Pišući u prošlom broju o srbijanskoj skladateljici s newyorškom adresom Aleksandri Vrebalov, koja je nedavno objavila album na kojem njezinu kompoziciju izvodi glasoviti Kronos Quartet, spomenuli smo uzgred njezina novosadskog profesora Rudolfa Bruccija (Bruči).

Njega Hrvatski biografski leksikon s punim pravom, jer riječ je o Hrvatu i čovjeku rođenom u Zagrebu, naziva hrvatskim skladateljem. To ćemo s ponosom reći i za Ivu Malca i Milka Kelemena, iako obojica žive i stvaraju u inozemstvu. Ruska Wikipedija Bruccija naziva jugoslavenskim kompozitorom talijanskog podrijetla, a srpska inačica iste enciklopedije ne skriva njegovo hrvatsko podrijetlo. Potpisnik ovih redaka zahvalan je srpskom teatrologu, dramaturgu i filologu Jovanu Ćirilovu što je od njega naučio do tada rijetku i u javnome diskursu apsolutno izbjegavanu hrvatsku riječ inačica. Naime, taj dugogodišnji ravnatelj dvaju beogradskih kazališta, Ateljea 212 i Jugoslovenskog dramskog pozorišta, te umjetnički ravnatelj i izbornik međunarodnog kazališnog festivala BITEF-a objavio je 1989. u Beogradu svoj razlikovni “Hrvatsko-srpski rječnik inačica – srpsko-hrvatski rečnik varijanti”. U to vrijeme razlikovnost ovih dvaju jezika blizanaca bila je jedan od najvećih tabua u hrvatskoj kulturnoj javnosti. Naravno da je Brucci svojim dugogodišnjim djelovanjem u Beogradu i Novom Sadu postao i dijelom tamošnje kulturne sredine koja njegov opus može također smatrati svojim. Ipak, ono što Rudolfa Bruccija čini povezanim s Osijekom i Osječanima jest premijera njegove opere “Prometej” (punoga naziva “Okovani Prometej ili o neuništivosti ljudske nade”) 1981. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Zanimljivo, nije to jedini Prometej u povijesti hrvatske glazbe, istoimenu operu skladao je 1960. i zaboravljeni avangardist Krešimir Fribec.

Jedan drugi vojvođanski glazbenik na kojega ovdje želimo svrnuti pozornost jest Szilárd Mezei (43), daroviti skladatelj i violinist rodom iz Sente. Osnovnu i srednju glazbenu školu završio je u Senti i Subotici, a kompoziciju diplomirao na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu u razredu Zorana Erića. Svira još na violi i kontrabasu u različitim sastavima od dua do noneta. Njegov kreativni izbor je jazz slobodne improvizacije iako on sebe radije vidi kao nekoga tko poput akrobata lavira po razapetoj žici između skladanog i improviziranog, naslanjanjem na aleatoriku Witolda Lutoslawskog i avangardizam Anthonyja Braxtona te uključujući elemente jazza i folklorne glazbe. Kako god bilo, Mezei je autor nesvakidašnje glazbe posve iščašene logike koja traži strpljivog i iskusnog slušatelja te najuzbudljivije autorske kajdanke kada je riječ o glazbenicima stasalima u nas ili u našem neposrednom susjedstvu.