Branko Pek, predsjednik osječko-baranjske podružnice Zajednice povratnika Hrvatske, na konferenciji za novinare u petak podsjetio je kako još od 2009. pokušavaju potaknuti rješavanje pitanja hrvatskog teritorija na lijevoj obali Dunava, kao i hrvatskih državljana koji tamo žive.

- Ljudi u Kenđiji nemaju kontakt s matičnom državom i teško im je obratiti se državnim tijelima nekakvim prigovorom, te su se obratili nama. Želimo upozoriti kako to nije problem samo preostalih stanovnika Kenđije, nego i hrvatskog teritorija i granica - rekao je Pek.

ZPH ima privremeni prijedlog, prema uzoru na Pelješki most, dok se sve ne riješi. Predlažu, naime, da se dvije riječne obale “spoje” i omogući tim ljudima dolazak u ovaj dio Hrvatske, a da ne prelaze granicu, pomoću trajekta Vukovarska golubica, koji u Vukovaru stoji i prodaje se.

Josip Kompanović, predsjednik ZPH-a, kaže kako je na tom teritoriju RH na sceni završna faza nesmetanog etničkog čišćenja Hrvata koji su vjekovima tamo živjeli. Istaknuo je kako su to područja koja pripadaju Republici Hrvatskoj, sukladno i stajalištu Badinterove komisije.

- Hrvatska se proteže na više mjesta na lijevoj obali Dunava, pa tako i kod Kenđije. Ti ljudi su uvijek imali osobne iskaznice izdane u Hrvatskoj, tu su registrirali vozila, a imovina im je bila zavedena u gruntovnici Općinskog suda u Belom Manastiru. Dakle, postoji cijeli niz nedvojbenih dokaza da je to dio RH. Međutim, od 1991. i napada srbočetničkih postrojbi na Baranju, počelo je etničko čišćenje i pljačka imovine ljudi koji su na svaki način bili i ostali nedostupni hrvatskim vlastima i izloženi na milost i nemilost svakome. Tamo danas ima između 20 i 30 ljudi, svi drugi su raseljeni i opljačkani, bez ijedne reakcije hrvatskih vlasti - rekao je Kompanović, dodajući kako je Upravni odbor ZPH-a o tome pisao ministarstvima, a jedini odgovor koji su dobili bio je da nema ni jedne pritužbe. No, prema njegovim riječima, ti su ljudi u strahu, ne u neznanju, jer ako se požale, imat će još veće probleme na granici, a u Srbiji ionako ne mogu naići na razumijevanje.

- Drugi aspekt je što su tu velike poljoprivredne površine u vlasništvu RH, a proizlazi da i za to nitko nije zainteresiran. Ti ljudi imali bi drukčiju zaštitu da je tim zemljištem država raspolagala kako je trebala. No, očito nikoga nije briga da se stane na svoje granice i ti ljudi zaštite. Ako je ikada bio trenutak za to, onda je sada, dok traju pretpristupni razgovori Srbije za ulazak u EU. Nužno je sada riješiti granično pitanje, što zbog nemara, nerada i nesnalaženja svih bivših vlada dosad nije učinjeno - kaže Kompanović, koji od ministra vanjskih i europskih poslova Ive Davora Stiera očekuje da se ti procesi pokrenu i prate, granica postavi gdje jest, napusti priča o Erdutskom sporazumu te pokuša sačuvati broj ljudi koji još živi tamo.

Na konferenciji je sudjelovao i Đurika Molnar, gotovo jedina veza Hrvatske s tim dijelom njezina teritorija, koji pomaže preostalim stanovnicima Kenđije. Kako kaže, preostalo ih je tek devet koji tamo žive, iako se službeno vodi da ih ima 22 (prema nekim podacima 25), dok drugi zbog posla žive u Bezdanu. Molnar je podsjetio i da je, kada su se 1998. vratili u Baranju, suradnja s graničnom policijom bila vrlo dobra i ti su ljudi nekako i mogli donijeti svoje proizvode na tržnicu u hrvatske gradove, ali to više ne mogu, jer je Hrvatska ušla u EU te mlijeko, sir i drugi proizvodi više ne mogu preko granice.

- No, ti ljudi to ne nose iz Srbije, nego iz Hrvatske - u Hrvatsku. I od prodaje tih proizvoda neki od njih žive, a s obzirom na to da su ih s tržnice u Bezdanu potjerali jer su hrvatski državljani, prihvatili su ponudu Srbije da uzmu srpsko državljanstvo. Tako da je tamo preostalo četvero starijih ljudi koji imaju samo hrvatsko državljanstvo. Srbija tako želi dokazati da to nije hrvatski teritorij - rekao je Molnar.

O nerazumijevanju hrvatskih vlasti spram tog problema, kaže, svjedoči i činjenica da na osobnim iskaznicama tih ljudi kao mjesto stanovanja piše Batina, a ulica - Kenđija!?