Hvatamo se za glavu kada čujemo da su roditelji na ljetnoj vrućini ostavili svoje maleno dijete u automobilu na parkiralištu. Pitamo se, kako je to uopće moguće? Roditelji će se pravdati da su skočili samo na tri minute. A posebno smo osjetljivi kada vidimo da roditelji posve zanemare, ili čak napuste svoje dijete. Pa velimo: “Gdje to mi živimo?”. Eto, upravo tu sliku uzima prorok Izaija u teškim vremenima kad je narod živio u izgnanstvu i kada je mislio da ih je Bog i napustio i zaboravio. Veli prorok: “Sion reče: 'Gospodin me ostavi, Gospod me zaboravi'. Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću”.

Evo, to je Bog Biblije, Bog u kojeg vjeruju i kršćani i židovi. Bog je, posvjedočit će Biblija, i silan i uzvišen i beskrajan. On je Bog stvoritelj svega, bez njega ničega nema, on će suditi na koncu svijeta. I sve će to Biblija posvjedočiti. Međutim, Biblija predstavlja Boga kao čovjekoljupca, kao dobroga Oca, kao pastira koji traži zalutalu ovcu, prikazuje ga kao zaručnika koji čezne za svojom zaručnicom – a to je njegov narod. Božja ljubav, veli Biblija, u najvećoj se mjeri pokazala u njegovu Sinu Isusu Kristu. Veli Pavao: “Dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je već u to vrijeme za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.”

Prekrasan je Bog Biblije, Bog u kojega kršćani vjeruju. On je “Jahve”, onaj koji je tu, koji je blizak, koji je Ljubav, reći će Ivan Apostol. Dobro je baš u takvoga Boga vjerovati. S tom vjerom ići u život. Jer kada bismo bili prepušteni samo svojoj umješnosti ili – ne daj Bože! – samo ljudskoj pravdi, brzo bismo zapali u beznađe. Jer ako bi čovjek živi samo za ovaj život, onda bismo se trebali boriti kao zvijeri da pribavimo što veći komad. Iako nam se koji put čini da smo bačeni u život i prepušteni valovima ovoga svijeta, vjerujemo i želimo vjerovati da je Bog nama blizak, a mi Bogu. Bogu smo važni. I više nego dojenče svojoj majci. Ta nas vjera ispunja spokojnom radošću.