Šok i nevjerica izrazi su koji se znaju koristiti i bez pravog razloga pa s vremenom izgube svoje pravo značenje. No, jučerašnja vijest o iznenadnoj smrti doc. dr. sc. Damira Kovačića i više je od toga. Štoviše, još nismo spremni prihvatiti odlazak te osječke legende u vječnost kao neizbježnu istinu, jer smo, u pravilu, uz njegovo ime često vezali spašavanje života niza Esekera koji su mu se obraćali kad im je bilo najteže. A vrhunski abdominalni kirurg, popularni “Dok”, čija je reputacija odavno premašila lokalne okvire, uvijek i vrhunski stručno, primao bi ih osobno i liječio.

Rođeni Osječanin (17. lipnja 1941.), diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1967., devet godina poslije završio je specijalizaciju iz opće kirurgije. Godine 1993. imenovan je za rukovoditelja Odjela za abdominalnu kirurgiju i zamjenika predstojnika Klinike za kirurgiju Kliničke bolnice Osijek. Usavršavao se '95. i '96. kad mu je, prvo, priznat naslov primarijusa, a potom je magistrirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Na istome je fakultetu 2002. obranio doktorsku disertaciju s temom “Tijek i ishod liječenja perforacijskih ozljeda debelog crijeva zavisno o značajkama ozljede i primijenjenom kirurškom zahvatu”. Godinu je dana kasnije izabran u znanstvenonastavno zvanje docenta u Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku za znanstveno područje biomedicine i zdravstva, znanstveno polje kliničke medicinske znanosti, grana Kirurgija, imenovan je predstojnikom Klinike za kirurgiju KBC-a Osijek te pročelnikom Katedre za kirurgiju Medicinskog fakulteta. No, o Kovačićevom će putu vrhunskog kirurga, koji je dugo bio i voditelj Odjela za abdominalnu kirurgiju KBC-a Osijek, vjerujem, nešto više i konkretnije sigurno napisati i ispričati ovih dana netko stručniji.

Kova je svoje slobodno vrijeme tijekom gotovo 76-godišnjeg života sustavno upisivao svoje ime i u sport na Dravi zasluživši da mu, uz ostalo, prije jednog desetljeća bude dodijeljena i državna Nagrada HOO “Matija Ljubek”. Sport ga je privukao u ranoj mladosti, da bi poslije bavljenja gimnastikom (1956. - 1959.) Damir Kovačić postao dizač utega, prvo u Herkulesu iz Bača, a od 1962. u Slavoniji, klubu kojem je bio i jedan od utemeljitelja. Pojedinačni je seniorski prvak bivše Jugoslavije bio pet puta u vremenu od '65. do '70., postavljao je 13 puta državne rekorde, a reprezentativac bivše države bio je osam godina tijekom šezdesetih. Zauvijek će ostati upamćen kao član šampionske momčadi Slavonije, u kojoj su bila još dvojica Kovačića, brat mu Branimir i bratić Zlatko (oba, nažalost, pokojni, nap. a.), Edo Bakarec, Antun Dominović, Marijan Kraljević, Stjepan Jelenić…, tih godina nenadmašna u bivšoj Jugoslaviji. Nakon svršetka karijere, dakako sa stankama, kad se sasvim posvećivao znanosti, ostao je aktivan u tom napornom sportu, u više navrata kao trener, a potom, sve do iznenadne smrti, nezamjenjivi klupski predsjednik. Dakako, treba istaknuti i da je dr. Kovačić niz godina član brojnih zdravstvenih tijela u udrugama dizača utega, kako u Hrvatskoj tako i izvan njenih granica. Odmah nakon 1991. postao je i liječnik državne reprezentacije Hrvatske, što je uloga koju je obnašao i prije toga, naravno u vrijeme SDTJ-a, tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća. Želeći i kao sportski djelatnik pridonositi razvoju dizanja utega u Osijeku, kao i cjelokupnog sporta u rodnom gradu, dr. Kovačić dao je svoj obol radu krovne osječke sportske udruge. Član Skupštine Zajednice sportskih udruga Grada Osijeka bio je tijekom pet mandata, dio Izvršnog odbora u četiri mandata, triput je izabiran za potpredsjednika Zajednice. Sinovi Borna i Relja, brat Draško, ali i sveukupna osječka javnost, ostali su jučer bez čovjeka čije je ime odavno postalo dio gradske baštine. A bez koga smo svi mi ostali, shvatit ćemo tek u danima koji su pred nama. Kad osječki dizači utega iz njegove generacije, ali i mlađi, istinski nasljednici, kao i svi njegovi kolege liječnici budu prepozna(va)li da više nemaju nenadoknadiva lidera, a svi Osječani sve više budu osjećali nedostatak osobe na koju su se mogli osloniti i u najtežim trenutcima. D. Kerže