Rođen prije nešto više od 26 godina u Osijeku, Srđan je Kovačević završio studij kulturologije smjera Medijska kultura na Odjelu za kulturologiju i studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, stekavši nazive magistra kulturologije smjera medijska kultura i prvostupnika glume i lutkarstva.

Tijekom studija radio je honorarno kao novinar i radijski voditelj na Radiju Osijek, bio član plesnog ansambla HNK i sudjelovao u brojnim predstvama.Svoje je akademsko obrazovanje završio ispitnom predstavom iz lutkarstva “Faust”, pod mentorstvom Hrvoja Seršića, i ispitnom predstavom iz glume “Mjera za mjeru”, pod mentorstvom Jasmina Novljakovića. Od listopada 2016. na stručnom je osposobljavanju u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića.

Dvije su diplome “iza” vas. Pretpostavljam da je gluma došla kao poziv?

- Ja sam dupla vaga u horoskopu. Ne znam bih li naručio Pepsi ili Colu, a kamoli što bih radio u životu! Šalim se. Mislim da se gluma odlučila za mene. Scena je uvijek na neki način bila dio mog života. Još u srednjoj školi, kada sam se počeo baviti b-boyingom (breakdance), počeli su razni nastupi i natjecanja. Jedno je vuklo drugo, pa su se na breakdance nastavile i druge vrste plesa, što me dovelo do kazališnih dasaka. Prvo kazališno iskustvo bila je baletna predstava “Petar Pan” u režiji Dinka Bogdanića. U vrijeme studiranja medijske kulture na Odjelu za kulturologiju bio sam član baletnog ansambla HNK u Osijeku, u sklopu kojega sam sudjelovao u brojnim operama i operetama kao plesač ili statist. Prva dramska predstava u kojoj sam sudjelovao bila je “Mletački trgovac” Williama Shakespearea u režiji Roberta Raponje. To je bila iskra koja je rasplamsala želju za glumom. Da budem precizniji, način na koji je glumac i profesor Boro Stjepanović odigrao Šajlokov završni monolog pokajanja dok smo ga Zorislav Štark i ja držali kao tamničari, potaknuo je u meni emocije, empatiju i želju da nešto učinim u tom trentuku, da i ja progovorim na sceni. Tada sam shvatio da i ja želim glumiti te odlučio da ću pokušati upisati glumu. U tom sam i uspio 2013., nakon završetka prve godine diplomskog studija medijske kulture. Drugu sam godinu diplomskog studija završavao paralelno s prvom godinom glume.

Stručno osposobljavanje zvuči kao nešto za, na primjer, računovođe ili frizere, nikako za glumce, no i vama je i mnogima prije vas (bila) slamka spasa, grubo rečeno. Prilika za stvarno pokazati što i kako znate i prilika za ostati u ansamblu.

- Stručno osposobljavanje dobra je prilika i za osposobljavanoga i za osposobljavača. Radniku lagani vjetar u leđa, a poslodavcu jeftina radna snaga. Meni, kao mladom glumcu, koji je tek izišao s akademije, stručno je osposobljavanje doista dobra prilika za rad u stvarnim kazališnim uvjetima. Do sada sam u Dječjem kazalištu imao priliku raditi u tri predstave, a koliko znam, radit ću i u sljedećoj. Mnogo se radi i igra, što je dobar trening i dragocjeno iskustvo.

Odlučili ste se za glumu unatoč pravoj hiperinflaciji glumaca u nas? Hrvatska ima četiri-pet akademija i svake se godine formiraju desetci glumaca... a broj se kazališta ne povećava, privatna se gase, produkcija je ionako slabije kvalitete nego u nacionalnim i gradskim kazalištima.

- Ne smatram da je situacija s glumcima imalo drukčija nego s bilo kojim drugim zanimanjem. Koliko studenata godišnje upiše ekonomiju ili pravo? Ili novinarstvo? Koliko takvih ima fakulteta? Mislim da su glumci u odnosu prema drugi studijima ipak u maloj prednosti, s obzirom na broj studenata koji se godišnje upiše. Istina je da se neka privatna kazališta gase, ali istina je i da se neka nova pokreću i da će se vjerojatno i pokrenuti. Svi se uvijek pitaju: Što ću kada završim školu ili studij? Kolike su šanse da ću pronaći posao? Od čega ću živjeti? Kako skrpati kraj s krajem? Svi prođemo faze u životu kada se susretnemo s nekim egzistencijalnim pitanjima, ali ono što je bitno jest činjenica da se ipak nekako izborimo sami sa sobom i neprilikama te na kraju prevladamo teške situacije. Osim toga, osječka je akademija specifična po tom što uz studij glume paralelno sadržava i studij lutkarstva, obrazuje glumce-lutkare, a njih godišnje ne iziđe baš tako mnogo.

Vaša vas je domaća, osječka, publika gledala u nekoliko predstava. Što mislite, kakav ste dojam ostavili na njih?

- To ne mogu znati. Mogu se samo nadati da su djeca i roditelji nakon predstava u kojima sam igrao odlazili kući vedriji, ispunjeniji i zadovoljniji nego što su bili kada su došli u kazalište. Ako se bar nekoga ticalo ono što sam radio na sceni i ako sam izmamio bar jedan osmijeh, mogu reći da je vrijedilo truda. Možda nije svaka izvedba bila na razini na kojoj sam htio, ali znam da se ni u jednom trenutku nisam štedio i, kako se kaže, igrao s figom u džepu, nego sam tijekom svakog procesa i svake izvedbe uvijek pokušao dati što više od sebe. U tom je smislu moja savjest čista.

Biste li željeli - pruži li vam se prilika - ostati u Dječjem kazalištu, gdje pečete zanat?

- Do sada se nisam opekao, a nadam se i da nitko drugi nije ostao opečen mojim pečenjem, stoga bih i dalje, pruži li mi se prilika, volio nastaviti peći, pohati, flambirati i što god i kako god se već može pripremati zanat. Dobar recept je svakako rad, a raditi na predstavama s ljudima s kojima sam do sada radio bilo je lijepo i inspirativno te na ugodnoj radnoj temperaturi. Osim toga, gotovo sam cijeli život proveo u Osijeku, koji je grad po mojoj mjeri, a uz Dječje me kazalište vežu samo lijepa sjećanja na predstave koje sam gledao kao osnovnoškolac. Posebice pamtim “Djevojčicu sa žigicama”, kao i to da sam upravo tu upoznao svoju djevojku, s kojom sada imam priliku i igrati na sceni. Da, bilo bi mi drago kada bih mogao ostati.

Što ako se nakon isteka ugovora nađete na ulici? Imate li plan B? A plan C za slučaj da kao glumac budete dugo bez posla? Hoćete li se prekvalificirati u neko unosnije zanimanje ili napustiti Hrvatsku?

- Ako se nađem na ulici, stavit ću šešir na pločnik i izvoditi lutkarske etide pokraj uličnih svirača na Trgu Ante Starčevića. (SMIJEH) Ne znam što ću. Nisam previše razmišljao o takvom scenariju, a posebice nisam razmišljao o napuštanju zemlje. Volio bih ostati u Osijeku i pokušao bih se nakako snaći, ali ako čovjek s dva fakulteta ovdje ne može pronaći posao, onda zaista ne znam gdje mi to živimo!? U tom ću slučaju upisati još neki fakultet pa ću raditi preko studentskog servisa. S tri fakulteta možda uspijem. Osim ako onda ne budem prekvalificiran. (SMIJEH) Ne znam... Stručno osposobljavanje mi je tek počelo i imam više od pola godine za raditi. Nadam se da će biti mjesta i za mene u kazalištu, a ako ne bude, nešto ću valjda smisliti. Kreativnost je ipak osnova ovoga posla.

Za kraj vedrije pitanje: što najviše volite u glumačkom pozivu? Imate li već i najdražu ulogu?

- Branko Gavela je u jednoj svojoj knjizi napisao da je gluma Mitspiel, a ne Schauspiel. Dakle, gluma je suigra svih koji su prisutni u kazalištu, uključujući i publiku, a kada se postigne ta suigra, to zajedničko disanje glumaca i publike, dolazi do lakoće igranja, koje je predivno, ostavljajući pritom i glumca i publiku s prekrasnim osjećajem zadovoljstva nakon predstave. Svaka uloga, svaki lik koji sam utjelovio jednako su mi dragi jer svaki ima nešto što ga čini posebnim i lijepim, stoga ne mogu izdvojiti ni jednu kao favorita. Uostalom, ako se sjećate, dupla sam vaga u horoskopu. Ako se jedva odlučim između dvije stvari, kako bih mogao između nekoliko uloga?