Kada je Josip Kozarac 1889. objavio “Mrtve kapitale”, nije ni slutio koliko će, nažalost, poput proroka, biti u pravu, koliko će mu rodna i žitorodna Slavonija biti opterećena njima. U slavonskim selima sve su brojnije prazne, u korov zarasle i urušene kuće u kojima živi samo propuh. Nakon smrti vremešnih vlasnika, život se u njih nije vraćao, a nasljednici se nisu javljali. Pravnom terminologijom rečeno, riječ je o – ošasnoj imovini. Na institut ošasne imovine kada je riječ o starim, utihnulim kućama u slavonskim selima upućuju i u Ministarstvu državne imovine kojem smo uputili upit komu te nekretnine pripadaju. Pitanje je na mjestu ako se zna da ta imovina propada i desetljećima, bez ikakve aktivnosti koja bi upućivala da im slijedi novi život, nova funkcija, a bez obzira na to, imaju svoju vrijednost. Također, ni među našim sugovornicima nisu svi bili sigurni u odgovor na pitanje tko nasljeđuje takvu, ošasnu imovinu. Prema jednima – država, a prema drugima - lokalna samouprava. Prema odgovoru iz ministarstva Gorana Marića u pravu su oni potonji.

– Ošasna ostavina imovina je koja ostaje iza pokojnika bez vlastitih nasljednika, tj. imovina koje su se nasljednici, što je najčešće slučaj, odrekli zbog dugovanja ostavitelja. Prema Zakonu o nasljeđivanju, smrću ostavitelja koji nema nasljednika ostavina prelazi na općinu, odnosno grad koji time dobivaju jednaki položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici čega se oni ne mogu odreći - ističu u Ministarstvu državne imovine.

Nije ovo samo vlasnički, nego i ekonomski, demografski, sociološki problem Slavonije. I dok Ministarstvo državne imovine, kao ni drugi, ne raspolaže podacima koliko je takve imovine prešlo u vlasništvo jedinica lokalne samouprave, sigurno je jedno – slavonska sela sve više pružaju sliku upravo takve imovine – bez života i budućnosti, a što znači da su lokalne samouprave, ponajprije općine, bogate (tim) nekretninama. U pojedinim ruralnim sredinama oko Đakova čitavi su nizovi takvih kuća, pa i čitavi dijelovi ulica - svjedoka neke davne Slavonije.

– U Bučju je čak dvije trećine takvih kuća, a eskaliralo je nakon rata. Propadaju, same se ruše, u njima raste guštara, nitko u njih ne dolazi. Same će se porušiti. Nekad nas je bilo u 77 kuća u selu, a danas se živi u njih jedva 15-ak - kaže Zorko Meherek iz Bučja Gorjanskog, sela u općini Drenje, čiji načelnik Slavko Dešić i sam priznaje da su sela Drenjanštine puna takvih kuća. Reklo bi se – eto prilike za ovu općinicu nevelikog proračuna što među devet đakovštinskih općina pripada među nerazvijenije. No, općinski načelnici ističu da je teorija jedno, a praksa s ovakvom imovinom – njezinom prodajom, unovčenjem nešto drugo. Kažu, rijetki su oni slučajevi gdje takve kuće uistinu nemaju vlasnika, da on nije nikada sazvao ostavinsku raspravu, nije se nikada pojavio vlasnik ili suvlasnik, odnosno više njih. Općinari tvrde da su u pozadini godinama praznih, zapuštenih kuća daljnji potomci, često i na drugim krajevima svijeta, koji nemaju nikakvog interesa da se u tim nekretninama ponovno uspostavi život. Nadalje, imaju krivu predodžbu da te nekretnine vrijede, pa, kada čuju pravu istinu, također gube zanimanje za njih.

Načelnik Levanjske Varoši Slavko Tidlačka, kaže, zna da takva, ošasna imovina pripada lokalnoj samoupravi, no skeptičan je u pogledu realizacije, prijenosa vlasništva, dokazivanja da ona nema nasljednika i drugog.

– Ima tu nasljednika koji nemaju nikakvog interesa za to, nitko nije pokretao ostavine. U većini slučajeva jave se, postoje pravni sljednici, znaju biti i u dalekim dijelovima svijeta, pa ne vide interes. Danas u tome pomaže Geoportal, tu je i gruntovnica, katastar. No, ima i nedostupnih vlasnika. Mislim da će porez na nekretnine tek potpiriti ovaj problem jer će ljudi gubiti interes za te godinama prazne, a naslijeđene kuće zbog tog nameta, još više će se odricati takvih kuća. Ima i mladih koji i ne znaju da im preci imaju nekretnine u nekom selu, pa ih mi sami na neki način tražimo da se jave jer imaju pravo na nasljedstvo takve nekretnine. Općina vodi dug prema toj imovini, možemo se tim teretom uknjižiti na nju u slučaju prodaje - kaže Tidlačka.

U slučaju gdje bi takva imovina pripala varoškoj samoupravi, dodaje, Općina bi znala što bi s njom.

- Rješenje vidimo u razvoju kontinentalnog turizma gdje bi lokalna samouprava takve nekretnine prodavala onima koji život vide u njezinim selima, podalje od grada i gradske buke, u životu nadomak prirodi i tišini, uz razvoj turizma na kućnom pragu, uz iskorištavanje prirodnih i drugih predispozicija našeg kraja - kaže Tidlačka.

Njegov semeljački kolega Grga Lončarević upozorava na problem zapuštenih kuća koje su opasnost zbog urušavanja, a o kojima se nitko ne brine, iako imaju poznatog vlasnika.

– Naš komunalni redar upućuje mu zahtjev da uredi prostor. Ogluši li se na to, mi se tu upisujemo u vlasništvo za naplatu našeg potraživanja, teret u gruntovnicu, pa kada se nekretnina bude prodavala – vlasnik ju bez nas neće moći prodati - kaže Lončarević o zapuštenim seoskim kućama koje, pak, imaju poznatog, ali nemarnog vlasnika. Takve bi, očito, na brigu o tim nekretninama jedino mogao natjerati – porez na imovinu koja nije u funkciji vlasništva.