Nedjelja. Posljednji dan zime. Treba se dostojno oprostiti od dugog, hladnog i za planinare manje lijepog godišnjeg doba. Kako?

Pa trećom šetnjom našim zavičajem.

Na parkiralištu ispred streljane na Pampasu okupio se lijep broj planinara Jankovca (45), ali i ostalih ljubitelja prirode. Ponovo nas je vrijeme pomazilo. Jutro kišovito, ostatak dana prekrasan za šetnju. Krenuli smo “našom” planinarskom stazom uz Dravu. Drava je niska ali lijepa i mirna. Nama uvijek draga. Treba nam sat i pol lagane šetnje do naselja na Karašici. Pozdravljaju nas stanovnici lijepog naselja. Udičarski dom uredan, pravo mjesto za odmor. Šire se zavodljivi mirisi raznih jela s današnjeg menija. No mi imamo još dovoljno vremena da odšetamo i do samog ušća Karašice u Dravu. Karašica je danas gotovo isušeni potok. Slabo je padalina. Održali smo i malo predavanje o našim, slavonskim i baranjskim, rijekama. Zanimljivo je da jako malo ljudi zna gdje nastaju rijeke Karašica, Vučica i Vuka. Po čemu su dobile imena. Koliko su dugačke itd. Pričali smo i o Baranjskoj Karašici. Predavanje je završeno poznatom slavonskom pjesmom “Tekla voda Karašica“. Nastavljamo šetnju po nasipu uz presahlu Karašicu. Kruljenje trbuha znak je da se treba vratiti na nedjeljni objed. Domar Boris odradio je dobar posao. Fiš, čobanac i planinarski grah nestali su u času. Takvi smo. Kakvi na djelu, takvi i na jelu. Kratki predah uz kavu pa krećemo natrag. Kolona se otegnula. Svatko je odabrao svoj tempo. Nešto nakon 14 sati i posljednji je sudionik stigao. Zadovoljan sam što je u grupi vladalo dobro raspoloženje i što se nitko nije “izgubio” ili stradao. Zimu smo dostojanstveno otpremili u povijest. Već sljedeće nedjelje krećemo na tradicionalni proljetni izlet, Papučke jaglace, na nešto zahtjevnije i ozbiljnije rute. Slovaček Miroslav