Sredinom prošloga stoljeća o televiziji se u nas govorilo samo kao o zabavi budućnosti, jer se onaj jedan jedini program moglo pratiti samo u stanovima najimućnijih sugrađana, ili (uz simboličnu ulaznicu!) u nekom od blokova koji su mnogo kasnije prerasli u mjesne zajednice da bi danas postali gradske četvrti.
Tih desetljeća, u vremenu i nakon Drugog svjetskog rata, četrdesetih i pedesetih, kraće šezdesetih godina 20. stoljeća, najpopularnija zabava vikendom za građanstvo, osim kinoprojekcija, bili su čuveni plesnjaci uz živu glazbu. COD, Željezničar, Grafički dom..., vrtovi hotela Royal i Central, kao sljednika ranijih zabava u brojnim gostionicama i prethodnika kasnije nadaleko čuvenog podruma Radničkog doma, punili su mladići i djevojke željni dobre svirke i kvalitetna plesa. Junaci tih večeri posta(ja)li su sjajni glazbenici koji su vrhunski interpretirali uglavnom svjetske i samo nekoliko domaćih hitova.
VIRTUOZ GLASOVIRA
Glazbeni orkestri, uličnim žargonom nazvani bendovi, često su mijenjali i imena i sastave, a samo naši nešto stariji sugrađani sjećaju se Bonza, Rythmus Melody, Sedam patuljaka, pa Plavog devet i drugih. Iza tih imena, dakako, skrivena su imena plejade vrsnih glazbenika čije bi me nabrajanje sigurno odvelo u opasnost da zaboravim nekog od najboljih i najsvestranijih. O njima je, detaljno i stručno, pisao “Osječanin 20. stoljeća” - Branko Mihaljević, u svojoj knjizi “Tragovi osječke zabavne glazbe”, u kojoj je bilo lako prepoznati jedinstvenu osobu koja s pravom može ponijeti poetski epitet - najboljeg osječkog glazbenika među sportašima i najboljeg sportaša među glazbenika. Tog vremena, a možda i uopće!
Riječ je o Dragutinu Peteru koji u 93. godini provodi jesen svog života u Zagrebu. Vremešni Eseker, međutim, rado se odazvao pozivu da se prisjeti razdoblja u kojem je kao svestrana osoba, i kao malo tko, ostvario svoja dva mladenačka sna. Još 1936. počeo se baviti atletikom, da bi nakon osnovne obuke u nekad čuvenoj školi Hermine Munk postao nezamjenjivi klavirist u više spomenutih bendova. Počeo je 1940-ih u Big Bandu, da bi godinu dana kasnije osnovao Sedam patuljaka (sjeća se da su svirali i Slavko Vaniček, Zvonko Špringer...), kojem je nadjenuo ime, jer je svaki glazbenik na svom notnom stalku imao patuljka, a svaki nastup počinjao je skladbom “Someday My Prince Will Come”, iz filma “Snjeguljica i sedam patuljaka”!
Nastupajući na osječkim plesnjacima Peter je bio virtuoz na tipkama i u Melody Džezu, s Leom Bogatajem, Dragom Tothom, Vladimirom Matičićem i Emilom Vetenglom, te u Bonzu sa Srećkom Žubrinićem, Milošem Đurićem i Vetenglom.
- Naravno, nije baš bilo jednostavno uskladiti glazbu i sport s redovnim školskim obvezama - priča gospon' Dragec, koji je takav nadimak zaslužio tijekom dugog i raznovrsnog životnog puta svojom uglađenošću, finim građanskim ponašanjem i korektnošću u svakom pogledu.
- Često mi se događalo da bih nakon svirki u Royalu ili Centralu, s prijateljima ostao nešto duže u lokalu i odspavao kako bih ujutro stigao na trening i(li) natjecanje. Inače, na repertoaru smo imali one najpoznatije pjesme tog vremena - “Amapola”, “St. Louis Blues”, “Night And Day”, “Ramona”, “Charmaine”, “Fascination”, pa “Someday My Prince Will Come”, te omiljene talijanske napjeve “Vento”, “Piove”, “Ti perdero”, “La piccinina”, kao i iznimno popularnu Rombergovu skladbu “Sweethart”, iz filma “Bijeli jorgovan”.
Još kao junior, na igralištu Hajduka, zapadno od OLT-a, našao se Dragutin 1936. među članovima “Zrinskog”, gdje je postojala motociklistička pista s krupnom crnom šljakom, a tehničke discipline, skokovi i bacanja, uvježbavani su na posebnoj ledini, nešto sjevernije.
SVESTRANOST
- Bio sam svestran, nastupao sam i u troskoku, ali su me rezultati bacanja, diska i kugle, dvaput odveli na juniorsko EP, prvo 1941. u Poljsku (Wroclaw, tada Breslau) i godinu kasnije u Milanu - prisjeća se Dragec, kako se kaže, “k'o da je bilo jučer” te nastavlja: “Poslije Drugog svjetskog rata prebacio sam se isključivo na kladivo i od 1947. do 1950. uvijek bio finalist pojedinačnog prvenstva FNRJ”.
Dakako, Peter se ipak morao odlučiti za koji će se kolosijek opredijeliti. Kako je to poetski napisao Mihaljević, “nošen nekim novim osmjesima i idealima”, sasvim se posvetio “kraljici sportova” (posljednji nastup imao je 1961., bacajući kladivo u finalu ekipnog državnog prvenstva), i nije pogriješio. S dugogodišnjim suradnicima i prijateljima, Stjepanom Ordanićem kao predsjednikom i isto tako neponovljivim entuzijastom Zdenkom Ciglerom, četrdesetak je godina činio tercet kojem su odavno pripisane zasluge za građenje “zlatnog doba” osječke atletike, kad je AK Slavonija 21 godinu bila proglašavana u Atletskom savezu Hrvatske kao perjanica tog bazičnog sporta na ovom području!
Zbog sportskih kroničara kojima bi to možda moglo ustrebati, nije na odmet napisati kako je prijeratni “Zrinski” (rođen 1936.) postao 1946. “Jedinstvo”, a samo dvije godine kasnije već je dio “Proletera” (kad Ordanić prvi put postaje klupski predsjednik, nap.a.), pa mu 1952. slijedi fuzioniranje s Atletskim klubom Metalac (kojeg je nešto ranije osnovao također čuveni atletski zanesenjak Đuro Laksar), a pod stijeg današnjeg imena osječkog kluba atletičari i atletičarke s Drave svrstavaju se 1962., kad je u Osijeku utemeljeno Sportsko društvo Slavonija, okupivši u istu obitelj sve najbolje gradske klubove.
A da će Peter trajno ostati u osječkoj “kraljici sportova” naziralo se još 1949., kad je položio trenerski ispit na Višoj školi u Zagrebu i cijelo desetljeće usmjeravao brojne mlade Osječanke i Osječane željne atletskih dosega. Da bi potom, kad je klub angažirao prvog profesionalca, čuvenog Željka Leskovca-Zozu, Peter godinama bio ili tajnik ili dopredsjednik, i(li), pak, predsjednik Stručne komisije.
LJUBAV, A NE NOVAC
- Ma, Ordanić je i zbog svog položaja, ali i entuzijazma i ljubavi prema atletici, bio lider, a mi smo mu nastojali pomoći koliko smo mogli - priča danas (pre)skromni Peter.
- Moje je opredjeljenje bilo osnivanje Škole atletike. Imali smo šestoricu nastavnika tjelesnog odgoja koji bi otkrivali i usmjeravali najdarovitije sugrađane i dovodili ih na stadion. Dalo je to odlične rezultate pa je na taj način, primjerice, “rođena” i brzonoga Ljiljana Petnjarić (400), europska juniorska prvakinja iz 1966. u Odesi, trećeplasirana godinu potom na dvoranskom EP-u u Varšavi - prisjeća se Dragec.
Čovjeku koji je za svoj atletski put primio brojne nagrade, odali su sugrađani posebno priznanje uručivši mu i Nagradu grada Osijeka, što je bio čin zahvalnosti i za uspješan opus gospodarstvenika. U osobi Dragutina Petera, zapravo, bili su sjedinjeni glazbenik, atletičar, atletski djelatnik i atletski sudac, koji je uz uspješan redovni posao bio i ostao omiljen u svojoj obitelji, među prijateljima i poznanicima. Kao uglađeni gospodin građanskih manira kakve danas sve rjeđe srećemo.
I, da, gotovo zaboravih ono što je Peterovoj generaciji sportskih djelatnika bilo iznimno važno, a današnjima je nezamislivo. Za sve što je radio u atletici nikad nije primio ni “kintu” naknade! Što cijeloj priči, priznat ćete, daje jednu posebnu dimenziju.
Piše: Dragutin KERŽE
THÜERNEROV PORTRET
Danas vremešni osječki Zagrepčanin provodi vrijeme s brojnim lijepim uspomenama iz djetinjstva i mladalačkih godina. Potekao je iz ugledne trgovačke obitelji, a otac mu je, kako je napisao čuveni glazbenik i skladatelj Branko Mihaljević u svojoj knjizi “Tragovi osječke zabavne glazbe”, bio suvlasnik najstarije i najveće gornjogradske trgovine F.S.Thüerner, osnovane još 1730. godine, od obitelji Krause, na uglu Pejačevićeve i sadašnjeg Trga Ante Starčevića. Poslije šezdeset godina trgovinu je preuzeo Franz Sebastian Thüerner, a na jednom od zidova bio je postavljen Thüernerov portret sa zapečaćenim pismom u ruci, slika rađena u tehnici ulje na platnu, dimenzija 74x58 cm. Poseban značaj toj slici daje baš pismo u Thürnerovoj ruci, jer je to zapravo bilo prvo pismo pristiglo iz Hamburga, što je za tadašnji Osijek predstavljalo velik događaj. To umjetničko djelo naslijedio je baš Dragutin Peter i 1994. godine poklonio ga Galeriji likovne umjetnosti, sadašnjem Muzeju likovnih umjetnosti na Europskoj aveniji.
Da će Peter trajno ostati u osječkoj “kraljici sportova” naziralo se još 1949., kad je položio trenerski ispit na Višoj školi u Zagrebu...
Često mu se događalo da bi nakon svirki u Royalu ili Centralu u lokalu i odspavao kako bi ujutro stigao na trening i(li) natjecanje...
DIREKTOR EMONE
Peter je u osječkoj sredini, nakon studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, bio poštovan i kao uspješan gospodarstvenik. Bio je komercijalni direktor Trgovačkog poduzeća “Poljoproizvod”, sedam godina vodio je prodaju u “Analitu”, a čak 11 godina bio je direktor tih godina među Osječanima popularne “Emone-Supermarket”. Iz obiteljskih razloga 1993. odselio je u Zagreb, gdje i danas živi u skladnom braku s vjernom životnom suputnicom Nadom. Ljubavlju ga obasipaju i kći Vesna s unukama Dubravkom i Ljerkom. Zanimljivo, nitko od njih nije se bavio ni glazbom ni atletikom.
GLASOVIR I ATLETIKA
Rođen 18. studenoga 1924., sve do 1948. Dragutin Peter živio je u samom središtu rodnog Osijeka, u Pejačevićevoj 2. Pričao je kasnije kako se u djetinjstvu veselio svakodnevnim dječjim užicima, kao što su bile igre s vršnjacima iz Gornjega grada, ribolov u Zimskoj luci, ljetno kupanje na Švarnerovom pontonskom kupalištu i “ratovanje” u sandolinama iznajmljivanim kod izvjesnog g. Sudarevića. No, ubrzo su mu životnu sudbinu odredile sasvim različite smjernice - glazba i atletika. Već kao devetogodišnjak počeo je učiti svirati glasovir u privatnoj školi Hermine Munk, u Franjinoj ulici (današnja Zadarska, u kojoj su nekad stanovali i nogometni vratar Franjo Glaser i boksački trener Rajko Jovanović!), što ga je sedam godina kasnije odvelo u svijet zabavne glazbe, iako ga je već 1937. zaokupirala i “kraljica sportova”. Našao se Dragec na Hajdukovu igralištu u Klasijama, zapadno od OLT-a, među članovima HOŠ Zrinski, na prostoru današnjeg Vijenca Ivana Meštrovića. I iz tog vremena, na dva kolosijeka, počela je nicati sadržajno iznimna bogata i raznolika Peterova životna priča.