Objavljeno 18. veljače, 2017.
Odlazak na onaj svijet hrvatskog intelektualca iskreno zaljubljenog u Jugoslaviju Predraga Matvejevića (1932.-2017.), dobrog poznavatelja francuske književnosti i opće povijesti ideja što i priliči nekome tko je doktorirao na Sorboni te poletnog erudita, temperamentnog polemičara i zadrtog titoista izazvao je, kako to biva, nekrologe pune patetike i velikih riječi.
Nećemo previše ovdje o Matvejeviću. De mortibus nihil nisi bene. Njegovi esejistički tekstovi, ako i nisu uvijek oduševljavali autorovim vrijednosnim stajalištima i ideološkim predrasudama, uvijek su obilovali gomilom zanimljivih i korisnih podataka, citata i fusnota do kojih je dolazio marljivim profesorskim prekapanjem po opsežnoj literaturi.
POLITIČKA SEKTA
Ponešto simpatije Matvejević je kod dijela hrvatske javnosti pa i potpisnika ovih redaka stekao svojim “otvorenim pismima” jugoslavenskom komunističkom diktatoru i njegovim nasljednicima tražeći milost za političke osuđenike i zatočenike savjesti, svoje neistomišljenike, koji su trunuli u kazamatima poput Stare Gradiške, Lepoglave ili Zenice. Zanimljivo da u hrvatskoj javnosti nije nitko, pa ni reformirani komunist i navodni disident Peđa Matvejević, ustao protiv zločinačkog kontinuiteta koncentracijskog logora - gulaga koji je u Staroj Gradiški funkcionirao u kontinuitetu od 1799., kada su u njemu završili Napoleonovi vojnici, pa sve do 1993., uključujući i Endehaziju, Brozovu Jugoslaviju i SAO Krajinu.
U jednom Matvejevićevu nekrologu piše da je bio “antinacionalist”. Nevjerojatno je koliko dugo i ustrajno poput kakve tvrdokorne mrlje, kojoj ne mogu nauditi ni Domestos, Mr. Musculo i Arf zajedno, opstaje nametnuta kolektivna obmana o tome kako jugoslavenski nacionalizam ne postoji. Postoje ustaše, četnici, balije, hudiči, folksdojčeri, esuli, zelenaši, vančomihajlovci i balisti, naši i njihovi talibani svih vrsta, ali nigdje među njima nema jugoslavenskih nacionalista i šovinista. Biti Jugoslavenom to je za pripadnike ove nametljive, sebeljubive i nesnošljive političke sekte, iz koje je cijeli niz desetljeća stajao sav državni, vojni, policijski, udbaški, ideološki, obrazovni i medijski sustav, bio čin samoproglašenog internacionalizma. Jugoslaveni su sebe smatrali višim rodnim pojmom koji je nadređen “plemenskim” identitetskim odrednicama kao što su Hrvat, Srbin ili Slovenac. Čak su i potomci Hrvata i Srpkinje (naravno vrijedi i obrnuto), u pomaknutoj kvaziinternacionalističkoj stvarnosti jugoslavenskog titoizma, bili automatski smatrani Jugoslavenima. Primjerice, u normalnom svijetu kojemu mi jako dugo nismo pripadali dijete Nijemca i Francuskinje u identitetskom bi smislu bilo ono što bi odgojem, kulturom, državljanskom pripadnošću ili vlastitim određivanjem samo postalo, ali takav izbor nisu imali potomci iz tzv. mješovitih brakova kojima je nametana ideološka mantra kako je njihova jedina solucija biti poslušni Jugoslaven.
Nema potrebe ovdje dramatizirati nad preostalim Jugoslavenima (deklariranih pripadnika ove nacije prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. ima samo 331) i jugoslavenskim nacionalizmom jer je ta ideja bar dva puta poražena (moramo se ovdje poslužiti retorikom i periodizacijom poznatog hrvatskog antifašista Stipe Mesića!) u proteklih stotinjak godina. Uzgred, o temi lažnog antifašizma i jugoslavenstva ima na internetu izvrstan tekst Ive Banca koji između ostalog piše kako je “na pijaci političkog jugoslavenstva ostao samo titoizam, zakrabuljen kao 'antifašizam'”.
GUSKE U MAGLI
Bez obzira na to što je riječ o mrtvome konju, na jugoslavenski nacionalizam i šovinizam treba upozoriti, ako ništa drugo povijesne istine radi i kao zadovoljštinu onima koje je taj zloćudni svjetonazor skratio za glavu, uništio mladost, zdravlje, konfiscirao imetak ili na bilo koji način zavio u crno.
Prvo i osnovno, treba odvojiti nasilni jugoslavenski nacionalizam, onaj iza kojeg stoji državni poredak, nasilnička ideologija, stranački monizam (ovaj termin posuđujemo od Vojislava Koštunice i Koste Čavoškog) ili terorističke organizacije poput Mlade Bosne, Udbe i Saveza komunista, o kome ovdje pišemo, od intimnog osjećaja kulturne ili kakve druge bliskosti s Južnim Slavenima. Nama koji smo proživjeli nekoliko desetljeća u titoističkoj Jugoslaviji i njezin raspad danas zvuči nestvarnim nasilnički entuzijazam kojim se odlikovao narativ onih koji su naše pretke htjeli pod svaku cijenu i kao guske u magli ugurati u novu državu te ih po mogućnosti pojugoslavenčiti. Što uopće kazati na riječi splitskog pjesnika i jugoslavenskog nacionalista Vladimira Čerine koji u ljudožderskom zanosu piše: “Ako u Zagrebu imate osamdeset hiljada stanovnika, pedeset njih bi trebalo povesti u klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav nezamišljeni silovit dažd, a s velikom masom od preostalih dvadeset hiljada trebalo bi u kakav nacionalni i moralni purgatorij... Ovom gradu cinika treba silom dati dušu i mozak onog grada Heroja, što se zove Beograd”. Taj isti Čerina još uvijek ima svoje ulice u Zagrebu (Republika Peščenica) i u Rijeci, u kojima vladaju mentalni i ideološki blizanci, donedavno članovi iste Partije, Milan Bandić i Vojko Obersnel.
Siroti Predrag Matvejević! Cijeli je svoj život promicao tu nasilničku i pogubnu ideju koja je opstajala isključivo na snazi bajuneta i prijetnjama klaonicom.
ŠUVAROV ZLODUH
Sjećamo se još uvijek njegova pamfleta “Jugoslavenstvo danas” iz 1982. i drugih tekstova u kojima je između ostalog dokazivao kako je hrvatska neovisnost nemoguća, ako ništa zbog činjenice da je zbog svog oblika neobranjiva naročito kod Dubrovnika. Koliko je bolestan u svojoj isključivosti bio jugoslavenski komunistički režim, koji je Matvejević branio do svog posljednjeg daha, govori i činjenica da je knjiga sličnog naziva “Hrvatstvo danas” makar u njoj bilo samo ovih pet riječi: “Živio drug Tito i drugarica Jovanka!” u to doba bila apsolutno nezamisliva. S Matvejevićevim odlaskom promicanje jugoslavenstva palo je na pleća nejakog Dragana Markovine, koji u svojoj posljednjoj knjizi zaziva duh Stipe Šuvara, Gorana Babića i Branimira Johnnyja Štulića.
Piše: Draško CELING