Naslonjeni jedan na drugi već više od 130 godina i živeći u simbiozi, gradovi Belišće i Valpovo cijelo su vrijeme promatrani u javnosti kao jedna cjelina zaokružena pod nazivnikom Valpovština.

Mnogo toga dijele, međusobno se prožimaju i dopunjuju i gotovo je nemoguće promatrati jedan bez drugog i obrnuto. No, cijelo to vrijeme neupitne povezanosti uvijek se nekako provlači i priča o stalnim uspoređivanjima, odmjeravanju snaga, lokalantagonizmu između dva grada, pa čak do određene mjere i sukobljavanju gdje je tanka crta između ljubavi i mržnje.

Ovu je problematiku posljednjih godina pomno istraživao mladi Belišćanin Mario Jukić, nazvavši cijelu priču vrlo zanimljivim nazivom “Slavonski kampanilizam”. Kampanilizam, prema objašnjenju koje on navodi, označava pretjeranu vezanost uz mjesto življenja, uskogrudni pogled na svijet oko sebe koji smanjuje interes i razumijevanje širih, regionalnih nacionalnih, i internacionalnih pitanja. Kampanilizam je pogrdni naziv za lokalni patriotizam, forsiranje interesa samo jedne sredine bez obzira na to šteti li to ostalima i u opreci je s univerzalnim poimanjem zbilje. Istražujući u javnosti ovaj inače vrlo slabo poznat pojam, Jukić dalje navodi da slavonski kampanilizam dosad nije ozbiljnije publicistički obrađivan, ali da je kampanilizam ideologija koja nije masovno ubijala i zatvarala, i imala je pretežno obrambeni karakter, a taj termin ujedno označava i provincijalizam - pojašnjava Jukić svoju teoriju, koja se, kaže, idealno uklapa u priču o odnosu između Valpova i Belišća. Jukić dodaje da je za kampanilizam karakteristično da se prvo stvaraju rivaliteti iz kojih izrastaju animoziteti između susjednih mjesta, a uz to se i stvaraju negativni stereotipi o onima drugima, a potom se ti stereotipi šire prenose preko anegdota, stvarnih, prenapuhanih ili čak potpuno izmišljenih.

No, priču o kampanilizmu nemoguće je u cjelini sagledati bez zavirivanja u povijest dviju sredina, i neke njezine slabije poznate činjenice, odakle najčešće stvarne korijene vuku ovakve priče. Za razliku od Belišća, koje je u odnosu na druge hrvatske gradove s višetisućljetnom i višestoljetnom povijesti još uvijek pravi “mladac”, susjedno Valpovo ima posve drukčiju povijesnu priču, jer se ono prvi put spominje još davne 1332. godine u dokumentima o skupljanju crkvene desetine, što je čak 552 godine prije nastanka Belišća. Nova i vrlo značajna epizoda u valpovačkoj povijesti počinje kada sin Petra II. Antuna Hillepranda, Josip, 1789. osobno dolazi u Valpovo i preuzima upravljanje posjedom. Imao je dva sina, Karla i Gustava, koji su podijelili posjed: Karlo je dobio Donji Miholjac, Gustav Valpovo. Barun Gustav umro je 1885. godine, a njegova kćerka barunica Marijana nasljeđuje valpovački veleposjed te se nakon smrti prvoga muža udaje za carskog i kraljevskog kapetana, grofa Konstantina Normanna Erhenfelškog iz grofovije Sachsenheim - Wurtemberg. Krajem 19. stoljeća feudalni posjed Normann Prandau iskazuje gubitke zbog nedovoljnih ulaganja u poljoprivredu, a šumarstvo pokriva gubitke poljoprivrede. Tu su, prema povjesničarima, navodno napravili prvu krucijalnu pogrešku zbog koje je vlastelinstvo nastavilo nazadovati u budućnosti. Umjesto da sredstva zarađena od prodaje šuma ulože u vlastitu industrijsku preradu drva, oni i dalje kupuju šume, a agilni industrijalci za to vrijeme ostvaruju velike profite zbog jeftine šumske mase i jeftine radne snage. U međuvremenu je na tim temeljima počeo rasti novi gradić u neposrednoj blizini...

Kako je početkom gradnje željezničke pruge Budimpešta - Velika Kanjiža naglo porasla potražnja za pružnim pragovima, S. H. Gutmann se kupovanjem hrastovine po niskim cijenama u Slavoniji i njezinom prodajom po znatno višim cijenama u užoj Ugarskoj izuzetno obogatio, postavši najimućnijim velikokanjiškim trgovcem, navodi u svojim istraživanjima Jukić. Usporedno s bogaćenjem, S. H. Gutmann je gradio i iznimno dobre veze s vladajućim strukturama, tako da mu je car Josip I. 1869. godine podario plemićki status, s pridjevom “de Gelse”. Bio je on prvi Židov u Velikoj Kanjiži koji je stekao plemićki status. Njegovo životno djelo, najopsežniji i najdugovječniji projekt bio je osnutak drvoprerađivačke tvrtke na neplodnoj rudini Belišće. Mađarski leksikon Palas iz 1893. o Belišću piše: “Naselje je izraslo prije 8 godina na još neplodnom tlu, kao po udaru nekog čarobnog štapića, te podsjeća na najsjajnije uspjela američka naselja.”

Domicilno stanovništvo Valpova i okolnih sela sa skepsom je gledalo na tvorničke radnike. Bila je uvriježena izreka: “U šumu ili tvornicu ide samo najveći siromah.” Tako su godinama radnici u Belišće dolazili iz drugih krajeva, čime je nastala prilično heterogena struktura stanovništva.

Jukić naglašava i da je istražujući došao do zaključka da je Belišće na prijelazu 19. u 20. stoljeće bilo svojevrsni melting pot, mjesto gdje su se spajali i prožimali različiti narodi s različitima jezicima i kulturnim tradicijama, radničko naselje na periferiji velikoga Austro-Ugarskog carstva s jasno izraženom društvenom stratifikacijom. Melting pot u doslovnom prijevodu s engleskog jezika znači “lonac za taljenje”, a predstavlja metaforu za proces homogenizacije heterogenog društva i označava spajanje različitih nacionalnosti, identiteta, kultura i jezika. Da bismo ilustrirali navode o Belišću kao o melting potu, navest ćemo da je 1910. godine 36 posto stanovništva Belišća kao svoj materinji jezik navelo mađarski, 29 posto njemački, (samo) 25 posto hrvatski i šest posto srpski. U isto vrijeme stanovništvo Valpova bilo je većinski hrvatsko.

Nacionalna odrednica počesto je predstavljala i klasnu odrednicu. Na vrhu piramide, kao vlasnici su bili Židovi Aškenazi utjelovljeni u obitelji Gutmann, inženjeri i upravnici su bili ponajviše Nijemci i Česi, strojovođe, predradnici i činovnici glavninom Mađari, a nekvalificirana radna snaga koja je obavljala najteže i najopasnije poslove bile su hrvatske narodne mase, uključujući zbog navedenih razloga u manjoj mjeri i lokalne Šokce, a u većoj mjeri u različitim valovima doseljavanja Ličane, Zagorce, Hercegovce, Dalmatince i ostale, kao i srodne slavenske narode iz Monarhije - Slovake, Srbe, Poljake, a nakon završetka Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske i Ruskog Carstva naseljavaju se čak i Rusi iz tadašnjeg novoformiranog Sovjetskog Saveza.

Belišće se istovremeno naglo razvija u sjeni Valpova. Tako je 1890. godine Belišće imalo 28 posto stanovništva Valpova, a 1931. godine čak 70 posto stanovništva Valpova, što je rezultat koji je u rijetko kojoj sredini u tadašnjem vremenu bio zabilježen. No, nakon Prvog svjetskog rata, raspada Austro-Ugarske Monarhije i formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je poslije preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, lokalna industrijska elita u Belišću i zemljoposjednička elita u Valpovu, sve češće se etiketira neprijateljima novog poretka i nove države.

Tijekom cijelog međuratnog razdoblja bilo je pritisaka na obitelj Gutmann. Prorežimski mediji optuživali su ih da su strani elementi i da im je krajnji cilj izdvajanje Belišća iz Kraljevine Jugoslavije i pripajanje Mađarskoj. Ove optužbe posebice su dolazile do izražaja pri izdvajanju Belišća iz općine Valpovo i formiranja samostalne općine, a povijest će pokazati da je u konačnici navedeni proces bio potaknut ponajprije ekonomskim, a ne državno-revizionističkim motivima.

U Belišću se 1926. godine pokreće inicijativa za formiranjem samostalne općine i za izdvajanjem iz općine Valpovo. Razlozi su bili ekonomske naravi jer je poduzeće obitelji Gutmann pokrivalo 9/10 deficita općine Valpovo. S druge strane, Valpovčani su Belišćane optuživali za komunizam, a Gutmannove za iredentizam, na taj način pokušavši spriječiti osnutak općine Belišće uz argumente da su radnici i vlasnici poduzeća uglavnom stranci, da je Belišće udaljeno samo sedam kilometara od državne granice te da u slučaju dobivanja statusa samostalne općine, može postati centar protudržavne agitacije.

Dokumenti kažu da Općina Valpovo tada podnosi žalbu, ali se žalba odbija jer je podnesena prekasno. U znak odmazde 1921. godine općina Valpovo je poduzeću S. H. Gutmann udarila prirez u iznosu od 282 posto, što je uvelike opterećivalo poslovanje Gutmannovih. Rukovodstvo poduzeća neuspješno je podnosilo pritužbe na eksploatatarsko ponašanje općinskih vlasti navodeći da gotovo sva dobit poduzeća odlazi u proračun općine te stoga ne postoje akumulacija sredstava za financiranje novih investicija. Nekako već u to vrijeme rađa se ideja o osnutku posebne općine Belišće koja se realizirala tek mnogo desetljeća poslije.

Godine 1953. dolazi do integracije općina Valpovo i Belišće u jedinstvenu općinu Valpovo. To razdoblje karakterizira plansko razvijanje privrede te jačanje Belišća kao industrijskog (Kombinat Belišće) i Valpova kao poljoprivredno-administrativnog središta (Kombinat Đuro Salaj i upravne funkcije - srednja škola, općinski i prekršajni sud, Elektra, Porezna uprava, Centar za socijalnu skrb, Zavod za zapošljavanje, Zavod za mirovinsko osiguranje, itd). Valpovo se profilira i kao centar zabave, mjesto za izlaske mladih, dok se uz Belišće veže sintagma “industrijski grad” i “grad papira”, koji nosi i danas zbog svoje papirne industrije.

Valpovo je steklo status grada 1993. godine, a Belišće četiri godine poslije, no ono što je posebice zanimljivo jest to da unatoč rivalitetima i animozitetima između Valpova i Belišća, i jedan i drugi grad imaju i svoje unutarnje animozitete koji su donekle prevladani, ali i još uvijek prisutni u mentalitetu stanovništva. Tako se Valpovčani dijele na Čakančane i Kurđane, a Belišćani na barabere i “periferaše”. Da stvar bude krajnje apsurdna, rivaliteti i animoziteti se stvaraju ponekad čak i između različitih dijelova iste ulice! Naime, Čakančani se nalaze s desne strane, a Kurđani s lijeve strane Karašice, a nerijetko se događalo da su animoziteti bili do te mjere da je rodbina ljubavnih parova s različitih strana Karašice čak pokušavala osujećivati takve brakove!