Godina 1967. bila je znakovita u stvaranju društva i kulture suvremenog svijeta. Tadašnji mladići i djevojke maštali su kako će upravo oni stvoriti nove, ljepše, pravednije odnose među ljudima, svijet u kojem će svatko, ma gdje živio, imati mogućnosti ostvariti svoje planove i iskoristiti svoje talente za dobro svih ljudi.

Na prvom globalnom TV prijenosu s različitih strana svijeta, djeca i mladi oduševljeno su pjevali s Beatlesima “All you need is love”, iz Vatikana se izravno javio papa Pavao VI., koji je blagoslovio svijet, a te godine kao poglavar Katoličke Crkve ponudio je svijetu globalnog gospodarstva svoju programatsku encikliku “Populorum progressio”. Na Eurosongu, održanom u Beču, pobijedila je Sandie Shaw, mlada, šarmantna, lepršava predstavnica Ujedinjenog Kraljevstva, koja je simpatičnu pjesmu “Puppet on the String” otpjevala - bosa! Tu godinu pamte svi hrvatski zaljubljenici u nogomet, jer je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova, pa su ovu pobjedu doživjeli kao nagradu svog domoljublja, dok su djevojke kao najpoželjnijeg mladića, a njihovi očevi kao zeta vidjeli - Slavena Zambatu. Naočiti Slaven kao kapetan Dinama primio je pehar pobjednika i pokazao ga svijetu s domoljubnim ponosom i malo - prkosno!

To je bila sjajnija strana medalje godine Gospodnje 1967. Ona tamnija strana, posebice u zemljama komunističkog “carstva” pod okriljem Sovjetskog Saveza - bila je toliko tamna da se nije ništa znalo o životu iza “željezne zavjese”. Jedino su sportaši na Olimpijskim igrama bili vidljivi i - sjajni. O nametnutom jednoumlju “progresivnih, revolucionarnih komunista” u Jugoslaviji, koji su željeznom šakom pritiskali i kontrolirali “svoje” narode i sva područja gospodarskog, kulturnog i duhovnog područja života, o tom da među jednakima ima “jednakijih” - nije se smjela javno izreći ni jedna jedina riječ, a kamoli cijela rečenica.

Hrvatski studenti te 1967. godine na očite nepravde i ideološke pritiske nisu reagirali bučno kao što su američki studenti protestnim marševima protiv rata u Vijetnamu “razbucali” SAD. Danas, kad se sa sjetom sjećamo “Dana D” objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, bila nam je radost upoznati život tada dvoje mladih ljudi, zaljubljenih jedno u drugo, ali zaljubljenih i u svoj narod i svoju domovinu, koje je Deklaracija obilježila zauvijek.

Benjamin Tolić, hrvatski publicist, diplomat, vrsni intelektualac i kolumnist nekoliko novina i portala i njegova supruga, akademkinja, književnica Dubravka Oraić Tolić, 1967. bili su mladi bračni par koji se u jednoj noći našao pred sudbonosnim životnim izazovima na koje je trebalo trenutačno odgovoriti i donijeti životnu odluku, stavljajući i svoju ljubav i cijeli život na iskušenja do boli. Uspjeli su... Prošle godine su zlatni bračni jubilej, 50. godina ljubavi, vjernosti i radosti proslavili hodočašćem u Svetu Zemlju, iz koje su se vratili duhovno osvježeni, a gospođa Dubravka i književno - filozofski i teološki nadahnuta. Tako je nastala knjiga “Peto evanđelje”, koje je hrvatskom narodu i kulturi dar i obogaćenje.

Obilježavajući pola stoljeća objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika - hrvatskoj kulturnoj javnosti, a pogotovo mladim ljudima želimo pokazati kako je moguće, i kako je lijepo živjeti istinsku ljubav usred života tijekom svih godina, od mladosti do zrelosti; kako je vrijedno žrtvovati trenutačnu sigurnost za trajnu sreću i radost bezuvjetne uzajamne ljubavi unatoč teškim iskušenjimana na koje nitko nikada nije spreman. Njihova životna priča mogla biti tema autentične, hrvatske ljubavne priče, u kojoj se odražava život hrvatskih intelektualaca tijekom pola stoljeća. Ova hrvatska ljubavna bajka, kao svaka bajka, cjelovita je i zaokružena sretnim završetkom - zlatnim jubilejem proslavljenim u Svetoj Zemlji, u koju putuju s hrvatskom putovnicom, i vraćaju se sretni i duhovno obogaćeni, u svoju domovinu, samostalnu Republiku Hrvatsku.

Bio je to povod da gospođu Dubravku Oraić Tolić zapitamo kako je počela njezina priča. Prilika za razgovor bio je njezin boravak u Osijeku, gdje je s mnogo šarma, s osmijehom i sjajem u očima, opušteno i proživljeno komentirala biblijska čitanja iz svoje knjige “Peto evanđelje”.

Kad ste i gdje upoznali Vašeg supruga Benjamina?

- Moja mama je nakon Drugog svjetskog rata kao udovica radila u tvornici gume i obuće “Borovo”, u Borovu naselju. Dok sam išla u vrtić, sve je bilo u redu. Ali kako sam bila vrlo nestašno dijete, a u školi nije bilo produženog boravka, nije me bez opasnosti mogla ostavljati samu. Radila sam nepodopštine. Primjerice, spuštala sam se s prvog kata preko trešnje na ulicu, sanjkala sam se bosa u pidžami, igrala sam se u svinjcu, zapalila sam špinat na rešou. Budući da me nije imala gdje ostaviti na čuvanje, mama je tražila premještaj u prodavaonicu “Borovo”, u selu Donji Andrijevci, gdje su živjeli moji djed i baka pa su mogli na mene paziti u izvanškolsko vrijeme. U Andrijevce smo se doselile u mojem trećem razredu osnovne škole. U isto vrijeme iz Hercegovine se u Andrijevce doselila obitelj moga budućeg supruga Benjamina, pa smo išli u isti razred. Najprije smo se strastveno mrzili. Ja sam bila “batiničina” kći u bijeloj kabanici iz splitskoga Jugovinila, a on sin siromašnih roditelja s hlačicama koje su prerasle do koljena. Ali, kako to obično biva, od ljubavi do mržnje samo je jedan korak. Dogodilo se to u petom razredu osnovne škole. Lovili smo zajedno u šumici zvanoj Gaj kukce i leptire za zbirku iz biologije. I Benjamin mi je darovao svoj najdraži ulov: jelenka s rogovima. Tako je moja zbirka bila najljepša u razredu, pa sam dobila peticu. Ali i nešto mnogo više. Ljubav za cijeli život.

Ljubav iz djetinjstva koja traje cijeli život! Danas to zvuči nestvarno i nemoguće?

- Benjamin je u gimnaziju išao u Slavonskom Brodu, a ja u Zagrebu. Ponovno smo se susreli na studiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. I ljubav iz djetinjstva postala je stvarnost. Vjenčali smo se na trećoj godini studija kad smo imali dvadeset i dvije godine.

Da podsjetimo: 17. ožujka 1967. Dogodio se “veliki prasak” u Hrvatskoj, ali i Jugoslaviji - objavljena je “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. Gdje ste tada bili?

- Naša sudbina, mene i moga supruga, vezana je uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljenoj u časopisu Telegram, 17. ožujka 1967. Ove se godine obilježava 50. obljetnica Deklaracije, pa je to za mene posebno emotivnio pitanje. Benjamin je radio u Đurđevcu kao profesor njemačkog jezika. Odmah nakon objavljivanja Deklaracije nastala je hajka na autore i potpisnike. Benjamin je u svim razredima održao predavanje u kojem je razjašnjavao i branio postavke Deklaracije o pravu hrvatskog jezika. Škola u Đurđevcu trebala je osuditi Deklaraciju, ali ni u prvom ni u drugom tajnom glasovanju osuda nije prošla. Deklaracija je prošla tek u trećem pokušaju na javnome glasovanju. Benjamin je tada u zbornici javno rekao da on tu osudu neće potpisati. Iste večeri u njegovu podstanarsku sobu došao je jedan kolega i rekao mu da što prije ode iz Đurđevca, jer je na partijskom sastanku odlučeno da ga se ujutro uhiti.

Benjamin je došao u Sesvete, gdje smo tada stanovali, i prvim vlakom otišao za Beč. Nisam mogla shvatiti što se događa, čak ni kada sam nakon tjedan dana dobila pismo. Javio mi je da mi daje slobodu, da mogu ostati u domovini, a on se više neće vraćati. Spakirala sam se i otišla u Beč da vidim što se dogodilo. I tu mi je postalo jasno. Benjamin je odlučio uzeti politički azil. Mogla sam birati između domovine, studija i mame, ili Benjamina. Izabrala sam njega. Od mamine maze i izvrsne studentice preko noći sam postala - emigrantica. Te boli i strahote i danas mi se teško sjećati. Radila sam svakakve poslove - prala boce u tvornici mineralne vode, spremala kod jednog liječnika, raznosila cvijeće po bogatim kućama. Napokon sam dobila stipendiju, pa sam nastavila studij. U to vrijeme napisala sam svoju prvu zbirku pjesama “Oči bez domovine”. Bila je to sentimentalna poezija prožeta gubitkom domovine i utopijskim žarom studentske revolucije. Tu je zbirku pjesama moja mama poslala iz Zagreba na anonimni natječaj za mlade pjesnike. I među 240 radova knjiga je dobila prvu nagradu. Vratila sam se kući u ljeto 1969., na svečanost dodjele nagrade. Jednostavno sam sjela na vlak i došla - bez putovnice. Priča je ostala tajna, moji su me profesori na Filozofskome fakultetu prigrlili, a u vrijeme hrvatskog proljeća 1970. vratio se i Benjamin. Bio je devet mjeseci u zatvoru. U atmosferi hrvatskog proljeća pušten je uz uvjetnu kaznu. Tako je naš život počeo velikom traumom.

Jeste li kao studentica, a kasnije i kao profesorica, nakon sloma hrvatskog proljeća imali problema zbog supruga “proljećara”, i svoga vjerničkog, katoličkog uvjerenja?

- Živjela sam i radila u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u slobodnoj i tolerantnoj sveučilišnoj okolini pod zaštitom profesora Aleksandra Flakera, Ive Frangeša, Miroslava Bekera, Viktora Žmegača, i tu nikada nisam imala nikakvih problema. Moja jedina društvena kazna za mladenačku avanturu oko Deklaracije bili su “informativni razgovori” na policiji u vrijeme Titova boravka u Zagrebu - i oduzimanje putovnice na punih osamnaest godina! To objektivno nije bila velika kazna, ali subjektivno je bila velika uskrata. Nisam mogla ići na stipendije ni simpozije, kao sve mlade asistentice i asistenti. Osjećala sam se s jedne starne kao Pepeljuga, kada bi druge kolegice i kolege išli na stručna usavršavanja u inozemstvo. A s druge starne bila sam sama sebi kraljica kad sam kao i oni magistrirala i doktorirala.

O 50. obljetnici Deklaracije vidimo plodove vjernosti Vas i Vašega supruga i svojoj savjesti, i vašoj uzajamnoj ljubavi, i svojoj domovini. Osjećate li se osobno sretna i duhovno ispunjena, radosna i puna optimizma, kako smo Vas doživjeli dok ste objašnjavali pojedine tekstove svoje knjige “Peto evanđelje”?

- Da, ispunjena sam i sretna, osobito otkako sam postala baka. Moja kći Iva radila je na svojoj karijeri sve do 40. godine u inozemstvu, pa sam već bila izgubila svaku nadu da će se vratiti i postati majka. Zato je moja sreća još veća što se ona nakon petnaest godina vratila u Institut “Ruđer Bošković” i što sam u dvije godine dobila dva unuka. Profesija je društveno ostvarenje osobe, a obitelj je osobno ispunjenje: zlatna podloga profesije. Najljepše je kada se profesija i obitelj spoje u skladnu cjelinu. Ja sam imala sreću da mi se dogodila ta dragocjena punina.

Nadamo se da će životna i ljubavna priča Dubravke Oraić Tolić i Benjamina Tolića biti nadahnuće za scensko ili filmsko uprizorenje autentične, hrvatske ljubavne bajke. Studenti Umjetničke akademije u Osijeku, evo vam izazova u kojem ćete uživati! Upoznajte gospođu Dubravku i gospodina Benjamina, razgovarajte s njima - i napravit ćete hit!

Piše: Ana PENIĆ