Objavljeno 17. ožujka, 2017.
Kada me je prošle srijedu na poslu dočekao još jedan u nizu mailova iz Los Angeles Agencyja u kojemu su najavili koncert The Afghan Whigs početkom lipnja u zagrebačkoj Tvornici kulture, radost koja je ispunila moje tijelo mogla se mjeriti jedino s veseljem svih koji su iste večeri navijali za Barcelonu. Moje srce tog je trenutka preskočilo otkucaj zbog činjenice da ću se ponovno sresti s Gregom Dullijem nakon 13 godina. Međutim, tu kasnoljetno noć u Kiewitu poharao je Marquee pozornicu sa The Twilight Singersim, koji su promovirali svoj treći album “She Loves You”. Iako su The Afghan Whigs prije tri godine svirali na Exitu, nažalost, propustio sam ih, a činjenica da će 5. svibnja objaviti novi album “In Spades” samo je šlag na tortu.
U potrazi za izgubljenim vremenima
Prije nego što vas uvedem u čarobni svijet Grega Dullija, ispunjen seksom, drogom, rock'n'rollom, R'n'B-jem i nostalgijom za vremenima dok se svirala “glazba s dušom”, ispričat ću vam priču o jednom slučajnom susretu. Devedesete su prešle svoju polovinu. Kurta i grungea sjećali smo se već u izmaglici nostalgije. Fugeesi su to ljeto Gospodnje, 1996., izlazili iz paštete s “Killing Me Softly”. Danny Boyleov “Trainspotting” uvukao nam se u život i postao film koji je obilježio jednu generaciju. Beckov “Odelay” zvučao je kao budućnost i prošlost glazbe, stopljene u 55 minuta. A Cuba Cooding Jr. ušao je u povijesne knjige zbog citata “Show Me the Money”. Filmove smo još gledali na videokasetama (jedan neprežaljeni relikt prošlosti), iznajmjljujući ih u videoklubovima, gdje su “hitovi” bili ispod pulta.
“Lijepe djevojke” mogli ste pronaći na polici, jer, iako su se s naslovnice smiješili Matt Dillon, Uma Thurman te dva dobitnika Oscara Timothy Hutton i Mira Sorvino, drame koje se nisu imale pohvaliti nekakvom nagradom nitko nikada nije volio/posuđivao/gledao. Uglavnom, Ted Demme snimio je film koji su opisivali kao “Veliku jezu” (jedan od mojih omiljenih filmova) devedesetih, koji je pratio savršeni soundtrack, a svoju rolu u filmu odigrali su i The Afghan Whigs kao bend u lokalnoj pivnici. “Black Love” kupljen poslije te iste godine (o avanturama kupnje “alternativnih” albuma u 90-ima mogao bih napisati nekoliko knjiga) bio je prolaz prema glazbenim čarolijama kojima me Dulli oduševljava posljednjih dvadeset godina.
Kozmopolitske ljepote New Orleansa
Slobodno me optužite da sam pretjerano nostalgičan, kada sam izvukao iz sjećanja “Black Love” i “Lijepe djevojke”, ali probajte se upoznati s ta dva umjetnička djela, jer, iako je prošlo više od dva desetljeća, možda pronađu put do vaših srca. Ili, još bolje, kada je Dulli u pitanju, odnosno The Afghan Whigsi, probajte s njihovim kreativnim, ali i komercijalnim vrhuncima (kako uvijek ističe glazbena kritika) kao što su njegovi prethodnici “Congregation” ili “Gentlemen”.
Moj izbor uvijek bi prvo pao na “1965”, njihov posljednji album prije nego što je raspustio bend, koji je prije tri godine ponovno okupio, iako u njemu nema originalnog trojca Ricka McCollum, Johna Curleya i Stevea Earlea. Prepustite se da vas očara sirova energija “Somethin' Hot”, sanjive violine u “Uptown Again”, voodoo magija “Citi Soleila” ili zarazni saksofon u “John The Baptista”, prve četiri koje su mi pale na pamet, dok Dulli odaje počast svim kozmopolitskim ljepotama New Orleansa prije nego što ga je poharala Katrina.
Međutim, svi ovi hvalospjevi i kopanje po vlastitim sjećanjima ne bi imali baš nikakvog smisla da se 2014. godine The Afghan Whigs nisu oglasili sa “Do The Beast”, sedmim studijskim albumom, prepunim britkih i moćnih pjesama, na kojemu je Dulli uz pomoć novih drugova isporučio majstorsku dozu soula, rocka, R'n'B-ja, s dovoljno mraka, tuge, boli, ljubavi, seksa, droge, alkohola i loših uspomena da mu je jednostavno nemoguće odoljeti.
Prekrasna zbirka pjesama
Pisati o Dulliju a ne spomenuti njegove ostale projekte, bendove i brojne suradnje bio bi smrtni grijeh. Nakon što je raspustio svoju omiljenu igračku, nakon već spomenutog remek-djela zvanog “1965”, dvije godine poslije, s partnerom Haroldom Chichesterom snimio je još jednu nedostižnu ploču s The Twillight Singersima, zvanu “Twilight as Played by The Twilight Singers”. Album koji je tako obično, bezobrazno briljantan, očekivano neuhvatljiv, drukčiji, sjajan, složen u čarobnoj radionici Fila Brazillije, jednostavno je prekrasna zbirka pjesama, kojima se neprestano razlijevaju bolni i neizbježni ljubavni stihovi, dirljivi bas i moderni elektronski ritmovi.
U nešto više od desetljeća snimio je sa The Twillight Singersima pet studijskih albuma “Blackberry Belle”, “She Loves You”, “Powder Burns” i “Dynamite Steps”, u kojima je svoju viziju soula, rocka i R'n'B-ja uspijevao uvijek održati svježom i zavodljivom.
A tu je i “Saturnalia”, mali album koji je snimio s prijateljem imenom Mark Lanegan, koji je kao i brojna slična izdanja u ovom mileniju, u kojemu glazbe ima na bacanje, a svaka vaša želja, ne mora nužno biti glazbena, nalazi se na samo dva klika mišem od ispunjenja. Jer da je snimljen dvadeset ili više godina prije “Saturnalia” bi bez imalo srama stajala rame uz rame klasicima kakvi su, recimo, Caveov “Tender Prey” ili Waitsov “Rain Dogs”.
Nikola KUČAR
KONCERT U ZAGREBU
Dakle, Greg Dulli 4. lipnja dolazi na svoj premijernoi nastup u Hrvatsku sa The Afghan Whigsima, u zagrebačku Tvornicu kulture. Kao predizvođač nastupit će ugledni britanski kantautor Ed Harcourt. U svojoj bogatoj karijeri Ed je ulovio nominaciju za prestižnu nagradu Mercury za album “Here Be Monsters”, objavio šest studijskih albuma i nekoliko EP-ja te skladao za Sophie Ellis-Bextor, Palomu Faith i Marianne Faithful.
Ulaznice za premijeni nastup Afghan Whigsa u prodaji su od 10. ožujka po cijeni od 110 kuna. Ta cijena aktualna je do 9. travnja, a od sljedećeg dana iznosit će 130 kuna. Cijena na dan koncerta je 150 kuna. U prodaji će se pojaviti i izrazito limitirani broj VIP ulaznica po cijeni od 790 kuna. Ta ulaznica uključuje druženje s bandom tijekom tonske probe, meet&greet i nešto iz merchandise ponude.