Vojnu karijeru započeo je u Splitu 1983. godine, nakon završene vojne akademije, a završio je u Glavnom stožeru u Zagrebu, koncem 2014.. Od tada je, kako sam kaže, u mirovini.
U mirovinu je otišao kao kapetan fregate, a njegovo bogato iskustvo dobar je materijal za roman. On je Slavonac, Marijan Augustinović, i sudjelovao je u dvije misije Ujedinjenih naroda, što smatra krunom svoje karijere. Spremao se za misiju u Etiopiji i Eritreji, sredinom 2008., ali tamo su izbili nemiri i misija je zatvorena mjesec dana prije njegova odlaska. Prihvatio je prvu sljedeću misiju i otišao krajem listopada iste godine u Indiju i Pakistan. Nepune tri godine kasnije otišao je u svoju drugu i posljednju misiju u Zapadnu Saharu.
- Ne volim reći da sam u mirovini, jer ne mirujem. Danas živim u Osijeku, mom rodnom gradu, u koji sam se vratio ratne 1993. godine, kojeg neizmjerno volim i držim kako je to grad 'baš po mojoj mjeri'. Zvučat će neskromno ako kažem da sam početkom devedesetih mogao riješiti stambeno pitanje u Zagrebu, ali nisam htio - započinje svoju priču Augustinović.
POČETAK U PODMORNICI
Marijan Augustinović rođen je 1960. godine u Osijeku, kao peto dijete u siromašnoj radničkoj obitelji. Odrastao je u Koritni, gdje je, u svojoj ulici, pronašao i ljubav svoga života, kako sam kaže, svoju prelijepu Korićanku. Danas imaju dvije kćeri na koje su iznimno ponosni. Nakon završene vojne akademije 1983., započeo je vojnu službu na podmornici.
- Prije nego sam stvarno zaplovio i zaronio, morao sam proći tečaj spašavanja iz potonule podmornice. Bio je to niz teških i vrlo zahtjevnih vježbi, simulacija koje sam morao uspješno savladati, jer podmornica nije običan brod. U slučaju havarije posada mora djelovati brzo i uvježbano, jer vrijeme je kritično i pitanje života može ovisiti o sekundama - kazuje Marijan.
Kroz iduće tri godine oplovio je i 'odronio' gotovo cijeli Jadran, upoznao sve naše otoke. Bili su atrakcija i predmet zanimanja u svakoj luci gdje bi pristali, naročito ljeti. Ali, osim toga što su bili atrakcija za vidjeti, tako su se i osjećali:
- Sjećam se jednog 10-dnevnog krstarenja, pristali smo na otok Lopud, nedaleko od Dubrovnika. Izišli smo potom u mjesto, onako u odorama, i sjeli na terasu popiti kavu. Sezona je još trajala i na terasi je bilo 20-ak turista. Nakon pet minuta primijetimo da je terasa prazna. Dođe konobar, naplati i diskretno zamoli da odemo. Pitamo zašto, a on hladno odgovori da smo svojim “mirisom” rastjerali sve njegove goste.
Tri godine kasnije vinuo se Marijan u zrak i od podmorničara postao lovac podmornica. Jugoslavenska je vojska, kaže, imala jednu eskadrilu specijalnih helikoptera koji su bili opremljeni za traženje, otkrivanje i uništavanje podmornica.
- Ja sam bio operator na Kamovu-25, neobičnom helikopteru s dva rotora (jedan ispod drugog) koji su se okretali u suprotnim smjerovima pa nije imao onaj mali repni rotor. Letenje na helikopterima donijelo mi je jednu vrlo zanimljivu avanturu u tadašnjoj Rusiji, 1989. godine. Preletjeli smo s dva Kamova-25 u jednu bazu na Krimu, nedaleko od Sevastopolja. Tamo smo helikoptere predali na remont, a preuzeli druga dva koja su bila remontirana i spremna za povratak. Cijeli posao trebao je biti gotov za tjedan dana, a mi smo tamo ostali čitav mjesec - priča nam Marijan.
Hrvatskoj vojsci Augustinović se priključio u listopadu 1991. Od bojne za zračno motrenje i navođenje, preko Zapovjedništva HRM-a i Glavnog stožera OS RH-a, u rujnu 1993. vratio se u rodnu Slavoniju. Godinu dana kasnije zamijenio je vojni stan u Splitu za adekvatni u Osijeku i tu preselio obitelj.
- U prvoj misiji proveo sam na Himalaji tri mjeseca. Na UN-ovoj postaji Gilgit (sjeverni Pakistan) imao sam ured čiji je prozor gledao na planinu Rakapoši, visoku 7788 metara. Vrh okovan vječnim snijegom i ledom doimao se mnogo bliže od 30 km. Navečer, kada bi sunce zalazilo i okolni vrhovi tonuli u mrak jedan za drugim, Rakapoši bi još dugo svijetlio obasjan suncem, poput svjetionika. A pedesetak kilometara južnije bio je mali hotelčić s terasom koja je gledala na planinu Nanga Parbat (na urdu jeziku “planina ubojica”), visoku 8126 metara. Prozvali su je tako jer je bila i ostala pogibeljna za mnoge njene osvajače. Zamislite, lakše je bilo osvojiti Mount Everest nego Nangu Parbat, manje je ljudi stradalo! Nije me sramota priznati da do dolaska u Pakistan nisam znao da je K-2 njihov najviši vrh. Mislio sam kako je on negdje u Nepalu, blizu Mount Everesta. Na Himalaji čovjek osjeti koliko je malen i beznačajan, a koliko su planine goleme i moćne - kaže Augustinović.
MISIJE U SVIJETU
Sahara je, prisjeća se, bila nešto drugo, ali jednako lijepa i moćna. Nepregledna, pomalo mistična prostranstva. Dok se voziš kroz beskrajnu pustoš stalno očekuješ kako će se nešto odnekud pojaviti. I vjetar, uvijek i stalno bi puhao, jače ili slabije. Pustinjske oluje za njegova mandata, kaže, nisu bile previše žestoke ni dugotrajne, ali su ipak pokazale svoju snagu. Naravno, tu su i ekstremno visoke temperature. Uspoređivati naših 35-40 sa saharskih 50-60 stupnjeva, zaista nema smisla.
Indija se Augustinoviću urezala u sjećanje po svojim živim i žarkim bojama, po kravama koje slodobno šetaju ulicama i po velikim prometnim gužvama koje to zapravo i nisu. Bez semafora i prometnih policajaca, oni se, kaže Marijan, spretno provlače kroz raskrižja, bez pogreške i incidenta. Ne trube, ne ljute se.
- Jedna informacija me je duboko dirnula glede socijalne slike Indije, a koju sam pročitao iz njihovih službenih novina. Glasi ovako: zbog neodgovarajuće brige i velikog siromaštva, u Indiji svakih 36 sekundi umre jedno dijete! Pokušajte izračunati koliko je to po satu, danu, mjesecu i godini. Prestrašno.
Pakistanci su, kaže, opsjednuti ukrašavanjem! Njihovi kamioni i traktori su mala remek-djela na kotačima.
- Koliko sam puta znao pomisliti - što bi rekli Slavonci da se ovakvim traktorom provozam po selu? Zamlja je to s najvećim natalitetom, ali i mortalitetom. Bio sam vrlo tužan kada sam iz novina čitao o slučajevima nasilja koje provode radikalni muslimani prema kršćanima. Nezamislive su patnje koje kršćani prolaze. Ima ih gotovo četiri milijuna (oko dva posto stanovništva), a rade najgore i najslabije plaćene poslove, uz neprestano omalovažavanje, vrijeđanje i fizičko nasilje - kaže Marijan.
U Pakistanu i Indiji uglavnom znaju gdje je Hrvatska, a u Zapadnoj Sahari ne.
- Oni koji misle da znaju većinom nas trpaju negdje na obalu Crnog mora, kao jednu od bivših sovjetskih republika. Malo je kriv i engleski jezik. Na engleskom “Kroejša” zvuči slično sa “Raša” (Rusija). Zato sam češće pribjegavao reći Kroacija, što je unosilo mnogo manje zabune. Većina ih je čula za Jugoslaviju i Tita, ali ne znaju da je Hrvatska nekada bila dio toga.
Pakistan je ortodoksna muslimanska zemlja. Više puta dnevno s minareta pozivaju ljude na molitvu i klanjanje. Čim se oglasi prvi - za njim slijede svi, pa ubrzo nastane sveopća “dreka”. Indijci se svojim božanstvima klanjaju u tišini. U Zapadnoj Sahari, koja je također muslimanska zemlja, nije toliko naglašeno javno ispoljavanje vjere.
U Indiji i Pakistanu bili su smješteni u UN-ovim postajama, kućama unutar vojarni. Na svakoj UN-ovoj postaji bilo je nekoliko vojnika. Rotirali su se svakih mjesec do dva na temelju rasporeda koje je radilo zapovjedništvo misije u Islamabadu ili Srinagaru. Zapovjedništvo je vodilo računa da svaki UN-ov promatrač bude raspoređen tijekom godine dana, na svim UN-ovim postajama.
DRAGOCJENO ISKUSTVO
- Kuhali su nam indijski ili pakistanski vojnici, ovisno o tome na kojoj smo strani misije bili. Dio hrane davala nam je pakistanska ili indijska vojska, ali to nije bilo dovoljno pa smo redovito naručivali dopunu iz vojne trgovine u Islamabadu. Svaki nacionalni tim imao je svoju kuću u Islamabadu koja je bila baza za čuvanje stvari, za druženja s drugim timovima, odmore, pripreme za odlaske i povratke. Najam tih kuća plaćali smo sami - kaže Augustinović.
U Sahari su Marijan i ekipa bili smješteni u bazama u pustinji, takozvanim timsajtovima (TS). Uglavnom su to bili kontejneri s uređenim sobama i svaki UN-ov promatrač imao je svoju. Hranu su im također spremali vojnici - marokanski ili Polisario, što je također ovisilo o strani misije na kojoj su bili raspoređeni. U Lajun (administrativno središte Zapadne Sahare) odlazili su poslovno, ili kad bi odlazili na odmor. Na upit bi li ponovno išao u misije, naš Slavonac odgovara potvrdno te zaključuje priču:
- Iskustvo koje čovjek stekne u misijama UN-a jedinstveno je i dragocjeno. Rad u mađunarodnom okruženja s časnicima iz drugih zemalja svijeta zahtjevan je, ali lijep posao. Znam u šali reći kako sam u UN-ovim misijama naučio da engleskih jezika ima mnogo - koliko i nacionalnih timova. Izazov je bio razumjeti ih i komunicirati sa svima njima, ali to je bilo nužno: negdje u pustoši Himalaje ili Sahare ovisili smo jedan o drugome. O našoj vlastitoj vještini i sposobnosti ovisio bi uspjeh zadaće koju je trebalo napraviti. Baza je to za prelijepa i trajna prijateljstva. Danas kontaktiram preko maila ili Facebooka s prijateljima sa svih kontinenata osim Australije i Sjeverne Amerike. Lijep je to osjećaj.
Piše: Maja MUŠKIĆ
VOJNA KARIJERA
Odluka na branju kukuruza
- Poput mnogih stvari koje se čovjeku slučajno dogode u životu, tako je bilo i s mojim vojnim pozivom. Jednog jesenskog dana 1976. godine moj je ujak trebao pomoć u branju kukuruza. Bila je to jedna mala njiva nedaleko od sela, koju smo nas dvojica 'slistili' za manje od dva sata. Ja sam tada upravo krenuo u drugi razred srednje škole. Pitao me za uspjeh u prvom razredu, a kad sam rekao da sam prošao s vrlo dobrim, predložio mi je da se javim na natječaj za vojnu stipendiju. Znao je da smo živjeli teško i da bi mi novčana pomoć olakšala školovanje. Slijedio je razgovor s roditeljima i tako je počelo. Svu papirologiju odradio je ujak, a potom su uslijedili zdravstveni pregledi u Osijeku, Zagrebu i Splitu. Nekoliko mjeseci kasnije dobio sam svoj prvi novac. A bilo je to mnogo novca, moja stipendija kao pola očeve plaće! Eto, sa 16 godina postao sam financijski neovisan. Jedino što sam dalje trebao raditi bilo je učenje, a tu nije bilo problema. Preostala tri razreda srednje odradio sam u osječkom EMŠC-u s odličnim uspjehom. Tako je došlo ljeto 1979. godine, kraj srednje škole i priprema za odlazak na vojnu akademiju u Split. Toga ljeta, na Antunovo, pokopali smo majku. Umrla je u 54. godini. Taj gubitak me jako pogodio, ali njen pravi nedostatak osjetio sam tek u godinama koje su slijedile.
LJUTITI RUSI
Umalo otkaz prodavačici jer nije uzeo kusur od nekoliko lipa
- Za vrijeme primopredaje helikoptera u Rusiji 1989. godine, išao sam s kolegom u Sevastopolj, gradskim autobusom. S autobusne postaje primijetim preko puta veliku samoposlugu i u izlogu različita peciva. Bio sam gladan i poželio nešto pojesti. Uđem i uzmem pirošku s mesom. Košta 14 kopejki. Na blagajni dam kovanicu od 15 kopejki, okrenem se i iziđem. Čujem žamor iza mene, ali ne razumijem ruski i ne obraćam pozornost. Vratim se na autobusno stajalište, jedem pirošku i gledam. Iz samoposluge prekoputa ljudi masovno izlaze, ljuti su, galame. Neki upiru prstom prema meni. Izlazi i prodavačica, zaključava vrata, prelazi ulicu i ide prema meni. Meni zastao zalogaj u grlu. Pita me kolega što sam napravio, a ja zanijemio! Priđe mi, ljutito utisne u ruku kusur od jedne kopejke i dobaci 'prigodni' komentar. Potom se vrati, otključa vrata i ljudi se vrate u samoposlugu. Blagi Bože! Koliku sam glupost napravio, jer nisam uzeo kusur od jedne kopejke (nekoliko lipa). Pitam prijatelja (koji je prije već bio u Rusiji) čemu sve to, odgovori mi kako su kod njih kontrole česte i da blagajna uvijek mora štimati, inače dobiju otkaz.
PANIKA U AVIONU
Nikad ne sjedaj pokraj Pakistanke
Ženama u Pakistanu najstrože je zabranjeno kontaktirati sa strancima, čak i biti u njihovoj blizini, bez obzira na vjeru. A kada do toga dođe, makar i slučajno, dogodi se reakcija kakvu je, kaže Augustinović, i sam iskusio na vlastitoj koži: “Kada sam odradio dio misije na UN-ovoj postaji Skardu (sjeveroistok Pakistana), spakovao sam se za povratak u Islamabad. Ušao sam u avion i vidio da u mom redu već sjedi žena s dečkićem od 3-4 godine. Moje mjesto je bilo uz prolaz, do mene je sjedilo dijete, a majka je bila uz prozor. Čim sam sjeo, majka se vidno uznemirila i počela panično pogledom tražiti spas - neko mjesto dalje od mene. Čak je nešto i zavapila na urdu jeziku. Nekoliko redova dalje, s druge strane aviona, javi joj se muškarac i pokazuje da kod njega ima dva mjesta. Žena je potom uhvatila dijete, bacila ga na ženu s drugu strane, a potom izjurila preko mene. Bukvalno - preko mene! Sjela je potom pokraj svog spasioca, čak mu je glavu stavila na rame i nekoliko minuta tiho jecala”, prisjeća se Augustinović.
Kad je u srpnju 2012. došao iz Sahare na prvi odmor Marijan je rekao supruzi kako se više nikada u životu neće žaliti na vrućinu...
Svjetsko nogometno prvenstvo 1998. i naše treće mjesto jako su nam digli popularnost. Svi uglavnom znaju za Šukera i još neke igrače...