Lorkini “Krvavi svatovi”: Svi su se glumci iskreno otvorili Freyu, jedni drugima, sebi i publici
Objavljeno 12. ožujka, 2017.
Ako vas zanima kako uistinu 'zvuči' grobna tišina, dođite u osječki HNK pogledati najnoviju premijeru - “Krvave svatove” F. Garcije Lorce, u režiji, scenografiji, koreografiji i kostimografiji jedinstvenog Damira Zlatara Freya.
Prvih se nekoliko minuta nije čulo ništa osim tihog škripanja, nalik tihom jecanju, dasaka koje život znače pod nogama glumaca. U gledalištu se nije disalo, a one koji su zakašljali nitko se nije usudio pogledati. A onda se sve zakotrljalo na sceni, u glumcima i u publici.
Svrstavate li se u štrebere koji prije odlaska u teatar pročitaju književni predložak, ovaj put to nije nužno, jer zahvaljujući onomu što je Slavoncima (nakon Tršćana i Riječana), predstavio meštar Frey, doživjet ćete predstavu u svim njenim segmetnima svim svojim čulima. Najviše ćete uživati okom i uhom, jer ono vizualno što je proizišlo iz Freyeve i ono auditivno iz vizije Hrvoja Crnića Boxera, prikovat će vas za stolac. Kada se tomu doda i snažan, iskren i otvoren ansambl, pripremite se na scene zbog kojih će vas prolaziti trnci. Sve je dozirano laboratorijski, apotekarski vrlo precizno (ljekovite, nikako otrovne doze!), ničega ni premalo ni previše, i sve zaokruženo, dorečeno. Odnosi se to i na glumački doprinos, jer njih je 14-ero bilo uštimano kao orkestar za Novogodišnji koncert u Beču, ili - kako je to sam redatelj Frey rekao: doimaju se poput njemačkih vojnika (u najboljem smislu tih riječi).
Njihova koncentracija nije popuštala svih 80-ak minuta koliko traje predstava. Pazeći na svaki svoj udah, pogled, pokret, budno su motrili sve i svakoga oko sebe, što je u nekim kaotičnim scenama bilo od - rekli bismo - životne važnosti.
Energije i emocije
Vidno im je godio tretman kojemu ih je protekla dva mjeseca podvrgnuo redatelj i vratili su mu na najbolji mogući način: iskreno se otvorivši njemu, jedni drugima, tekstu, ali i samima sebi, te u konačnici publici. Mogli smo čuti poglede kojima su izražavali ono što u tom trenutku misle, žele i osjećaju. Za to je trebalo vremena, sati rada, složenih procesa, hrabrosti, vještine kroćenja i kanaliziranja svojih energija i izbaciti ih kao emociju, strast i posve se ogoliti na sceni - glumački i ljudski.
Iako je teško bilo izdvojiti ikoga od njih upravo zato jer su morali svirati i disati kao jedan, vidljivo se isticala glavna protagonistica Ivana Soldo Čabraja u ulozi Zaručnice (iako sjajna još od studentskih uloga, iz projekta u projekt pokazuje sve veću životnu i scensku zrelost), ali i Matea Grabić (Leonardova žena), koja se dokazala više puta do sada, ali svaki put iznova uspijeva zadiviti. Njima dvjema ravnopravan je partner Vladimir Tintor, kao Leonardo (kojemu ni jedan glumački zadatak ne predstavlja prepreku), te ponovno u dvostrukoj ulozi - glumice i asistentice redateljice - svestrana Petra B. Blašković u ulozi blještave Lune. Srčane su pojavnosti (službeno umirovljene) Radoslave Mrkšić kao Majke te Aleksandra Bogdanovića kao Zaručnika. Kotačići bez kojih ovaj sat ne bi ni kucao, a kamoli pokazivao točno vrijeme su i Jasna Odorčić, Davor Panić, Aljoša Čepl, Ivan Ćaćić, Antonija Pintarić, Dina Vojnović, Matija Kačan i Mario Rade, kao i desetak pripadnika svjetine.
Sve to bilo je prožeto maestralnom glazbom koja je podebljavala emocije koje ključaju. Bilo je stvarno “ludo” i sve se odvijalo brzo, a gledatelju nije preostajalo drugo nego gledati, slušati, doživljavati to svojim unutrašnjim bićem lišenim ironije, licemjerja, nametnutih stega.
Moćna estetika
Čak i ako ne potaknu ništa u vama, neke scene vrijedi samo na površnoj vizualnoj razini doživjeti, jer mame ljepotom i do savršenstva dotjeranom estetikom i zbog toga su moćne.
Odnosi se to na sumanutu potjeru svjetine i svatova za odbjeglim ljubavnicima i njihovu šetnju po anđeoski bijelom velu kao simbolu slobode, izdaje, čistoće, predaje, osude i presude, vožnju na biciklima, fantastičnu kišu naranči (simbola vrućega Mediterana i Lorcine Andaluzije, temperamenta, prolivene krvi), pod kojom Zaručnica doslovce nestaje u pukotini (vremena ili prostora?)..., ili konačne, sa sedam žena na sceni, kao simbolične uvertire u Lorcin komad “Dom Bernarde Albe”.
Jedan veliki UF! na kraju i pomisao: Kako itko može ovakve fantastične slike zamisliti u glavi i još bolje, umjeti ih tako prenijeti na scenu? Sva sreća pa je osječki HNK zvao Freya i ovu predstavu otrgnuo zaboravu. Sjajan je to poklon koji je Slavoncima na svoj rođendan darovao jedinstveni Frey, koji je osječki kazališni repertoar obogatio artističkim uprizorenjem književnoga klasika i obiljem scena koje imaju snagu (klišejizirano rečeno) oduzeti nam ili zaustaviti dah, pokrenuti nas, ili zaustaviti u pravi trenutak. Je li to jedan od onih koje pokazuju satovi nalik Dalijevim satovima koji se tope?
Narcisa VEKIĆ
kiša naranči
SCENA MOĆNIJA NEGO SE ČINI
Publika je na nogama dvanasetominutnim pljeskom nagradila altere predstave