Mozaik
ZRINKA POSAVEC, ĐAKOVČANKA NOMINIRANA ZA PORIN

Glas je najsavršeniji i najkrhkiji instrument
Objavljeno 17. ožujka, 2017.

U Splitu će večeras, 17. ožujka, biti održana dodjela diskografske nagrade Porin. Između ostalih, u kategoriji Novi izvođač godine, nominirana je i Đakovčanka Zrinka Posavec, za svoj album “Pantomima - Sevdah i Panonika” objavljen prošle godine.

Jeste li očekivali ovu nominaciju za Porina?

- U protekloj godini nastao je album “Pantomima - Sevdah i Panonika” na kojem sam zabilježila etnopjesme u sasvim novom, neočekivanom ruhu, te su objavljene moje dvije autorske pjesme, “Zaljubi se u mene”, s kojom je sam nastupila na Chansonfestu i “Sanjam kako putujem”, s kojom sam nastupila na Zagrebačkom festivalu. Sve skupa to su veliki događaji koji su zaista okupirali moj život u cijelosti i drago mi je da je netko moj rad primijetio. Tko radi taj se i nada, tako sam se nadala i ja, ali nikad ne znaš. Navikla sam se na sve i da nisam dobila nominaciju ne bih se pokolebala, ali svaka nagrada i priznanje je dobar motiv za dalje, pa tako i ova nominacija za Porin.

Krećete prema kantautorstvu, kako se ova promjena dogodila? Do sada ste uglavnom pjevali moderne obrade sevdaha i hrvatskih starogradskih pjesama.

- Promjena i zaokret prema autorstvu bio je iznenadan i meni samoj. Nisam to planirala. Samo sam u jednom trenu osjetila potrebu za skladanjem i krenula. Vrlo se brzo sve to odigralo, od moje prve pjesme zabilježene na notnom papiru do prve studijske snimke prošla su samo dva mjeseca. Slijedile su prijave na festivale, na moju veliku radost, na svim natječajima moje su pjesme prošle. Samo stvaranje pjesama, od početka kad ih zapišem, do kraja produkcije, jako me veseli i po tome vidim da sam na dobrome putu. Stvaranje novoga materijala jako je zanimljiv proces, rad s producentima, traženje boja, stila, instrumentarija i glazbenika...

Vaš album “Pantomima - Sevdah i Panonika” dobio je izvanredne kritike struke i kritičara. U čemu je njegova čar?

- Čar je ovoga albuma u vrsnim glazbenicima i aranžerima, u spajanju sevdaha i starogradskih pjesama, odnosno spajanju urbanih pjesama Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Čar je i u dobrom izboru pjesama, svaka ima svoju zasebnu, neovisnu priču. Čar je što se taj album radio kroz cijelu godinu prije snimanja, dok još nisamo znali da ćemo snimati. Meni je to bio prvi album, probijanje leda. To je album koji je sada već mnogo toga postigao i dobio prekrasne kritike, ali koji tek sad stupa na snagu. Sada slijede inozemne kritike koje su počele već stizati iz Slovenije i Srbije. Nedavno je “Pantomima” bila predstavljena na Radio Beogradu. Kvaliteta albuma jest upravo to što će s odmakom i vremenom dobivati sve veću moć kako bude osvajao tržište.

Neobičan je bio vaš put kao glazbenice, od folklora do klasike i obrazovanja na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Jeste li klasiku ostavili za sobom?

- Odlučila sam se za učenje i rast. Stalno se educiram, učim..., nema kod mene stajanja i ta potreba dolazi prirodno, ako mi se ne da i ako ne ćutim zadovoljstvo, ja radije ostavim. Tako sam završila svoje studije, s velikom lakoćom i radošću. Ja sam zaista to tada živjela. Tako sam živjela i folklor, do posljednjeg daha. Sad sam u nekom drugom prostoru, ali sve što sam naučila koristim i crpim od onog zadovoljstava i sreće koju sam stekla dok sam bila u tome. Moj put je sasvim drugačiji od onoga što sam ja sebi zamišljala, drugačiji i od putova mojih kolega, ali kako vrijeme ide dalje shvaćam da je sve uvijek bilo na mojoj strani. Što se tiče klasike, ona je također ostala sastavni dio mene. Ona je svaki dan sa mnom dok radim kao profesorica pjevanja u OŠ Franje Lučila, u Velikoj Gorici. U školi podučavam isključivo klasičnu glazbu, a osim toga rijetko koje slušanje glazbe ne prođe bez Bacha ili Stravinskog. Ponekad nije lako manevrirati izmđu stilova, ali shvaćam da je tu bogatstvo i da se isplati širiti vidike.

Vaši su počeci u folkloru i ukorijenjeni u etnoglazbi. Snimili ste sa ŽVA-om Zwizde šokačke napjeve, album ja lani bio nominiran za Porina. Možemo li očekivati još projekata vezanim uz etnoglazbu?

- S etnoglazbom, odnosno s folklorom, bavim se od svoje pete godine. Vezana sam uz to, pašu mi vibracije stare glaze. Imam dojam da je ta korijenska glazba vrlo moćna. Iz te energije nastale su i Zwizde, djevojeke koje su došle iz Slavonije, Baranje, Srijema i Bačke na studij u Zagreb. S djevojkama sam radila uz manje prekide oko desetak godina. Bilo je to jako zanimljivo putovanje u kojemu sam mnogo naučila, a zadnja postava prije moga odlaska snimila je nosač zvuka “Op, lonci lončići”, u izdanju Croatia Recordsa. Album je prošle godine bio nominiran za Porin u kategoriji za najbolji album folklorne glazbe. Važno je reći da je to album na kojem su zabilježena 22 napjeva s područja Slavonije, Baranje, Srijema i Bačke, točnije područja gdje žive Šokci. Također, snimljeni su napjevi iz Mađarske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine, također iz sela gdje su živjeli, ili još žive Hrvati, Šokci. Cijeli taj album glazbeni je spomenik korijenu kojem ja pripadam i jako sam ponosna na njega i na djevojke koje su pjevale s toliko mnogo volje i srca. Što se tiče budućih planova za etnoglazbu imam jako mnogo ideja. Za vrhunski glazbeni doživljaj treba marljivo raditi i tražiti dobre suradnike. Velika mi je želja snimiti ciklus Marijanskih pjesama iz Slavonije i Baranje. To su vrhunska pučka ostvarenja koja zaslužuju biti zabilježena. Sada sam u razrađivanju ideje i traženju suradnika. Kad sve bude spremno potrudit ću se da to napravim najbolje što mogu. Vjerujem da će publika biti oduševljena.

Što je sve potrebno da glas “propjeva”? Je li talent dovoljan? Kako danas razvijate, a kako čuvate svoj glas?

- Možete imati sluha, dar za glazbu, muzikalnost, ritam, ali ako želite pjevati treba vam uz sve to i glas. Glas ovisi o mnogim fiziološkim i fizičkim karakteristikama, i kad sve se sve zbroji velik je dar ako imate lijep glas. Anatomija usta, nosa, kosti lica, kapacitet pluća, anatomija cijelog tijela i dvije male tanke opnice koje nazivamo glasiljkama, sve to ovisi kakav će vaš glas biti. Naravno, glas se razvija, vježbom ga možemo urediti do najfinijih detalja, ali ako ga nemate, odnosno ako priroda glasa nije dovoljna sama po sebi, sve će ići jako teško i sporo. Zato se glas i lijepo pjevanje toliko i cijeni. Glas se smatra i najsavršenijim instrumentom, iako mnoga glazbala imaju mnogo veći opseg i volumen. No, zbog svega toga on je i najkrhkiji instrument. Jedna neprospavana noć i glas slabi. Malo jače i nepromišljeno korištenje glasa, bilo u govoru ili pjevanju, umara i šteti glasu. Kako je pjevanje meni odmalena uvijek važno, htjela sam svom glasu posvetiti najveću moguću pažnju. Upravo sam zato i upisala pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Htjela sam svoj glas dovesti na najveću moguću razinu. Bavljenje glasom na taj način omogućilo mi je da dobro upoznam svoj glasovni aparat i da se naučim čuvati, ali i pjevati svim svojim kapacitetom. Zahvaljujući tome u pjevanju zaista uživam, uživam dok vježbam, dok pjevam sa svojm učenicima, dok koncertriram. U zadnje vrijeme posebno uživam kad pjevam svoje pjesme. Taj rad je posebno zanimljiv, jer nemate nikakav predložak, sve je otvoreno, nemate granica. Ipak, najviše volim pjevati na koncertima... Meni je svaki koncert prekratak.

Možemo li se i ove godine nadati koncertu u vašem rodnom Đakovu?

- Svake godine održim koncert u Đakovu. Ove godine pomaknula sam koncert radi dodjele Porina u Splitu na kojem ću i nastupiti. Ne sumnjam da će biti divno, kao i svake godine. Mnogo je dogovora i pregovora za koncerte, stalno dobivam pozive i to me jako raduje. Nastupi i koncerti su kruna rada. Volim publiku pa me svaki, i najmanji nastup - raduje.

Maja MUŠKIĆ
 

koncerti

KRUNA RADA, SVAKI MI JE PREKRATAK

Glazba i poezija

- Prije dvije godine izišla je moja prva zbirka poezije “Soba za buđenje”, u izdanju Matice hrvatske, ogranak Đakovo. S obzirom na mnoge koncerte i nastupe žao mi je da nemam više vremena za pisanje poezije. Da bih pisala poeziju trebam i mnogo vremena i mnogo mira. Glazba je za mene prva i sada je ona na redu. U procesu pisanja najzanimljivije je to što poeziji ne treba glazba, ona je glazba sama po sebi. Kad čitate vrhunske pjesnike, poput Rešickog, ili Dragojevića, njihovi su stihovi muzika. Kad pišem tekst za svoje kompozicije glazba i riječi isprpliću svoje najsnažnje strane i stalno se nadopunjuju. To je sasvim drugačiji proces nego kad pišem poeziju - priča Zrinka.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike