Što se kuha i jede u Slavoniji, što je na tradicionalnom slavonskom jelovniku, napose na onom koji korijene vuče iz nekih starih, davnih vremena, nije pitanje za milijun kuna, ali svakako jest pitanje na koje mnogi u Slavoniji, u svakoj prigodi, imaju spreman odgovor. I to bilo da je vrijeme sadašnje, korizmeno, ili pak neko drugo vrijeme, godišnje doba.

A kad se o tradicionalnoj, izvornoj slavonskoj kuhinji povede riječ, na dnevni red dođe i dobroznana narodna izreka: Al' se nekad dobro jelo. Taj usklik može danas zvučati pomalo ironično, jer i danas se dobro jede, u što se može uvjeriti svatko tko posjeti istok Hrvatske bilo kao gost namjernik bilo da u nekoj od ambicioznijih turističkih tura pohodi Slavoniju u potrazi za restoranima, prigodnim svetkovinama, fišijadama, grahijadama, za ovim-onim “brendiranim” lokalnim jelovnicima slavonskog podeblja u prvom planu. A takvih manifestacija, gdje se jede “po starom” i pije “po novom”, i ovog je proljeća mnogo u Slavoniji, počevši od Virovitice preko Orahovice i Slatine do Valpova, Osijeka, Đakova pa sve do Vinkovaca, županjskih sela, Vukovara, Iloka... sve do granice sa Srbijoim. Svagdje je slavonski stol uistinu bogat (hvalimo se malo, nije na odmet), a svaka slavonska snaša (i baka, majka, domaćica...) uvijek je spremna pohvaliti se svojim kulinarskim umijećem, pa s osmijehom prezentira pripremu autohtonih slavonskih jela.

Ukratko - Slavonci su pravi gurmani. Bog im je podario bogatu slavonsku zemlju, a oni vrijedni, radišni. Na stranu gosti i turisti, kad Slavonac puno radi (a radi), treba i dobro jesti. Pojede slavonska zemlja sve te unesene kalorije. Hrana mora biti kvalitetna, jaka i obilna, a takva je i nekad bila. Zato ona narodna izreka i ima čvrsto uporište među Slavoncima.

Naravno, da bi se pripremila kvalitetna hrana, treba imati prave i zdrave, domaće namirnice. No nije sve tako bajno. Jer mnogi će reći kako je danas sve zatrovano - i ono što je na policama trgovina (hrana), i ono što raste u zemlji, i sama zemlja. Kako i neće biti kad ne možeš ništa uzgojiti ako ne upotrijebiš razne otrove da bi uništio svu tu nagomilanu gamad, svu tu pošast što uništava usjeve. Boleština je napretek...

Ali tako nekada nije bilo. Nije sve u hrani, puno je toga (bilo) i u zemji. Sjećaju se naši stari kako su se žitarice posijale u zemlju koja je dobila samo stajnjak u brazdu, zreli gnoj od konja i krava:

- Nije bilo prskanja. Ručno se zalazilo u njivu, u žito, i plijevio kukolj i grahorica. Ručno se i kosilo, kupilo, slagalo u kamare, vršilo, trijeralo, dok čisto zrno ne dođe u okno ambara ili na tavan. Onda s njim u mlin. Ima nulera, krušnog brašna, griza, posija. Krušna peć nadaleko miriše na svježi kruh, a kuhinjom se širi ugodan miris lepirica (poderanih gaća) iz tave s plotne zidane peći. A krumpir i kukuruz? Đubre u brazdu. Nema prskanja ni protiv štetnika ni protiv trave. Krumpirovu zlaticu, umiljata imena, školska djeca išla su tražiti po poljima. Nigdje je naći, a poslije se raširila pa joj je i DDT postao hrana. Kao i ambrozija (partizanka). Kukuruz poraste, ajde eštrepat, kopat, zagrtat - dvojačit pa čekati da sazori. Oko stabljika kukuruza omotao se visoki grah. Kukuruz na tavan, krumpir u trap. Sve su te njive obradili konji i žuljevite ruke. Proizvodnja ekološka. Nikakvih poticaja nije bilo, a porezi veliki. Uhranjeno ždrijebe ili tele otišlo za godišnji porez. Tako se teškim radom dolazilo do zdrave hrane - prisjeća se Ivan Grgurić iz Nove Jošave.

Posebna su priča prehrambeni proizvodi nekadašnjih kolinja. Potpuno drukčiji nego danas. Svinje debele, uhranjene kukuruzom, posijama, bundevama:

- Nekad davno svinje su i žirovali. Ništa se od svinjčeta nije bacalo. Šunke, slanina, kuleni, kulenove seke, kobasice mešnjare, švargl, krvavice i kašnjare vise po tavanima, dime se i suše. Prirodna mast u kanti, čvarci zatopljeni mašću. U kotlu se strsla crvena mast od kuhanja krvavica. Skine se, pretopi pa u dunstflašu. Prababa ne da baciti ni preostalu strsnutu vodu. U zimska jutra grabi to i podgrijava za doručak. Crna džigerica ponajbolja je za kiselu čorbu, jelo koje je čak bilo delikatesa. Svinjska dlaka skupljala se za četke, a papci za lajm (tutkalo, ljepilo). Prolazili su selom otkupljivači i otkupljivali dlaku i papke. Masni otpaci za sapun. Kuhan u kotlu sa sodom pa pravilno izrezan u komade. Volio sam kad me pošalju na tavan po sapun, uredno posložen na tavanskoj gredi. Nađeš se ispod dimljenih kobasica i krišom otrgneš komad. Uh, ljuta, mami na još jedan komad - nastavlja Grgurić.

Priče starog sela uvijek su zanimljive, ma o čemu da je riječ, a prehrana je nekad uistinu bila posebna. Primjerice, kupus se ukiseljavao u kacama:

- Narezale ga ruke, gazile noge. Ispočetka noge zebu na hladnom kupusu. Poslije se utople, crvene se ko rakovi. Slana voda izbije na površinu, rasol. Dobro će doći u mamurnim jutrima nakon burnih noći. Vinogradi. Najmanje se dvaput godišnje okopavalo. Oko panjeva vezalo se likom napravljenim od kore bagrema ili lipe. Noja i slične sorte ne trebaju prskanje, kalamito grožđe da, dva-tri puta, ovisno o godini. Voda, modra galica i gašeni kreč. Plave se vinogradi, lijepo za pogledati. Vise mirišljavi grozdovi hamburga, a grozdovi kraljevine rijetki, velike bobe, slatke. Bostan u šahovskom neredu. Povrće u gredicama. Otrgne se usput dozreli paradajz i pojede kao jabuku. Posoljen uz masni kruh bolje prija. U svinjcu odojci, nazimad... Konji i krave u štali. Tijekom godine krave na ispaši, a zimi uživaju u sijenu sa štaglja i kukuruzini složenoj uz plot i oko voćaka. Obogati se obrok i ribanom repom zamiješanom s kukuruzinom narezanom na sječkarnici. Mati sjedi na tronošcu i muzi. Djeca nestrpljiva. Limenim lončićem čekaju svježe mlijeko. Muzlica puna. Mati pirne pjenu i svakom natoči. Mlijeko puno mliječne masnoće. Skida kajmak i u mutilici muti putar. Vise sirkese, bit će sira. Po dvorištu trči perad. Guske gaču, gusan sikti. Patke brčkaju po gnojnici iza štale. Bogato i živahno. Završit će u tepsiji ili loncu. I tako to sve po redu. Poslovima nikad kraja. Trud je naplaćen. Ima svega za bogatu slavonsku trpezu. Malo-malo pa na tavan. Jela raznovrsna. Dobro se jede. Šnjite šunke prorašćene, prepečene nabrzo i s još deset jaja - pa izvoli. Slanina sapunjara. Lako klizi, a i prima se. Za Vinkovo načet švargl. Komadi mesa išarani slaninom. Strsla se ladetina od suhih nogica, uha i kožica. Bogata trpeza i ljeti na travi ispod trešnje. Sačuvano na tavanu za žetvu. A pred jesen tavan prazan. Ima kokoši. Za nedjeljni ručak obavezno meso. Bude i preko nedjelje. Ode kokoš u lonac. Išla je zadnja među drugim kokošima. I tako svaki put. Patka kuhana pa prepečena. Šopana guska masna. Odojak na ražnju za blagdane ili velikih slavlja. Bilo je tu i drugih jela, neka već pomalo zaboravljena. Tog jutra je đed otprtio snijeg do štale i kamare pa namirio marvu. U toploj kuhinji čekaju ga kukuruzni žganci preliveni otopljenim čvarcima. Sutra za doručak ide zafrigana čorba. Za ručak kiseli kupus sa suhim rebrima. A grah? Pa, u petak! Trganci u čorbi, grah s tijestom, kuhana suha koljenica, nožanjak. Može grah i na više načina, od čorbastog do faširanog - redaju se slike ispred očiju kroničara starih običaja s orahovačkog područja Ivana Grgurića.

Jedno ga sjećanje nikad ne napušta, sjećanje na staro sirotinjsko seosko jelo:

- Vratila se mati s kopanja. Zvoni podne. Šta na brzinu skuhati? Šterc, sirotinjsko jelo. Brašno u kuhanoj vodi s malo masnoće. S kiselim mlijekom prolazi. Mogla je i čušpajz od bundeva. Zaboravila bundevu na njivi. Dozorile šljive, bit će knedli. Nakon pojedene knedle koštice šljive slažem uz rub stola. Osam, bome dobro. Ima još ukusnih jela od tijesta: placke - tijesto veličine palačinki pečeno na plotni šporeta, pomasti se, može popekmeziti pa smotati, mlinci, granatirmarš - krumpir-tijesto, rezanci s makom, bijeli žganci, šnufnudle... A jela od krumpira, 'ko bi ih pobrojio. Ukusni su cijeli krumpiri pečeni u rerni. Uz masni kruh, čvarke, slaninu i nasoljeni luk u glavici baš dobro prija. Svinjarska večera - zarosila se i suza u oku našeg kroničara, pa onda na kraju čak i “ljutnja”:

- Dođe mi krivo kad ispečem šunku ili slaninu s jajima ili ih narežem prijesne, a unuka se namršti i ode do frižidera po hrenovku. Ne zna ta mlađarija šta valja. S gurmanskom nostalgijom sjećam se svih tih jela iz mladosti i djetinstva. Sjetio sam se samo nekih. Ako sam vas podsjetio i zagolicao za neka od njih, dobar tek. Neka vam je u slast - zaključuje Grgurić.

I kao što reče, “unuka uzme hrenovku”. Znakovito, zar ne? Danas djeca guštaju u brzoj hrani, šopaju se pizzama, hamburgerima, špagetima, zamrznutim (pa pečenim) pomfritom i kojekakvim burgerima, a sve puno kemije. Ako se pitate zašto su naši stari doživjeli pozne godine, odgovor je jednostavan: upravo zbog prirodne i zdrave hrane te života na svježem zraku. Sjećam se dijaloga dvojice ljudi odraslih na selu s konjičkog turnira u Orahovici:

- Osjetiš li kako miriši konjska balega - kaže jedan, a drugi doda: Osjetim, mirišila mi na kilometar kada sam dolazio. Naprosto me vratilo u djetinjstvo.

Neće to mnogi shvatiti, ali da, to je zdrav život, i odoh ja ispeći sebi kruha na plotni pa naribat bijelim lukom uz šalicu domaćeg čaja od kamilice. Vjerujte, nema gripe, želučane viroze i prehlade. A na bakinu zidu u staroj ljetnoj kuhinji još vise seoske krpe s poznatim natpisima i crtežima poput: “Kuharice, zlato moje, tebe hvali jelo tvoje” ili “Dobar objed mužu daj, u kući će biti Raj”.

Dobar tek! I ne samo u nekoj domaćoj, seoskoj kuhinji nego i na nekom od slavlja u čast jelovnika “izgubljenog vremena”, na nekoj izložbi starih delicija koje nude snaše naše, uduž i poprijeko ravne Slavonije.