopačenih tumačenja.

Kako komentirate cijelu situaciju? Tko zapravo i zašto opstruira Stepinca?

- Uvijek treba imati na umu da, osim duhovne dimenzije, kanonizacija kao odraz službenog stava Vatikana može također imati političke motivacije i posljedice. Naime, prethodne kanonizacije pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., s obzirom na njihovu popularnost kao i potporu koju su uživali unutar Katoličke Crkve, predstavljale su i jedan politički čin kojim se potvrđuje i inzistira na kontinuitetu recentne povijesti unutar Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. poljskoga podrijetla svakako će zbog svoje karizme i popularnosti, kao jedan od svjedoka i duhovnog čimbenika pada Berlinskog zida, ostati zabilježen i kao papa koji je ujedno bio običan laik i radnik, a za njegova pontifikata laici su priznati kao značajna kršćanska snaga. Njegova je kanonizacija proizvod velikog “pritiska” iz same baze vjernika, koji su na dan njegove beatifikacije spontano vikali Santo subito! (Svetac odmah!). Razvidna je jasna poveznica između Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. - prvi je imao hrabrosti reformirati Crkvu, dok je drugi otvorio Crkvu prema svijetu u smjeru nove evangelizacije i poznat je po svojim brojnim posjetama i putovanjima. Svetost je značajna duhovna, ali i svjetovna dimenzija Katoličke Crkve i Vatikana. “Sveti su” simbolička projekcija i slika Crkve u određenom kontekstu njezine povijesti. I u tom pogledu povjesničar Roberto Rusconi, autor djela “Santo Padre”, ističe da je svaka beatifikacija i kanonizacija ujedno i politički čin. Naime, krajem srednjega vijeka odluke za beatifikaciju i kanonizaciju bile su u nadležnosti biskupa i postupno su transferirane na same pape. A od XIII. stoljeća pape imaju zadnju riječ u procesu kanonizacije te se u tom pogledu može od tog trenutka govoriti i o crkvenoj “politici svetosti”.

Crkva je također i politička i diplomatska institucija pa je zajednička kanonizacija pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. poslala jasnu političku poruku. A Crkva iz XXI. stojeća pokazuje današnji smjer pape Franje - poštovanje dogmi, ali i otvaranje prema svijetu.

Inače, kanonizacija je uvijek plod određenog lobiranja, a razne vjerske kongregacije žele da njihov utemeljitelj postane svet, te na taj način šalju i dossiere kandidatura te očekuju otvaranje procesa kanonizacije. Primjerice, postoji snažna zajednica koja se zalaže za kanonizaciju belgijskog kralja Baldovina, a ponekad su i financijski interesi značajni, jer kada jedna općina ili grad pruža utočište jednom svecu, ona postaje mjesto hodočašća i izvor turizma i velikih prihoda.

Današnja je tendencija porast broja beatificiranih i kanoniziranih. Papa Ivan Pavao II. beatificirao je 1338 osoba i kanonizirao 482 sveca, dok je papa Franjo kanonizirao 28 osoba, a beatificirao 751.

Iz Srbije, koliko iz političkih krugova, toliko i iz svećenstva, na sam spomen Stepinca uzburkaju se strasti. Zašto?

- Strana srpska, a posebno srpski lobiji u inozemstvu nastoje kompromitirati i odužiti proces kanonizacije Stepinca šireći dezinformacijsku kampanju o tobože obnavljanju ustaške ideologije i rehabilitaciji ustaških zločinaca u Hrvatskoj. U tom pogledu nastoje prikazati poništenje presude zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu kao svojevrsnu rehabilitaciju ustaštva, dok se u Srbiji već odavno i sustavno provodi rehabilitacija četništva. Vjerojatno je takva kampanja u službi skretanja pažnja svjetske javnosti s rehabilitacije ratnih zločinaca na srpskim sudovima. Već i činjenica da u srpskom parlamentu sjede zastupnici iz neočetničke stranke Vojislava Šešelja tome ide u prilog.

Danas je povijesno utvrđena Stepinčeva uloga. Ona je vrlo dobro dokumentirana, s raznim svjedočenjima o spašavanju stotina progonjenih Židova, Srba i hrvatskih antifašista, te o javnom protivljenju rasnim zakonima, zbog čega ga je i zagrebački Gestapo smatrao neprijateljem nacizma, tako da je osporavanje Stepinca suprotnoj strani potpuno uzaludno. Osim otvorenog procesa rehabilitacije četništva i nedićevskog nacikolaboracionizma, u Srbiji je u istoj mjeri provedena unutar Srpske pravoslavne Crkve i kanonizacija popa Milorada Vukojičića 2005. godine te njegova “kolege” Slobodana Šiljka, koji su zapamćeni po teškim ratnim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima i okolici. Svetim je proglašen i Nikolaj Velimirović, episkop žički, osnivač desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, duhovni inspirator Ljotićeve organizacije ZBOR. Obitelji poklanih tražile su objašnjenje od SPC-a za ovaj nevjerojatan postupak, ali im je odgovoreno kako je “to unutrašnja stvar Crkve.” Očito je kako srpska strana ima dvostruke standarde jer u slučaju Stepnica nastoji internacionalizirati i kompromitirati i u najmanju ruku odugovlačiti proces kanonizacije u Vatikanu koje je pravno rečeno “unutarnja stvar” same Katoličke Crkve, unatoč tome što je uspostavljena mješovita komisija.(D.J.)

(Mr. sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZGOVOR: ANA RIMAC SMILJANIĆ/SANDRA PEPUR/JOSIP VISKOVIĆ

Posljedice potpisivanja
na brzinu ili jednog klika
mogu biti vrlo skupe

2

REPORTAŽA: KAKO SAM OSVAJAO MONT BLANC

Život je kratak,
trčanje ga čini dužim

3

HRVATSKA NARODNA BANKA

Omogućiti bolju zaštitu potrošaća