Na samom početku nekoliko riječi o naslovu knjige, preciznije o ključnim pojmovima koji se u njemu pojavljuju: nostalgiji i zaboravu.
O NOSTALGIJI: Iako je izvorno ta tuđica grčkog podrijetla, nostalgija, upućivala je na to da u teškim životnim situacijama - kao što je bio slučaj mladog ranjenog švicarskog vojnika u engleskoj bolničkoj tuđini - može biti blagodatna za zdravlje, pa i za obnovu izgubljene volje za životom. Tijekom vremena prihvaćeno je uvjerenje da “život u idealiziranoj prošlosti” onemogućava ljudima da vode smislen i sretan život u sadašnjosti i budućnosti. Suvremena, pak, javnozdravstvena istraživanja pokazuju da nostalgija koju ja nazivam domoboljem, tj. tuga i žudnja za domom, zavičajem, domovinom, mladošću ili općenito idealiziranim prošlim, davnim vremenima koja se nikada ne mogu vratiti, može biti ljekovita i korisna: može obogatiti ljudske živote, pod jednim uvjetom - da domobolni ljudi bajnu prošlost ne uspoređuju s tegobnom sadašnjosti. Taj istraživački nalaz upućuje nas na zaključak da hrvatski apatridi-jugobolnici u, primjerice, dalekom Amsterdamu ili bliskom Leksikografskom zavodu u Zagrebu nisu sretni - jer opsesivno veličaju jugosamoupravnu-titoističku prošlost, bez ikakve volje i želje da se pomire s hrvatskom sadašnjosti i budućnosti.
AKTER I PROMATRAČ
O ZABORAVU: Ako priupitate suvremene mozgoslove o tome koliko se daleko u prošlost protežu sjećanje i pamćenje sasvim konkretnog ili “prosječnog” čovjeka, primjerice NJ. E. dr. Zlatka Kramarića, oni će vam kazati da na to nema jednoznačnog odgovora, jer su memorijske sposobnosti pojedinca određene čitavim nizom čimbenika: nasljeđem, biologijom, prirodnom i društvenom sredinom, vježbanjem i učenjem pamćenja. Psiholozi će vam kazati da se parcijalno, infantilno sjećanje može protegnuti sve do ranog djetinjstva, primjerice do četvrte ili pete godine života, a da se čovjekovo pamćenje najčešće proteže na samo dvije generacije - roditeljsku i osobnu, manjim dijelom i na onu baka i djedova. Dakle, na zbroj vlastitih i roditeljskih 100 godina.
Kako je naš pisac rođen 1956. godine i natprosječno je pametan, učen i darovit umnik, mogli bismo kazati da njegovo osobno pamćenje seže, dakako parcijalno, do glasovitog govora Josipa Broza Tita u Splitu 1962., kojeg se ja izvrsno sjećam jer sam devet godina stariji od Nj. E. i jer sam na govor doveden brodom iz rodne Podgore.
Vratimo se sada knjizi.
Njezin naslov “Nostalgija: kratka povijest zaborava” mogao je glasiti i drukčije - “Nostalgija: kratka povijest sjećanja”. Međutim, pisac knjige, teoretičar i sveučilišni profesor književnosti, specijaliziran za makedonsku književnost, ali i štošta drugo - kulturni antropolog, ratni gradonačelnik Osijeka, saborski zastupnik, hrvatski poklisar, javni umnik/intelektualac i kavanolog (ekspert za donedavno dragocjene kavanske umničke divane) - dr. Zlatko Kramarić Kramer podjednaku je pozornost usmjerio NJIHOVU ZABORAVU (pri čemu su “oni” oni javni umnici i pisci koji su zaboravili ili “zaboravili” tamnu stranu jugoslavenske i komunističke/samouprave prošlosti ili povijesti) i VLASTITOM SJEĆANJU.
Sve ono što su ONI javno zaboravili (sam dragi Bog zna čega se intimno sjećaju), ON, pisac ove knjige, nije zaboravio. On se toga izvrsno sjeća i želi da njegov čitatelj uoči razliku između NJIHOVA ZABORAVA i NJEGOVA PAMĆENJA/SJEĆANJA! U tom smislu ova je knjiga na neki način FILOZOFIJA POVIJESTI njezina pisca, dr. Zlatka Kramarića Kramera.
Pri izboru povijesnih događaja, procesa i aktera kojima se u knjizi bavi Kramarić koristi tradiciju historiografskog pozitivizma, ali i pristranog, vrijednosno-ne-neutralnog subjektivizma i idealizma koji njegovu diskursu daju kritičku i polemičku, borbenu dimenziju, dragu ratobornim čitateljima. Ovu i ovakvu knjigu mogao je napisati samo autor koji je bio istodobno i akter i promatrač povijesnih događaja i procesa, poznavatelj povijesnih aktera, zbog čega su i njegovo sjećanje i pamćenje, ali i zaborav zanimljivi. Knjiga je u tom smislu NJEGOV obračun s NJIMA: hrvatskim JUGOBOLNICIMA, VELIKOSRBOBOLNICIMA i TITOBOLNICIMA posebnoga kova - najčešće su to umnici s druge strane političke i svjetonazorske bojišnice.
Na temelju indeksa imena, njihova rang-lista izgleda ovako: (1.) Josip Broz Tito (30 referenci), (2.) Dubravka Ugrešić (25), (3.) Boris Buden (23), (4.) Dragan Markovina (19), (5.) Slobodan Milošević (11), (6.) Igor Štiks (10), (7.) Dejan Jović (8), (8.) Branimir Štulić (7), (9.) Dobrica Ćosić (6), (10.) Predrag Matvejević (5), (11.) Oliver Frljić (4) itd. Za mene kao predstavljača knjige bilo je zanimljivo istražiti - nije to bio ni veliki napor, trebao sam samo prebrojiti stranice u Indeksu imena - koje je ljude autor gurnuo na marginu sjećanja, potisnuo iz pamćenja, a koje je sasvim zaboravio ili bar prešutio. Uz trunčicu njemu svojstvene i drage ironije koja ga, nažalost, tjera na pretjeranu uporabu znakova navoda, mogli bismo kazati da je Kramer u mitsku rijeku zaborava Letu - svjesno ili nesvjesno - gurnuo doista zanimljivo društvance: uopće ne spominje ratne osječke ratnike i generale Branimira Glavaša i Vladimira Šeksa, kao ni dragu i važnu prijateljicu, dr. Jasnu Omejec, a pokojnom dr. Franji Tuđmanu i meni poklonio je po jednu referencu-spomen, obojici u negativnom kontekstu.
Kao duhovno srodne duše izdvojio je samoga sebe sa 17 referenci i tek nekoliko mrtvih pisaca: s 13 referenci počastio je svog liberalno-umničkog gurua Vladu Gotovca, slijede Miroslav Krleža s 12 te Danilo Kiš i Mirko Kovač sa po 7.
BOSANSKA MRŽNJA
Sa stajališta vještine vođenja polemike, vrijedno je samo jednim primjerom natuknuti kako Kramer osporava argumente druge strane. Utopijskom umišljaju (imaginariju) o sarajevskom i bosanskohercegovačkom multikonfesionalnom i multikulturalnom skladu sarajevskog znanstvenika i pisca, Hrvata, Igora Štiksa - trenutno radi i stvara u Edinburghu, kamo je kao sarajevski Hrvat i zagrebački student i pisac stigao preko Pariza - kao protuargument nudi izvadak iz Pisma Ive Andrića iz 1920. Naime, dok je Štiksovo prijeratno Sarajevo u Štiksovim sjećanjima i umjetničkoj mašti oaza mira, snošljivosti, sklada, harmonije i platonske multikonfesionalne ljubavi raje u komšiluku, za Andrića je ono metafora - maligne mržnje.
Kasniji nobelovac Andrić piše: “Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako priznat, izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra” (Kramarić, str. 119)
Zaključit ću ovako: Godinama me je istinski čudila strasna težnja kojom je NJ. E. dr. Kramarić nastojao biti poklisarom u zemljama brdovitoga Balkana, izniklim iz ratnog vihora zločinačke Jugoslavije. Ova mi je knjiga pružila odgovor - samo u frustrirajućoj (bar za mene) samoći Prištine, Skopja, Banje Luke i, nadajmo se, jer nada zadnja umire, Beograda, pisac “Nostalgije” mogao je pronaći ozračje za pisanje knjige o RAZLIČITIM sjećanjima, pamćenju i zaboravu bivše Jugoslavije i predodžbama života u zemljama koje su izniknule iz njezina krvavog pepela. Knjiga je u tom smislu pokušaj da se idealiziranoj, utopijskoj, domobolnoj ili domožudnoj predodžbi o Titovoj Arkadiji ponudi alternativna slika koja dovodi u pitanje ne samo pogrešne apatridske predodžbe i pamćenja SFRJ nego da ospori pravo apatrida na osjećaj MORALNE SUPERIORNOSTI I HEGEMONIJE koji ih proganjaju kao tamjan Zloga.
Kad bismo tragali za jednom jedinom rečenicom koja sažima piščev pogled na propast Druge Jugoslavije, ona se može pronaći na stranici 156: “I ono što mnogim jugonostalgičarima još uvijek zvuči paradoksalno jest činjenica da je Jugoslavija propala zbog nepodnošljivog viška (..), a ne manjka jugoslavenstva.” Konačno, kako je nedavno umro, nazovimo ga tako, posljednji idealistički Jugoslaven, prof. dr. Predrag Matvejević, dužan sam kazati kako je Kramer bio malčice nepravedan prema njemu. Zbog dva razloga: Prvo: što ga na nekoliko mjesta stavlja u istu rečenicu ili kontekst s neizlječivim apatridom, dr. Dejanom Jovićem. Drugo: jer je Peđa zapravo bio blag i dobar čovjek, pa se je na kraju života, doduše nevoljko, pomirio s postojanjem hrvatske države, dok se većina ostalih junaka knjige “Nostalgija” s tom idejom za njihova i našega života - neće pomiriti.
(Napomena: ovaj osvrt pripremio sam za zagrebačku promociju knjige. Napisan je u noći od 22 sata 6. veljače do 3 sata 7. veljače 2017.)
Piše: Slaven LETICA
BUM PAMĆENJA
Da bi se bilo koja knjiga o povijesti sjećanja, pamćenja i zaborava mogla uopće razumjeti, potrebno je smjestiti ju u epohu “buma pamćenja”. Pad komunizma, ali i raspad komunističkih federacija - SSSR-a, SFRJ i Čehoslovačke - donio je većini ljudi tih bivših komunističkih zemalja ono što je Jay Winter 2000. nazvao memory boomom, tutnjem/eksplozijom pamćenja: sedamdesetak i više godina selektivno zamrznuto, zapravo konfiscirano, do krajnjih granica zabranjeno, pravo na sjećanje na prošlost svih gubitnika komunističkih revolucija, ali i Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, prve i druge Jugoslavije, NDH i komunističke revolucije... Pad komunizma i raspad navedenih komunističkih federacija donio je ono što sam tih 90-ih godina nazvao SRAM-om: selektivnom retrogradnom amnezijom. Ljudi, posebice političari i javni umnici, počeli su vlastite životopise prilagođavati duhu novog doba: umjesto nekad obveznog seljačko-radničkog podrijetla i sudjelovanja nekog od krvnih srodnika u partizanskom ratu i socijalističkoj revolucije, u obiteljskim povijestima tragalo se za dokazima o novoj podobnosti - domoljublju, demokratskoj žudnji, disidentstvu, eventualno političkom progonu, utamničenju.
POMIRBA OČAJNIKA
Hrvatski memorijski tutanj stvorio je nova, pluralistička, hrvatska carstva sjećanja/pamćenja, ali se u biti sveo na samo dvije kriptične riječi (Bleiburg / Križni put i Jasenovac), dvije kontroverzne povijesne ličnosti (Pavelić i Tito), dva simbola (slovo U i srp i čekić) i dva pokliča (Za dom spremni i Smrt fašizmu sloboda narodu). Povijesna pomirba djece partizana, domobrana i ustaša koju je - na tragu ideja Brune Bušića - državnički promicao dr. Franjo Tuđman u praksi se pretvorila u svojevrsnu pomirbu očajnika, nazovimo to tako, jer je velikosrbijanska agresija, potaknuta rasističkim velikosrpskim pokretom, vođena pod geslom rata “gdje je srpski grob, tu je Srbija” još jednom smrtonosno zaprijetila povijesnim pogromom nad hrvatskim narodom.
Knjiga je pokušaj da se idealiziranoj, utopijskoj, domobolnoj ili domožudnoj predodžbi o Titovoj Arkadiji ponudi alternativna slika...
Ovakvu knjigu mogao je napisati samo autor koji je bio istodobno i akter i promatrač povijesnih događaja i poznavatelj povijesnih aktera...