Od posljednjeg popisa stanovništa 2011. godine do danas ukupan broj stanovnika smanjio se za 90 tisuća, procjena je Državnog zavoda za statistiku. Riječ je o podacima kod kojih je u obzir uzet samo negativan prirodni prirast, ali ne i ekonomske migracije.

Iako službene brojke govore drugo, posve je realno reći da je od ulaska Hrvatske u Europsku uniju zemlju napustilo najmanje 150 tisuća ljudi. Najveći je broj njih u Njemačkoj, a mnogo ih je i u Austriji, Irskoj... Novi podaci DZS-a upozoravaju na još jedan izuzetno zabrinjavajući podatak, možda i gori od spomenutih devedeset tisuća građana Hrvatske manje. Naime, od 2011. godine do danas broj onih u radno najproduktivnijoj dobi (od 19 do 40 godina) smanjen je za 57.000, a broj građana Hrvatske starijih od 75 godina u tom je razdoblju povećan za 35.000.

Statističke informacije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dostupne na internetskoj stranici www.mirovinsko.hr, potvrđuju te trendove. Posljednjega dana 2015. godine, prema podacima HZMO-a, u Hrvatskoj je bilo 1.413.637 osiguranika, dakle radnika.

Na kraju 2016. taj je broj povećan na 1.440.188, bilo ih je 26.551 više. No, nastavljen je i trend rasta broja umirovljenika kojih je na kraju 2015. bilo 1.228.020, a na kraju prošle godine 5355 više te je omjer od 1,17 radnika na jednog umirovljenika otprilike ostao jednak. Zapravo, ispravnije je reći - jednako loš.

Uzroka za takvo stanje je puno, a načini na koje ih država, bez obzira na to tko je na vlasti, pokušava riješiti posve su krivi i ponajprije populistički. Naravno, svakoj će obitelji dobro doći 1000 eura za rođeno dijete, ali to je novac kojim će se kupiti osnovne stvari za prvih godinu dana djetetova života. Pred tim mladim građaninom naše zemlje je odrastanje, školovanje najmanje do završene srednje škole, često i fakulteta, a sve to košta. Taj novac malo koja obitelj može namanuti uz prosječnu hrvatsku plaću od oko 5838 kuna. S obzirom na to da su prosjeci i statistike često “skup netočnih podataka”, ta prosječna plaća realno je u Hrvatskoj dvije tisuće kuna niža. A to nije novac koji “budućnosti Hrvatske”, kako često nazivamo “generacije koje dolaze”, može osigurati uvjete da iskoriste sve svoje potencijale, kvalitetno se obrazuju i naposljetku postanu kotačić društva koje zahvaljujući ulaganjima u pamet mladih ide naprijed.

Ne, ti će mladi pametni ljudi neiskorištenih potencijala pokupiti to malo stvari što imaju, sjesti na autobus ili avion i otići u Njemačku ili Irsku raditi u skladištu ili trgovačkom centru za 9-10 eura po satu. Ionako im je cijela ekipa tamo, a u Hrvatskoj su od roditelja morali tražiti 20 kuna da odu na kavu.

- U Irskoj smo osam-devet mjeseci. I dečko i ja smo se zaposlili u prvih tjedan dana nakon dolaska. On je u skladištu, ja u jednoj boljoj trgovini. Kada poplaćamo sve troškove, 600 eura stavimo sa strane svaki mjesec. Sada čekamo priliku da uskladimo godišnje odmore i idemo na desetak dana u Moskvu. Dogovorili smo se da nam je to nagrada za, mi ju zovemo hrabrom, odluku da ostavimo Osijek i Hrvatsku. Teško je bilo odlučiti se, ipak su nam svi najdraži tamo, ali sada su i oni sretni jer vide da smo nas dvoje napokon zadovoljni svojim životom - priča jedna mlada Osječanka.

U vrijeme kada bi kao “rak” hrvatskoga društva trebalo detektirati i liječiti ove poražavajuće podatke i činjenice, država i dežurni moralisti demografiju bi spašavali, primjerice, zabranama abortusa. Dok vrijeme prolazi u raspravama na kojoj je strani tko bio '41. ili '91., nitko ne pita na kojoj će strani biti današnja mladež 2031. Hoće li oni uopće znati hrvatski jezik i o Hrvatskoj govoriti kao o svojoj zemlji? Teško.