Kada je Ivan Leko 1991. godine primio bubreg svoga tada 76-godišnjeg oca, nije ni sanjao da će nakon operacije poživjeti dovoljno dugo da ode u zasluženu mirovinu i postane djed. No, upravo se to dogodilo i danas je on jedina transplantirana osoba u Hrvatskoj s bubregom starim čak 103 godine.

- Od bubrežne bolesti obolio sam davne 1986. godine. Imao sam 40 godina, djecu, suprugu. Teško je bilo i pomisliti da ću zbog bolesti bubrega na neki način cijeli život biti hendikepiran. Na dijalizu sam krenuo u kolovozu 1991. godine, a 3. studenoga 1991. transplantiran sam u KBC-u Rebro. Bubreg mi je donirao otac, koji je tada imao 76 godina i bio najstariji zabilježeni darivatelj. Čak je konzilij u Zagrebu dvojio bi li mi uopće njegov bubreg transplantirao zbog starosti. No, moji su liječnici bili uporni u tvrdnji da se izdržljivost bubrega ne mjeri njegovom starošću, nego kvalitetom. A bubreg moga oca bio je u odličnom stanju jer je on uvijek uredno živio i vodio računa o zdravlju. Pokazalo se da su liječnici bili u pravu. Danas, 26 godina poslije, i dalje živim s očevim bubregom. Da je živ, otac bi imao 103 godine, što znači da je to i “godište” moga bubrega - kaže Ivan Leko koji je i predsjednik osječke Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika. Dodaje kako je njegov otac nakon transplantacije poživio još 17 godina, odnosno doživio 93. rođendan, te umro od starosti, bez ikakvih zdravstvenih problema.

Leko se prisjeća kako je proces transplantacije izgledao na pragu devedesetih godina 20. stoljeća.

- Medicina je od tada do danas mnogo napredovala, pa su tako danas dijaliza i transplantacija puno pristupačniji bubrežnim bolesnicima. Kada sam 1991. išao na transplantaciju, bilo je 1100 osoba na listi čekanja, a godišnje se obavljalo oko 50 transplantacija bubrega. Ljudi su mogli na dijalizi čekati transplantaciju cijeli život i ne doći na red. Srećom, zbog podudarnosti s ocem nisam ni morao na listu. Danas je na listi čekanja oko 180 osoba, a godišnje se obavi u prosjeku 250 transplantacija. Tada nismo mogli ni zamisliti da se transplantacije obavljaju u Osijeku, a danas i u našem KBC-u imamo jako dobro ekipu koja uspješno obavlja transplantacije bubrega - kaže Leko, koji nakon transplatacije nikada nije imao komplikacije vezane uz svoj “novi” bubreg. Tako je i danas.

- Normalno sam nastavio živjeti, radio, umirovio se. Uvijek bio aktivan, a ni danas ne sjedim kod kuće. Sin ima OPG, radim s njim povremeno, na zraku sam, vitalan. Redovito idem na kontrole. Bubreg je još uvijek iste dimenzije kao 1991. godine, ali funkciju polako gubi. Koliko će dugo još mene izdržati, vidjet ćemo, tu je teško biti prorok, no sigurno je kako je nadživio sve predviđene medicinske granice. Jer organi stare kao i čovjek. Da je doživio 103 godine s bubregom koji je u meni, moj otac bi bio jedan sićušan čovjek, pravi starac. Tako je i moj bubreg sada jedan stogodišnji starčić, ali ne da se - kaže Leko. I danas, kaže, ne prođe dan a da ne osjeća zahvalnost prema ocu.

- Uz veselo i živo djetinjstvo omogućio mi je da doživim i starost, podignem troje djece i danas se igram s čak sedmero unučadi - zaključuje.