Venecuela nije uvijek bila crna rupa u Latinskoj Americi, niti su njezini stanovnici morali satima stajati u redu kako bi kupili taoletni papir, a žene kosu bile prisiljene sušiti kosu na balkonu izbjegavajući koristiti fen zato što je tako naložio camarada presidente (drug predsjednik) Nicolás Maduro, bivši autobusdžija, kako bi izbjegao uvođenje redukcija električne struje po jugoslavenskom receptu iz osamdesetih.

U vrijeme dok Venecuelci nisu bili zaluđeni idejom socijalizma koja ih je dovela u kolaps, njihova je zemlja ponajviše otkrićem najvećih svjetskih zaliha nafte pokazivala znakove posvemašnjeg napretka. Mlađi naraštaji u Venecueli danas teško mogu povjerovati da njihova zemlja pedesetih sa svojim BDP-om dosegnula onaj u Zapadnoj Njemačkoj. Golemi prihodi od eksploatacije nafte doveli su do procvata kulture, a Venecuela ulaže u filmsku industriju, osniva kazališta, simfonijske orkestre i baletne ansamble. U tu priču uključio se i venecuelski doktor ekonomije, podučavatelj, glazbenik i aktivist José Antonio Abreu osnivanjem 1975. nacionalnog programa glazbenog podučavanja mladih ljudi iz siromašnih obitelji poznat pod nazivom El sistema. Iz tog glazbenog miljea proistekli su i Ricardo Luque, solist Zagrebačke filharmonije i član Zagrebačkog puhačkog ansambla, poznatog i kao pjevač zagrebačke skupine Cubismo, te slavni dirigent Gustavo Dudamel, trenutno glazbeni ravnatelj Filharmonije u Los Angelesu.

Kompilacijski album “Venezuela 70 - Cosmic Visions Of A Latin American Earth: Venezuelan Experimental Rock In The 1970s” koji je objavila diskografska kuća Soul Jazz Records iz Londona otkriva nam nepoznati svijet venecuelskog rocka sedamdesetih godina. Riječ je o glazbenicima o kojima do sada nismo znali ništa poput Vytasa Brennera, Angela Radea, Pabla Schneidera i Miguela Angela Fustera. Bilo je to zahvalno vrijeme prije pojave interneta i moćnih televizijskih satelita. Iako je zaboravljeni venecuelski rock iz sedamdesetih nastao pod utjecajem popularne glazbe iz Sjedinjenih Država i Europe s naročitim naglaskom na zapadnonjemački krautrock te zavodljivih uzora iz susjednog Brazila (tropicalia, MPB), autori skladbi ponuđenih na spomenutom kompilacijskom albumu ne skrivaju ambiciju da budu originalni. Danas takvo htijenje u popularnoj glazbi gotovo da i ne zapažamo jer jednostavno svi žele zvučati podjednako bezidejno poput Adele ili Twenty One Pilots. Venecuelski rokeri eklektički miješaju psihodelični rock s elementima elektronike, funka, jazza, latinoameričkih ritmova i tradicijske glazbe. Neke od ponuđenih skladbi zvuče nesvakidašnje i fascinantno.