J edan od projekata izabranih za financiranje na internom natječaju za prijavu znanstvenoistraživačkih projekata Sveučilišta u Osijeku (INGI-2015) bio je projekt “Popularna kultura kao politička strategija”, čiji je nositelj prof. dr. sc. Zlatko Kramarić, redoviti profesor Odjela za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku.

Gost-istraživač na tom projektu je prof. dr. sc. Boguslaw Zieliński sa Sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznanu (Poljska), a njegov nedavni boravak u Osijeku iskoristili smo za kratak razgovor za Sveučilišni glasnik.

Nedavno ste na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku održali zanimljivo i posjećeno predavanje “Ideja angažirane zajednice u poljskim i jugoslavenskim rock-tekstovima 80-ih godina”. Otkud vam ideja da napravite tu usporedbu i što ste otkrili?

- Tu ima nekoliko zanimljivih stvari. Prvo, rock kao popularna kultura – ili, po nekima, “niska” kultura - bio je u Poljskoj u funkciji fundamentalnih vrijednosti i ljudskih prava, kao branitelj slobode u zemljama totalitarističkog režima. Drugo, rock kao kulturno-umjetnički pokret izabrao je u Poljskoj treći put, smješten između komunističkih reformatora i pokreta radikalnog otpora komunizmu. No ratno stanje, koje je faktički vladalo u Poljskoj od 1981. do 1986. godine, bilo je razlogom što je rock postao dio velikog pokreta otpora, zajedno sa sindikatom “Solidarnost”. I treće, rock kao nositelj aksioloških i svjetonazorskih čimbenika osporavanja komunizma koristi se kulturno-ideološkim kodom poljskog romantizma. S aktualnošću romantičarske paradigme u poljskoj tradiciji suočavamo se i danas.

Uz navedeno, utvrdio sam da pjesme poljskih rockera iz vremena ratnog stanja ponavljaju religijski obrazac priče o Egzodusu i Izlasku. Priča o Egzodusu detaljan je i bolan opis patnji, strahova i frustracija koje doživljavaju Prvi Roditelji, a i Poljaci u vrijeme ratnog stanja. Priča o Izlasku prikazuje iskustvo radosne slobode koju je doživio izraelski narod nakon izlaska u pustinju i označava simboličnu negaciju rajskog vrta: prazan i otvoren svijet u kojem Izrael može donijeti svoje vlastite zakone. No u ono doba u Poljskoj nije bilo tako... S druge strane, rock u Hrvatskoj bio je, makar djelomično, u funkciji ideje tadašnje Jugoslavije.

Molim vas, ukratko predstavite koji je sadržaj i cilj projekta “Popularna kultura kao politička strategija”.

- Cilj projekta prof. dr. sc. Zlatka Kramarića je analizirati korijene i fenomenologiju jugonostalgije u demokratskoj Hrvatskoj s obzirom na njezine temelje i protagoniste. I u Poljskoj predmet istraživanja također je jugonostalgija, kao i njezina slika u zrcalu, odnosno nostalgija koja je ostala iza PURP-a (Poljske ujedinjene radničke partije). I prof. Kramariću i meni početna točka gotovo je ista: utvrditi da ni jedan oblik komunističke nostalgije više nema emancipacijski politički potencijal i privlačnost kakve je imao u prijašnjim vremenima. Po meni, najvažnije je u tom projektu istražiti iskustvo komunizma kroz perspektivu društvenog iskustva komunizma koje se shvaća kao vrijednosti, želje i sklonosti što ih je formirala ideologija. Projekt sadržava demistificirajuću namjeru - prikazati ideološko nasilje komunizma koje je bilo uzrok antihumanističkog lica te ideologije. Zapravo, prof. Zlatko Kramarić radi na tome da se u jednoj dosta širokoj perspektivi prikaže dekonstrukcija postkomunističke svijesti.

Kako je došlo do suradnje s prof. dr. sc. Zlatkom Kramarićem i kako se ona razvija?

- Nas dvojica odavno se poznajemo i suradnja nam je odlična. Nakon 1989. godine prof. Kramarić bio je gost na skupovima u našem Institutu za slavistiku Sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznanu. S prof. Kramarićem imam zajedničke prostore istraživanja. Prije svega zanima nas ideološki, svjetonazorni i društveni kontekst književnosti. Zbog toga smo više usmjereni antropologiji književnosti. Zatim, smatram da suvremena humanistika treba biti angažirana, i to tako da se trudi odgonetnuti Istinu o Čovjeku i Istinu o Društvu. I na kraju, zanima me aktualiziranje i redefinicija nacionalnog kanona u aktualnom povijesnom trenutku. Dijalog tradicije i suvremenosti u književnosti, popularnoj kulturi, u medijima.

Jasno je zašto dio znanstvenika s ovih prostora zanima proučavanje ex Jugoslavije, ali zašto je ona zanimljiva vama kao znanstveniku iz Poljske?

- To je pitanje koje se nama, Poljacima, često postavlja, čak uz sugestiju da možda nepotrebno trošimo vrijeme na to. Rekao bih ovako: Poljaci su “teorijski federalisti” i “praktični solidaristi”. Poljaci imaju sklonost bivšu Jugoslaviju gledati kroz naočale tradicije Poljsko-litavske Unije, dakle zajednicu Kraljevine Poljske i Velike Litavske Kneževine. Ona je postojala od kraja 14. do kraja 18. stoljeća, ali tradicija Unije održala se do danas. Dobar dio važnih djela poljske književnosti, primjerice, “Pan Tadija” Adama Mickiewicza, ne može se shvatiti ako ne poznajemo dio povijesti Poljske kao Unije. Osim toga, Poljska je “katastrofalno” homogena, s čak 98 % “čistih” Poljaka, pa u bivšoj SFRJ, a i u suvremenoj Hrvatskoj, vidimo raznolikost koja je nama privlačna.

S druge strane, Poljaci su, dakle, “praktični solidaristi”. Rekao bih ovako: Poljaci, također zbog tradicije Unije, svjesni su značenja dijaloga, komunikacije i kompromisa. Vjerujemo da je ideja Solidarnosti s njezinom biti – kompromisom koji se može postići samo u dijalogu – temelj činjenice zašto je vaš prostor nama vrlo zanimljiv. Drugim riječima - istražujući vaše probleme nekako tražimo i odgovore za naše prilike, naše uspjehe, ali i za naše zablude.