Svestrani glazbenik Nikola Marjanović, ujedno i diplomirani kontrabasist, u svojoj karijeri surađivao je s brojnim glazbenim imenima i stvorio prepoznatljivo ime, a nakon mnogih bendova, suradnji i glazbenih izleta krenuo je u samostalnu karijeru. To je i bio povod našem razgovoru, a usput smo pročavrljali o glazbenim počecima, ali i o tome što donosi budućnost.
Raspad pod pritiskom
Koliko vam je trebalo da odlučite definitivno krenuti u samostalnu karijeru?
- Ha, ha, ha, trebalo mi je nekih 25 godina, otprilike otkad sam se počeo profesionalno baviti glazbom.
Po čemu ćete pamtiti godine provedene u bendu Sane, s kojim ste izgradili glazbene temelje?
- Sane je bio najveći i najvažniji dio mojeg bavljenja glazbom, ali i mene kao osobe. Počevši 1996. godine, to nije bio projekt, poslovni plan ni firma, Sane je doslovce bio moje dijete. Kao klinac potpuno sam poludio kad sam prvi put čuo Pearl Jam i sve što sam želio od života bilo je imati točno takav bend i biti kao Eddie Vedder, što mi, hvala dragom Bogu, nije pošlo za rukom, nego sam u procesu pronašao svoj glas, svoj zvuk, svoj glazbeni identitet. Nisam imao YouTube, internet ni mentora, sve što sam naučio o pjevanju, sviranju, pisanju pjesama, glazbi općenito, sve to znanje morao sam naći pješke, metodom pokušaja i pogreške, samouko. Taj me put 1995. odveo u Indiju, gdje je s producentom Stevenom Harmerom začet Sane kao ideja, što me odvelo u Kanadu, gdje smo snimili prvi album, 1996. godine.
Što se događalo nakon toga?
- Bend se raspao pod golemim pritiskom naših neostvarenih očekivanja i razočaranja. Druga me inkarnacija benda odvela u New York, u kojem sam živio 2004., zatim u London 2006., ne bih li se vratio u Zagreb 2007. i osnovao već treću inkarnaciju benda. Bilo je užasno stresno i teško, no toliko sam naučio o glazbi, o snimanju i produciranju, o sebi, o bijelom svijetu... Ne bih mijenjao to znanje, to iskustvo ni za što!
Biste li išta napravili drukčije?
- Apsolutno, bar pola toga! Nisam nikad bio jako pametan čovjek, napravio sam hrpu glupih pogrešaka koje su me stajale karijere i oduzele mi desetljeća. Općenito ne vjerujem ljudima koji kažu da ne bi mijenjali ništa iz prošlosti, koji bi sve opet napravili isto. Takvi su ljudi ili iznimno glupi, ili uopće nisu razmislili o pitanju.
Novi singl, album i DVD
Bili ste i frontmen Radija Luksemburg i pjesmom “Ako nemam te” pokorili radijske etere. Zašto je završila priča i s tim bendom?
- Priča je vrlo naglao završila zbog ega. Ovaj put, začudo, ne mojeg ega.
Surađivali ste s brojnim glazbenim imenima na njihovim projektima. Koje biste izdvojili?
- S Tonyjem Cetinskim odigrao sam više od 100 predstava “Mačak Džingiskan i Miki Trasi” u kazalištu Trešnja, s Davorom Gopcem nastup na prvom Memorijalu Dine Dvornika na Bačvicama pred 50 tisuća ljudi, svirao sam bas s Goranom Baretom i Plaćenicima, dobio povelju od Uneskove dječje fondacije za svjetski doprinos miru, s Massimom sam kao basist snimio cijeli povratnički album “Massimo”, gostovao na prvom albumu Ede Maajke, zatim tu su Lea Dekleva i TBF, kao i suradnje s imenima poput Chris 'Lurch' Rudyka i Andy Gilla, čiji su rezimei više nego predugi za ovaj intervju... I to je samo ono čega se trenutno mogu sjetiti, memorija mi, blago rečeno, nije jača strana.
Kako to da ste se prošle godine prijavili na regionalni “X-Factor”?
- Reklama, kratko i jednostavno. No i to je bila velika životno-tržišna lekcija, jer mi vrijeme uloženo u taj rojekt nije poslovno baš ništa donijelo.
Kakvi su vam daljnji planovi u solo vodama?
- Ako želiš nasmijati Boga, ispričaj mu svoje planove - reče jednom mudar čovjek. Hoću reći, planove itekako treba imati, ali je od krucijalne važnosti emocionalno se ne vezati uz njih. Dakle, planovi mi uvijek sežu maksimalno šest mjeseci unaprijed, jer sve što sam planirao na dulje staze neslavno je propalo. Za sada bih najavio izlazak novog singla “Gloria“, autora Dine Osmanagića, pjesmu ljubavno-introspektnog karaktera, no za detalje morat ćete ipak pitati njega. Tijekom svibnja ide novi/novi singl autora Srđana Sekulovića Skansija te veliki spektakl - snimanje novog albuma i DVD-a uživo u jednom od zagrebačkih kazališta!
Kreveljenje i vrištanje
Pretpostavljamo da “Gloria“ dolazi u paketu s videospotom – gdje ste ga snimali, kako je bilo, s kim ste surađivali?
- Vau, dakle ovo je prvi put da sam spot snimao pred zelenim ekranom, potpuno sam. Producent pjesme, legendarni Denyken, koji je zaslužan za gotovo sve radove Majki, Pipsa, Hladnog piva, također je aranžirao i producirao ovu pjesmu te se prvi put odvažio baciti u videoprodukciju. I tako smo mi kod njega na tavanu snimili cijeli spot pred zelenim ekranom, tako da je bilo vrlo neobično - sad ležiš na krevetu usred pustinje, sad si u krletci usred neke velike tamne sobe, sad padaš niz 100 katova u bezdan, hladan te vjetar šamara... A cijelo sam vrijeme i dalje na njegovu tavanu, stoga sam morao uključiti hrpetinu mašte i prepustiti se redateljskom vodstvu Denykena. Iskreno, u trenutku ovog intervjua još nisam vidio gotov spot, duboko se nadam da će ispasti kako zamišljam!
Negdje sam pročitao da sinkronizirate crtiće. Čime se još bavite u slobodno vrijeme?
- Da, sinkroniziram vjerojatno pola crtića i serija na Nickelodeonu i obožavam taj posao, vrlo je katarzičan i godi mojoj energično-ekstrovertnoj strani. Puuuno je kreveljenja i vrištanja i glupiranja i ne mogu vam ni opisati koliko mi to godi. To je kao dobra partija tenisa, mlatiš tu lopticu svom snagom i poslije s blaženim osmijehom ideš kući. A hobi mi je postao airsoft, nešto slično paintballu, ali s jačim naglaskom na simulaciju prave borbe i prave vojne opreme, vojnih taktika i baratanja oružjem. Što je zapravo komično, s obzirom na to da sam pacifist i da ni mrtav ne bih ratovao za ovu današnju bogatu gamad koja svim silama pokušava zavladati svijetom, pritom mažući jadnim ljudima oči pojmovima kao što su domovina, ponos, nacija, agresor, terorizam, obrana, sloboda i sve slične notorne laži. Mi airsofteri možda treniramo vojne i swat taktike, no zapravo smo samo preizrasla djeca koja se i dalje igraju rata u parku iza zgrade, figurativno govoreći.
Razgovarao: Adrian ANDREJEK
NOVAC MI NIJE POTICAJ
Postoji li šansa da se jednom opet pridružite nekom bendu? Kako bi trebala izgledati ponuda koju ne biste mogli odbiti?
- Nikad ne reci nikad. Novac i materijalna dobra nikad mi nisu bila neki poticaj u poslu. Ako bih se ikad više pridružio nekom bendu, to je onda isključivo iz srca, jer smatram da je to nešto jako dobro i da bih se ponosio rezultatima te suradnje.