Zanima ga transformacija dramskoga glumca i koreodramske interpretacije klasičnih dramskih tekstova koji potječu iz traumatičnih događaja srednje Europe u XX. st. Kazališni redatelj, scenograf, kostimograf, koreograf i dramatičar, koji je karijeru plesača i koreografa počeo 70-ih u Zagrebu, nastavio u Celju i Ljubljani, Damir Zlatar Frey - danas slavi 63. rođendan. I danas je u osječkom HNK-u u 20 sati premijera Lorcinih “Krvavih svatova” u njegovoj režiji.

Prvi put režirate u osječkom HNK-u. Zašto tek sada?

- Ne znam, valjda je život tako složio priču. Bio sam dvaput na gostovanju i bili su to kratki posjeti Osijeku. Vrlo sam emotivno doživio poziv. Sada sam dva mjeseca Osječanin. Bila su to dva mjeseca burnog stvaralaštva i istraživanja, a rezultat je odlična postava, glumci su fenomenalno svladali taj jezik.

“Krvave svatove” u ovakvom su konceptu već vidjeli Riječani i Tršćani.

- Intendant i ravnatelj Drame izričito su željeli baš ovu postavu, rekonstrukciju. Imponiralo mi je kada je intendant rekao da je to kazališno blago Hrvatske i da ju želi vratiti na scenu. Znao sam da rekonstrukcija znači više posla, mora biti takva kakva jest, treba ju prenijeti na nove ljude, u novo vrijeme, novi senzibilitet, pronaći način kako ljude 'začarati' da krenu strasno u proces. Ova predstava ima jako mnogo zamki za glumce, izazova za glumačke alate, osvještavanja nekih dijelova glumačkoga bića prijeko potrebnih za ovakvu predstavu. Za publiku je zanimljiv razrez kroz Lorcinu poetiku, drukčiji način osjećanja i doživljavanja kazališta.

Glumci kažu da je predstava “luda i kratka”, i da će ju zbog toga publika željeti gledati i dva puta!

- Najmanje triput! Ima toliko dimenzija pa tih sat i pol brzo prolete i poželjet će neke stvari vidjeti i osluhnuti ponovno. I u Rijeci i u Trstu dolazili su je gledati ponovno.

Volite se baviti transformacijom glum(a)ca. Kojim alatima i u što?

- Glumačko je biće vrlo složeno! Taj instrument treba uštimati, od mentalnog, duhovnog, emotivnog i fizičkog. Kada čovjeku oduzmete glas, postane senzibilniji na druge podražaje, druge stvari koje čine život. Uđemo li u mračnu prostoriju, aktivira nam se alat za kretanje u takvim uvjetima, suptilno i drukčije nego u osvjetljenom prostoru. Glumci su u ovom procesu morali proći kroz niz slika po načelu zatamnjenog prostora, mnogo se više senzibilizirati na polju emocija. Jako smo mnogo radili, istraživali na polju prijenosa energije, fokusiranja na problem, a ovdje se pokazalo da su svi emotivne prirode. Iz tog emotivnog jada i bunta nastaju čitave drame i trebalo je proći kroz te zatamnjene prostore svijesti. Ne postoji recept kako se to radi. Ja sam do toga došao predanim radom dugi niz godina. Imao sam sreću da sam uglavnom radio s vrlo angažiranim, vrlo izbirljivim i često razmaženim glumcima koje sam znao i animirati i provocirati, ali i oni mene, i iz te interakcije nastao je sustav koji ja koristim, bez obzira na to je li riječ o verbalnom ili teatru emocija, mentalnom slijedu unutrašnjih slika. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez poetičnog Lorcina svijeta. Ovdje je bilo važno iz ravničarske melankolije posvetiti se istraživanju divlje Andaluzije, drukčijeg komuniciranja, burnih, neukrotivih vulkana emocija iz kojih je moguća ovakva priča, krvavi svatovi.

Vrlo ste ekonomični s vremenom. Iz toga se može iščitati da sigurno vladate materijom pa nema potrebe za gubljenjem vremena?

- Ekonomija je bitna u nastanku predstave, koja je u konačnici zbroj različitih energija. Imaš li problem s tim, to prelazi na gledatelja. Kazalište je čist i važan laboratorij duha u kojem je potrebna higijena, niz vježbi prije rada s redateljem. Pokazalo se da to daje rezultate. U našem radu postoji tzv. razdoblje mirovanja, kada sve ono što smo u sebi probudili, divlje more strasti, treba smiriti, da se sve razbistri i da ovladamo situacijom. Nekada je nerad na sceni veliki rad. Glumac treba biti odmoran i u najboljoj kondiciji. Mirovanje, njegovanje glumca poput biljke, zalijevanje i izlaganje suncu jako je važno i uvijek daje rezultate: imam izuzetno stabilan, odmoran, budan i vrlo razigran ansambl i jako sam ponosan.

Kako ne bi bili razmaženi ako ih tako tretirate?

- Glumca treba maziti! Sve što u teatru postoji, tu je zbog njega. Nema kazališta bez glumca. On je temeljni instrument redatelja, i ako voli taj instrument koji ga čini pismenim ili nepismenim, mora s njim imati dobar odnos, a ljubav je uvijek pokretač pa i stvaralačkog čina. Glumac godišnje promijeni nekoliko redatelja i mora se znati čuvati, sami odlučuju komu će se otvoriti, a komu zatvoriti! Često u životu nailazimo na ljude koji po našoj nutrini hodaju kao slon u trgovini porculana. Tako je i u poslu. Teško preuzimamo odgovornost za svoja eksperimentiranja dok ulazimo u njihovu podsvijest. Redatelj treba biti vješt i ostaviti glumca neozlijeđenog nakon svega.

Nisu morali pamtiti tekst, ali su se znojili?

- Da bi ovo mogli igrati, moraju biti u dobroj psihofizičkoj kondiciji. Tu su kondiciju morali steći. Fenomenalni su, djeluju svježe i kao postrojeni.

Kakvu reakciju publike predviđate?

- Uopće se time ne zamaram, iskreno. U četiri je godine u Rijeci ovu predstavu vidjelo mnogo ljudi, a u Italiju milijun i pol. O njoj su napisani eseji, njenim se glumačkim univerzumom bavilo mnogo teatrologa. I nije ponovno na sceni samo zato što je 'zgodna'.