Četvrtak, 1. ožujka, mogao je biti povijesni dan za Hrvatsku i za zaštitu svih ljudskih prava u našoj Domovini, no to ipak nije postao “zahvaljujući” odluci Ustavnog suda.
Vjerujem da je sadržaj odluke svima poznat, premda nisam siguran jesu li svi svjesni i njezinih posljedica. U svom bih tekstu sucima, kao i svim građanima Hrvatske, postavio nekoliko pitanja, proširivši jedan od svojih starijih tekstova na ovu temu. U hrvatskom političkom prostoru već godinama redovito čujemo kako je pobačaj zlo na koje se nitko ne odlučuje olako. Čini mi se da su sličnog mišljenja i ustavni suci, s obzirom na to da su u presudi naglasili da zakonodavac pri izradi budućeg zakona o pobačaju treba ići prema tome da “pobačaj bude izuzetak” uz pomoć edukativnih i preventivnih mjera. Iz toga se jasno vidi kako i oni pobačaj smatraju zlom, jer ako je on nešto dobro, zašto bi radili na tome da bude izuzetak? Netko bi sada mogao argumentirati kako bi primjerice i amputacija uda trebala biti izuzetak, međutim to ne izaziva moralne kontroverze kao pobačaj.
Stoga moje prvo pitanje glasi: Zašto je pobačaj zlo? Ako je zlo, kako je moguće imati pravo na zlo? Jesu su vam poznati neki drugi primjeri, odnosno prava slična ovome? Pretpostavljam da mislite da kao ljudska bića imamo ljudska prava. Smeta li vam to da svaka država za sebe određuje kada život nastaje, tj. kada nerođeno dijete postaje osoba zaštićena ljudskim pravima?
Moje drugo pitanje jest: S obzirom na to da nitko ne želi ubiti ljudsko biće, možete li precizirati dan, sat i minutu u 11. tjednu kada život postaje osoba s ljudskim pravima? Poštovani suci i građani RH, kada ste stekli svoja ljudska prava?
Ako na trenutak i odbacimo ideju da je nerođeno dijete ljudsko biće s pravima, tj. ako se složimo da su te teze nepouzdane (iako nisu), ne bi li odluka o zakonitom pobačaju u tom slučaju bila donesena u stanju neizvjesnosti i sumnje (što mi se ne čini pravičnim)? Čak i da je istina da "ne znamo kad ljudski život počinje", slijedilo bi, naravno, da ne znamo niti to da je fetus živo ljudsko biće; a tome slijedi da ne znamo niti to da pobačaj nije moralno jednak ubojstvu. Nije li upravo to ono što bi trebali znati prije dopuštanja pobačaja?
Evo jedne analogije: zamislimo da postoji jedna stara zgrada u središtu grada koja bi trebala biti srušena. Prije uništenja zgrade, nisam li moralno i zakonski obvezan provjeriti da nema nikoga u zgradi i da bez te sigurnosti ne bih trebao nastaviti s rušenjem? Siguran sam da bi mnogi zaustavili rušenje zgrade ako bi posumnjali da se unutra nalazi i obična mačka, a kamoli ljudsko biće.
Treće pitanje: Slavni američki predsjednik Abraham Lincoln u kontekstu javne rasprave o (ne)moralnosti ropstva izjavio je: “Kao što ne bih bio rob, tako ne bih bio ni robovlasnik”. Također je izjavio da je upoznao mnoge koji zagovaraju ropstvo, ali još uvijek nije upoznao nikoga tko bi sam volio biti rob.
Stoga pitam ustavne suce, ali i sve građane: Biste li voljeli da se vaša majka odlučila pobaciti vas? Ako ne, kako onda možete smatrati da bi bilo dobro da bilo koja druga majka pobaci svoje dijete?
Svoje posljednje pitanje započeo bih s još jednom analogijom, citirajući govor Stephena Douglasa, branitelja institucije ropstva u SAD-u, u Quincyju, Il., 13. listopada 1858. U njegovu citatu riječ ropstvo zamijenit ću s riječju pobačaj, riječ država s riječju žena a ime predsjednika Lincolna s pro-life osobom.
Kad bi se svi ljudi jednostavno dogovorili da gledaju svoja posla i puste bližnjeg na miru, zauvijek bi među nama vladao mir... Govorim ovdje o pravima zaštićenima našim ustavom, a ne o moralnim ili religijskim pravilima... Na ženama je, svakoj za sebe, da odluči (...) o moralnosti i religijskoj ispravnosti pobačaja... Ponavljam to da je zakonito pravo svake žene da sama odluči o pobačaju, hoće li učiniti pobačaj ili ne, kako god ona odluči, i nije na pro-life osobama, ili bilo kome drugome, ženi reći da nema savjest, da živi u stanju grijeha (...), dovoljno imamo potrebitih milosrđa i kod kuće, i naša je obveza da prvo pazimo na svoje siromahe, na naše vlastite patnje, prije negoli se petljamo u tuđe poslove.
Moje pitanje glasi: Smeta li vam sličnost obrazloženja koje je Ustavni sud dao u vezi s pobačajem i Douglasova obrana ropstva? Zar vas nimalo ne smeta to što ste možda na krivoj strani povijesti? (D.J.)
Don Damir Stojić, salezijanac
IVANA RADAČIĆ
Ustavni sud postupio je ispravno
Sud je prepoznao da žene imaju pravo na reproduktivno samooodređenje, kao dio prava na privatnost te da fetus uživa ustavnu zaštitu samo do mjere do koje se ne sukobljava s pravom žene na privatnost - dakle, da pobačaj na zahtjev treba ostati legalan, što je u skladu s međunarodnopravnim i komparativnim europskim trendovima. Ono što je problematično iz perspektive međunarodnopravnih standarda jest to što Sud spominje mogućnost uvođenja “primjerenog razdoblja razmišljanja”. Naime, Odbori UN-a za zaštitu ljudskih prava periode čekanja i obveznih savjetovanja smatraju nedopuštenim proceduralnim preprekama dostupnosti pobačaja, a na što se i Sud osvrnuo u svojem rješenju. Što se tiče uključivanja “reproduktivnog i spolnog obrazovanja”, koju je kao jednu od “preventivnih i edukativnih mjera” koje zakonodavac može odrediti primjerice naveo, to nalažu i međunarodnopravni standardi. Tako je i Odbor UN-a za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena 2015. preporučio hrvatskoj vladi da poveća broj sati i kvalitetu spolnog odgoja. Taj je Odbor također preporučio da pobačaj financira Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pa bi se tom preporukom i trebalo voditi pri rješavanju ovog pitanja, koje je Sud također spomenuo. Sud je još uputio na mogućnost reguliranja priziva savjesti, o čemu također postoje međunarodnopravni standardi kao i praksa Europskog suda za ljudska prava. Naime, države to pitanje trebaju regulirati na način koji ne ometa pristup pobačaju u praksi. Općenito prema međunarodnom pravu države moraju svoje zakonske okvire o pobačaju definirati na način koji ne onemogućava pristup pobačaju u praski, odnosno ne smiju postaviti proceduralne prepreke koji bi ograničavale dostupnost, pristupačnost, prikladnost i kvalitetu usluga.(D.J.)
(Doc. dr. sc. Ivana Radačić, viša je znanstvena suradnica s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu)
SLAVEN LETICA
Je li moguće zabraniti korištenje proračunskih sredstava nevladinim udrugama koje promiču pobačaj?
- Predsjednička uredba Donalda Trumpa kojom inozemnim nevladinim udrugama koje pružaju usluge pobačaja, ili zagovaraju pobačaj, informiraju i savjetuju žene o mogućnostima pobačaja, zabranjuje korištenje američkog proračunskog novca nije, zapravo, nikakav presedan, nego neka vrsta ping-ponga kojeg američki predsjednici “igraju” od Ronalda Reagana, koji je takvu uredbu donio 1984., do, evo, Donalda Trumpa. Reaganovu je uredbu vlastitom predsjedničkom “akcijom” poništio Bill Clinton, da bi njegovu poništio George W. Bush, a zatim je Bushovu poništio Barack Obama. Za hrvatske prilike bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da prokršćanska saborska većina sastavljana od HDZ-a i Mosta pokuša učiniti nešto slično u odnosu na naše nevladine udruge. Ne, dakako, da zabrani pobačaj, nego da uskrati novac udrugama koje ga zagovaraju kao što proizvođači pasti za zube reklamiraju svoje proizvode.(D.J.)
VICE BATARELO
Pilatovsko pranje ruku
Predsjednik Zaklade Vigilare, Vice John Batarelo, svoju je ocjenu odluke Ustavnog suda o pobačaju ovako objasnio: “Premda je Ustavni sud odbacio prijedloge da se postojeći zakon koji regulira pravo na pobačaj proglasi neustavnim, zapravo je neizravno taj zakon proglasio neustavnim, jer je Sabor obvezao da u sljedeće dvije godine donese novi zakon. Time su neizravno priznali i da život počinje začećem, a ta činjenica sve više sazrijeva u našem društvu. Što se naše inicijative tiče, želimo, koliko god možemo, pomoći da se u novom zakonu maksimalno zaštiti nerođeno dijete, nismo za zabrane, nego za zaštitu. No odluka ustavnih sudaca pilatovsko je pranje ruku od odgovornosti pa su problem prebacili na drugoga, na Vladu i Sabor. Kao da nisu imali hrabrosti donijeti ispravnu odluku pa su bili politički korektni. Sudac Miroslav Šumanović jedini je bio protiv takve odluke, jer se vodio pravnim, medicinskim i etičkim principima, ne želeći pristati na kompromis kao drugi suci. Sve to je malo žalosno, suci su imali povijesnu priliku, ali su je prokockali. Inicijativa ProLife, kroz kampanju “Imam pravo živjeti”, potpise će prikupljati u svim gradovima, ispred župnih ureda, na trgovima, preko interneta. Od Vlade i Sabora tražit ćemo da donesu pravedne zakone za nerođenu djecu te osiguraju konkretnu pomoć trudnicama da zadrže svoju djecu, da se ne moraju odlučiti za najgoru opciju, to jest abortus.”(D.J.)