Anto Anušić iz Cerne, sela nedaleko od Županje, danas ima 60 godina. Kada je stradao na radnom mjestu, u tadašnjoj Elektroslavoniji, bio je 31-godišnjak i ostao je bez noge i ruke postavši 100-postotni invalid. Gotovo tri desetljeća kasnije Anušić pred hrvatskim sudovima i dalje traži pravdu.

– Bilo je to 17. lipnja 1987. godine. Radio sam na 10-kilovoltnom dalekovodu kod Bošnjaka, popravljali smo kvar – počinje Anušić svoju priču, objašnjavajući kako je jedna žica, iako se to nije trebalo dogoditi, ostala pod naponom, što se za njega pokazalo kobnim.

– Sve je taj dan krenulo kako ne treba i evo, i nakon 30 godina još nije kako treba – kaže. Prisjećajući se nesreće koja mu je u trenu preokrenula život, kaže da je pao s visine od 12 metara, na glavu “ali ona je, srećom, ostala bistra, jer da nije, ne znam kako bih izdržao sve što je uslijedilo u idućih 30 godina”. Amputirana mu je lijeva ruka, a ostao je i bez lijeve noge. Proživio je šok, bolnice, proteze, štake...

– Unatoč tome, odlučio sam opstati – kaže taj čovjek vedra duha, suprug i otac troje djece koji su danas svi fakultetski obrazovani.

– Tu kreće moja kalvarija. Nisam htio silom u mirovinu. Posredovanjem Centra za rehabilitaciju iz Osijeka i danas sam, od 1992. godine, na radnom mjestu u skladištu brojila – kazuje Anušić koji je, kaže, razgovorom neuspješno pokušao riješiti spor, no slučaj je 1988. završio na sudu, u dva spora, zbog nematerijalne (invalidnost) i materijalne štete koja se vezuje uz privatni posao koji više nije mogao raditi. U 30 godina Anušić ima, kaže, završen prvi spor.

– Dobio sam 1996. oko 300.000 kuna na ime nematerijalne štete. Ali, kada tadašnji HEP sredstva isplaćuje, devet godina poslije mog stradanja, propada Županjska banka gdje sam imao račun. Toliko o mojoj sreći – priča Anušić, koji je pak, tada pristao da mu se novac isplati mjesec dana kasnije kako bi radnici iz okupiranog Vukovara dobili terenski dodatak. Uspio je spasiti samo desetak posto tog novca. No, Anušić sud vodi i danas. Dok su se, u međuvremenu mijenjale države, sudovi, valute... Jer naime, slučaj za materijalnu štetu je razdvojen i onda “kreće bitka” od listopada '96. Tražena je renta od oko 1000 DEM mjesečno od dana stradavanja do 65. godine života.

Kroz proteklih 21 godinu, koliko traje taj sudski proces, bilo je nekoliko presuda. Kroz dva desetljeća Anušiću je tako kroz više isplata isplaćeno 715.000 kuna na ime zaostale rente. Dok preslaguje na stotine “papira” što ih sve desetljećima uredno čuva, Ceranac Anušić kazuje i kako je slučaj dospio i do Vrhovnog suda, koji Anušićev spor u dva navrata vraća na početak, zbog pogreške u izračunu, odnosno monetarnog nominalizma.

– To je, zapravo, mijenjane valuta kroz sve te godine, ovaj dinar, onaj dinar, kune... – ustvrđuje Anušić.

U međuvremenu, Anušić dodaje i da, iako 100-postotni invalid, nikada nije bio na bolovanju.

– Srećom, uspio sam školovati svoju djecu, no sve sam stariji i bit će mi sve teže, s manjom plaćom nego što sam imao prije stradavanja. Sada se još krećem, no trebat ću jednom, jer zdravlje mi se neće popravljati, raditi i prilagodbu doma, s rampom za invalidska kolica, prilagođenom kupanicom – razmišlja Anušić, čiji je slučaj 2015. prebačen pak, na Općinski sud u Vinkovcima, gdje ističe “izuzetnu korektnost”.

“S obzirom na to da je sudski postupak još uvijek u tijeku, nismo ga u mogućnosti komentirati do njegova okončanja”, odgovorili su medijima iz HEP-a u Zagrebu.