Ivo Smoje svakako je jedan od najboljih primjera kako se u nogometu upornost isplati. Do bijelo-plavog dresa došao je dugom zaobilaznicom igrajući po nižerazrednim klubovima i dokazujući se u prvoligaškim sredinama. Bio je junior Osijeka, pa je igrao za Olimpiju, Valpovku, Grafičar Vodovod, bio je i u zagrebačkom Dinamu, gdje nije odigrao ni minute već je vrijeme provodio po posudbama u Sesvetama i Segesti, a onda je došao u Kamen Ingrad i tu je počela njegova priča koja će završiti u Gradskom vrtu s kapetanskom trakom oko ruke. U Osijek se vratio u sezoni 2005./06., a nakon tri godine okušao se u Hajduku, ali to nije dugo trajalo, tek godinu dana, pa se vratio u Osijek gdje je 2014. godine zaključio karijeru.

- Uvijek sam vjerovao kako ću jednog dana dobiti priliku zaigrati za Osijek. Sve sam dao nogometu, zapostavio i školovanje (bio je student Pravnog fakulteta, nap. a.), ali nije mi žao - priča Smoje.

Spremno se odazvao na naš poziv za sudjelovanje u izboru najbolje momčadi, ali odlučio se na zanimljiv način izbora.

- Mislim kako je najpoštenije birati momčad od igrača s kojima sam dijelio svlačionicu i igrao u Osijeku. Povijest našeg kluba je duga, prodefiliralo je tu mnogo sjajnih igrača. O nekima sam slušao, druge sam gledao, ali nekako mi je najprirodnije birati među onima s kojima sam imao priliku igrati.

Iskreno, znajući koliko je Ivo senzibilan, neke od njegovih izbora nije bilo teško pogoditi. To se prvo odnosi na vratara.

- Marin Skender. On je obilježio te godine na vratima Osijeka. Branio je odlično, postao i reprezentativac, a valjda drži i rekord po broju uzastopno odigranih utakmica.

Desni branič - Valentin Babić.

- Bio je vrijedan igrač. Prava radilica, a uz to uvijek je znao podignuti atmosferu u svlačionici svojom duhovitošću. Takvi su igrači uvijek vrijedni za momčad.

Lijevi bek - zanimljiv izbor.

- Stjepan Jukić. Znam, znam, igrao je “špicu”, ali u početku karijere igrao je na toj poziciji. Želio sam ga u momčadi, a, iskreno, nisam znao gdje bih ga postavio, pa ga eto na beku.

Par centralih braniča čine Damir Vuica i Domagoj Vida.

- Vuica je uzor. On je sve što mladom igraču treba. Cimeri smo bili još u Kamen Ingradu. Sjajna osoba i pravi vođa. Vida? Što se o njemu može reći a da se ne zna. Borac bez mane, standardni reprezentativac, u moje je vrijeme tek ulazio u momčad. Kod njega me fascinira nešto drugo. Ostao je vjeran korijenima i svojoj Slavoniji. Domagoj je najbolji promotor Slavonije i Osijeka u svijetu. To je sjajna osobina.

Trolist veznjaka čine jedan “ratnik” Hrvoje Kurtović i dva kreativca Josip Balatinac i Marko Babić.

- Kurtović je još jedan moj cimer. Bez njega sam teško mogao zamisliti momčad u to vrijeme. Uvijek je bio spreman poginuti na terenu. Balatinac je, po meni, bio najplemenitiji igrač moje ere. Žao mi je što nije napravio još bolju karijeru jer je imao potencijala za to. Marko Babić je, po meni, jedan od najboljih igrača koje je NK Osijek dao nakon Domovinskog rata. Šteta što u Osijeku nije ostavio dublji igrački trag, nego je to učinio u inozemstvu. O njegovim kvalitetama nepotrebno je trošiti riječi.

Napadački trozubac također je neoubičajen. Karlo Primorac, Goran Ljubojević i Josip Barišić.

- Primorac je bio veliki potencijal koji nije dao koliko je mogao. Ljubojević je bio pravi golgeter i rasni strijelac. Nikada nisam igrao s igračem koji ima tako dobar udarac glavom, a “Đozla” Barišić? On jednostavno mora biti tu jer je zabio jedan od najvažnijih pogodaka u novijoj klupskoj povijesti, onaj protiv Hrvatskog dragovoljca, koji nam je donio očuvanje prvoligaškog statusa u proljeće 2014. godine - pojasnio je Smoje te za kraj dodao i jednu želju.

- Imam i rezervnu momčad, mogu li?

Kako ne.

- Evo. Ivan Vargić, Marin Smoje, Hrvoje Bubalo, Frane i Ante Vitaić, Josip Lukačević, Tomislav Višević, Ivan Ibriks, Mladen Pelaić, Mislav Leko i Ivan Lišnić.

Normalno, iz pristojnosti sebe nije uvrstio u tu idealnu momčad njegova vremena koje je trajalo od 2005. do 2014., a on tu svakako pripada.