Legenda hrvatske estrade Jasmin Stavros predstavio je početkom ovog mjeseca novu, vrlo osobnu pjesmu, koju je odlučio podariti svojoj majci. “Samo majka zna” autobiografski je singl i videospot koji o univerzalnoj temi govori na posve osoban način. Sa Stavrosom smo porazgovarali o novoj pjesmi, djetinjstvu, odnosu s roditeljima i postignućima u karijeri, a otkrio nam je kad se misli povući u mirovinu i u čemu uživa kad ništa ne radi.

Prošle srijede predstavili ste bez sumnje najemotivniju pjesmu do sada. Kako je nastajala i koliko dugo ste je stvarali? Što ona vama znači i zašto će se mnogi moći u njoj pronaći?

- Nastala je zbog situacije u kojoj je moja majka, u jako lošoj situaciji. Počeli smo je stvarati u lipnju prošle godine, a završili je tek krajem godine. Bilo je baš emotivno. Mnogo puta mijenjali smo tekst, aranžman, radili mjere, dogovarali se. I, eto, na kraju smo napravili pjesmu koja je doista emotivna, ne samo za mene nego i za sve ljude koji su se našli u takvoj situaciji. Svatko se može pronaći u pjesmi i smatram da je bilo baš potrebno da se nađe na repertoaru hrvatske zabavne glazbe. Drago mi je što sam upravo ja imao priliku to prvi napraviti i tako zahvaliti svojim roditeljima za sve u životu. Mislim da sam na neki način ispunio svoju obavezu prema majci i pokojnom ocu. Sve ostalo je u Božjim rukama. Koliko će dugo biti živa, to ne znam, ali ja sam pjesmom jako zadovoljan, pogotovo zbog toga što su reakcije publike sjajne i mnogo ljudi vidi sebe u toj pjesmi.

“Samo majka zna” ima predivne stihove, možete li izdvojiti jedan ili dva koji najbolje iskazuju ono što osjećate?

- Cijela je pjesma zapravo životna priča. Najvažnije od svega je to što sam cijeli život govorio da nemam vremena i tjerao samo po svom, nikoga nisam slušao, ni mater ni oca. A oni su bili jedini koji su znali oprostiti moje grijehe, kao što sam rekao u stihu “Samo majka zna da grijehe oprosti sinu svome”. A ja sam uvijek bio tvrdoglav, svojeglav i radio sam stvari za koje sam mislio da ih trebam raditi. Nisam ih previše slušao i sve to spominjem u pjesmi. Mislim da je najviše rečeno u refrenu, ali i osim refrena sva je priča iskrena, pogotovo ono kad se vraćam ocu, kojeg nema već 19 godina (“Znaš li oče, dok te nema, kakvu buru život sprema”).

Što vam prvo prođe glavom kad se prisjetite svog djetinjstva?

- Evo, recimo, to da sam zapravo htio biti nogometaš, ali moj je otac htio da budem glazbenik. Tako sam završio klavir, pa poslije kontrabas. S 12 godina počeo sam amaterski svirati bubanj, a s 15 i profesionalno. Otišao sam u Ameriku i završio jazz-akademiju, postao vrhunski bubnjar, najbolji na prostorima bivše Jugoslavije. I na kraju sam postao pjevač. Uvijek sam imao svoje vizije života i nisam se previše obazirao na druge. Otac je htio da budem kontrabasist i ispunio sam mu tu želju tako što sam završio šestogodišnju školu. Nakon toga rekao sam zbogom tom instrumentu. Kao što rekoh, uvijek sam tjerao po svom, ali do sada se uvijek pokazalo da nisam pogriješio. U djetinjstvu mi je najteže padalo to što su se moji prijatelji odlazili kupati u Split u Spinut, a ja sam morao vježbati klavir dok je vani bilo sunce kako bih usrećio oca. Mrzio sam klavir iz dna duše!

Jesu li roditelji podržavali sve vaše životne izbore ili postoji nešto s čime se nisu slagali?

- Mogu reći da su me podržavali, nisu mi ništa branili, ali uvjetovali su da prvo završim školu pa onda nek radim što hoću. Govorili su mi da, kad navršim osamnaest, mogu letjeti i na Mjesec što se njih tiče, ali da, dok sam pod njihovim krovom, moram ih slušati.

U pjesmi spominjete i oca, kakav ste odnos tijekom života imali s njim?

- Imao sam dobar odnos s njim, bio je vrlo strog ali pravedan. Naučio me pravim stvarima u životu. Nikad neću zaboraviti kad sam htio kupiti bubanj i morao posuditi novac od njega – pristao je, ali rekao je da ću mu novac morati vratiti. Danas griješimo kad sve kupujemo djeci, a ona to uzimaju zdravo za gotovo. Tako ih razmazimo i od njih napravimo beskičmenjake. Sve što mi je trebalo u životu morao sam platiti samo kako bih stekao taj osjećaj odgovornosti, ne zato što mu je trebao taj novac. U to vrijeme mrzio sam oca, a danas mu samo mogu biti zahvalan.

Mislio sam si kakav je on to čovjek kad mi ništa ne može priuštiti, cijeli iznos moram mu vratiti, a zapravo je to prava škola i tako bismo se svi trebali ponašati prema svojoj djeci. Međutim, prvi nisam tako postupao – svoju djecu također sam razmazio jer bih se uvijek sjetio svog djetinjstva i bilo mi ih je žao. No, kad djeca nešto sama kupe, onda to znaju cijeniti, a poklone ne znaju čuvati.

Nema što niste napravili, odnosno postigli u karijeri, pa možete li se prisjetiti nekih stvari?

- Napravio sam sve što sam htio. Bio sam najbolji bubnjar, sad pjevam zabavnu glazbu, sjajno zabavljam ljude, imam odličan repertoar i program. Zadovoljan sam. Više mi ne treba – sve više, bilo bi previše. Sad sve to treba održati na istoj razini - i to je to. Teško mi pada jedino kad ljeti moram ići raditi, imam gažu, a mogao bih šetati tu po selu, u šumi, iznad Jastrebarskog. Inače sam ljeti, od lipnja do rujna, na Korčuli, gdje lovim ribe. To su mi jedina dva ispušna ventila. I jako volim skijanje.

U 63. ste godini, iza vas je 30 godina karijere, a ovo vam je vrlo plodno razdoblje. Pretpostavljamo da ne razmišljate o mirovini, što onda još želite postići i napraviti?

- Plodno je razdoblje bilo i kad sam snimio “Umoran”, pa “Kad se prijatelji rastaju”, zatim “Nemoj se udavati”, “Ljubomorni ljudi”, “Opala”, “Dijamanti”... Cijelo vrijeme je plodno na neki način, stalno se događaju neki hitovi, teško je sad uspoređivati osamdesete, devedesete i ovo sadašnje vrijeme. Istina, kad se sve stavi na jedno mjesto, sada imam najviše pjesama i hitova, pa se zbog toga može reći da je ovo razdoblje najjače. Samo zbog toga. Što se tiče mirovine, siguran sam da ću se za pet-šest godina povući na Korčulu, loviti ribe i živjeti mirno. Ništa ne planiram, sve je u Božjim rukama.