Prosječna mirovina u Hrvatskoj je dva i pol puta manja od prosječne plaće, i to je najmanji omjer među svim državama u EU te najbolje govori o nedostatcima u mirovinskom sustavu i društvenoj raspodjeli.

Više od 555.000 umirovljenika u Hrvatskoj ima mirovinu ispod praga siromaštva i živi na rubu egzistencije. Prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, gotovo 82.000 građana prima mirovinu nižu od 500 kuna, a njih čak 462.274 mjesečno prima manje od 2000 kuna. Nakon plaćanja režija, za život ne ostane puno. A životom se u slučaju hrvatskih umirovljenika ne smatra odlazak na putovanje ili tjedan-dva u nekom zdravstveno-turističkom kompleksu. Kada ste umirovljenik, u Hrvatskoj živjeti za većinu zapravo znači preživjeti - s nekoliko stotina kuna koje preostanu nakon plaćanja režija treba kupiti hranu za mjesec dana, platiti (bar jednim dijelom) neke od nužnih lijekova, kupiti unucima čokoladicu... Ni za što drugo mnogima i ne ostane.

Ne treba zaboraviti ni još jedan hrvatski fenomen. U slučaju da je mirovina ipak nešto veća, u mnogim je obiteljima drugi problem - odrasla, a nezaposlena djeca često trebaju financijsku pomoć svojih umirovljenih roditelja. Takvih je situacija u Hrvatskoj bezbroj.

- U mirovini sam već 11 godina. Uz povremena mala povećanja u nekoliko navrata 'dogurala' sam sada do 3017 kuna primanja mjesečno. Sama sam otkada je suprug preminuo. Živim u našem stanu u kojem za režije trošim između 800 i 1200 kuna, što ponajviše ovisi o računima za gradsko grijanje. Recimo da je to u prosjeku 1000 kuna, a 400 kuna dam svaki mjesec unucima. Odnosno kćeri i zetu koji žive od njegovih 3600 kuna plaće. Dogovor je prešutan, ja im dam taj novac 'za unuke', a oni nekad stave na hrpu za školske udžbenike, nekad plate struju, nekad im kupe patike, nekad jednostavno 'pokrpaju neku rupu'... Ono što ostane, recimo da je to 1600 kuna, razvučem na trideset dana. Sama sam, pa ne kuham puno, a imam i vremena i još uvijek snage obići nekoliko trgovina i pronaći proizvode na sniženjima. Za lijekove koje moram uzimati mjesečno doplatim 80 kuna, a o nekim luksuzima poput kupnje novih cipela moram dobro razmisliti... pripreme za to i kombiniranje koliko mogu staviti ovaj mjesec sa strane traju i po tri mjeseca. Ružno je reći jer je i to mizerija, ali s moje tri tisuće kuna mogu biti i sretna kada vidim kako žive moje prijateljice koje imaju i upola manje mirovine. Neke od njih nisu si kupile ništa novo odjenuti i po desetak godina - rekla nam je umirovljenica Ana.

- Punih četrdeset godina radio sam težak fizički posao, a danas je moja mirovine jedva je nešto veća od dvije tisuće kuna! Nažalost, živimo u takvoj državi gdje čovjek mora biti sretan da mu mirovina stiže na vrijeme, ma koliko ona iznosila - započinje svoju priču umirovljenik A.P. iz okolice Đakova (podaci poznati redakciji). Ne želi, kaže, da mu se ime, kao ni njegove supruge, javno spominje u novinama jer ga je, ironije li, sramota što on bar ima kakva-takva primanja, a mladi ljudi bez posla odlaze trbuhom za kruhom u tuđinu jer u svojoj zemlji nemaju od čega živjeti.

- Moja je supruga radila nekoliko godina u jednom poduzeću, poslije je dobila otkaz pa smo joj nastavili uplaćivati onu famoznu poljoprivrednu imovinu. Kad je dosegnula potrebnu starosnu dob, otišla je u mirovinu koja sad iznosi oko 1100 kuna - kaže A. P. On i supruga danas žive sami, djeca su otišla, kaže, svojim putem, a unuci su već na fakultetima.

- Imamo sreću što živimo na selu i imamo vrt, pa povrće ne moramo kupovati. Nažalost, naša država uništila je sve što se uništiti moglo, pa tako i svinjogojstvo. I ja sam nekad radio na jednoj od bivših ekonomija nekad moćnih poljoprivrednih kombinata, ni danas mi nije jasno kako su sve to uspjeli uništiti! Kako bismo pojačali kućni budžet, kod kuće smo supruga i ja obavljali za iste te kombinate uslužni tov svinja. Ugasili su i to. Danas smo nažalost u takvoj situaciji da nam se više ne isplati uzgajati svinje ni za svoju potrebu. Svinjci nam zjape prazni - sa žalošću konstatira naš sugovornik.

Na naš upit kako spajaju kraj s krajem, kaže – teško. "Čudimo se sami sebi kako to sve 'poklopim'. Kroz naše selo prošla je plinska mreža, no mi se na nju nismo spajali. Nismo ni mogli, sve to košta. S druge strane, košta i sve drugo. Ova zima je bila jako hladna, a tko zna i kako će završiti. Inače potrošimo oko 12 metara drva, a do sada smo potrošili već četrnaest. Ako je cijena metra drva 300 kuna, onda si računajte da nam je samo na to otišlo 4200 kuna. Rata struje nam iznosi oko 250 kuna, a tu su i druga davanja - za RTV pretplatu, odvoz smeća, i sve drugo", kaže umirovljenik A.P.

- Mi smo svoje proživjeli. Kako bi rekli naši stari: 'Ispruži se koliko se možeš pokriti', pa tako i raspoređujemo svoje financije. Žalosti me što nam država propada, sela nam izumiru, mladi odlaze, a zemlja će uskoro biti u korovu jer ju neće imati tko raditi. Čitao sam ovih dana da se samo u pet godina iz Hrvatske iselilo oko 200 tisuća građana. Kako to ne zvoni na alarm ni jednoj našoj vladi? Ljudi kopaju po kontejnerima! Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da će bogata Slavonija koja svojom žitnicom može prehraniti pola Europe, biti gladna, rekao bih mu da je lud - ogorčeno konstatira naš sugovornik.

Ni on ni supruga, kaže, nisu završili “visoke škole”, ali su svojim radom pošteno zaradili mirovinu, školovali djecu i dali im kruh u ruke.

- Bilo je svakakvih dana, vaši stariji čitatelji sjetit će se stabilizacije, nestašice praška za rublje, kave i drugih artikala. Opet, preživjelo se, djeca su nam završila zanate i nekako se prije lakše dolazilo do posla. Danas od svoje mirovine, nažalost, nismo u stanju pomoći unučadi na fakultetima, teško je kad dođe vrijeme blagdana, a vi jedva 'nagrecate' nešto malo kuna da se zna da imaju djeda i baku - kaže A.P.

Njegova supruga na kraju kaže kako se najviše boji bolesti pod stare dane. “Liječenje danas puno košta, a malo se toga može dobiti na recept. Obična gripa stoji vas do sto kuna”, kaže M.P. “Ne daj Bože da moram na neke pretrage ili u bolnicu, ne znam kako bismo to i čime platili”, konstatira na kraju naša sugovornica.