U ansambl je ušao raspjevano i rasplesano, kao Rolf Gruber u mjuziklu “Moje pjesme, moji snovi”. Ulogu je dobio na audiciji, a nakon toga su mu ponudili i dvogodišnji ugovor. Pristao je. Matiju Kačana nakon toga smo gledali i u “Vitezu slavonske ravni”. Ako i niste kazališna publika, sigurno ga pamtite kao jednog od glavnih protagonista kino-hita “ZG80” Igora Šeregija.

U Zagrebu rođen i odrastao, u Splitu studirao glumu, u Osijeku prvi profesionalni angažman. Na prvo nije moguće utjecati, ali je odabir akademije na tebi. Zašto Split?

- To mi je bio prvi prijamni, prvi je bio na redu, prošao sam, ostao u Splitu pet godina i potom se vratio kući u Zagreb.

Je li istina da si kao student živio u 15 kvadrata garaže?

- To je bilo možda malo pretjerano, no živio sam studentski, kao Ivica Kičmanović. (SMIJEH) To je bio “pravi” studentski život. Nikada ga ne bih mijenjao jer ako nemaš roditelje koji to sve mogu financirati, snalaziš se i boriš sam, pa poslije više cijeniš rad, novac i samoga sebe. U Splitu sam naučio, osim glumačke naobrazbe, i da život i nije baš mačji kašalj.

Jesu li ti roditelji savjetovali da studiraš nešto od čega ćeš moći živjeti? Jesu li se protivili tvom izboru?

- Dapače, podržali su moj izbor umjetnosti, ali su me pitali kada ću prestati studirati i tražiti se jer sam ja glumu upisao s 27 godina.

Je li gluma tinjala svih tih godina u tebi?

- Ne bih rekao, prije je u meni tinjala ljubav prema glazbi, pa sam i mislio da ću se baviti pjevanjem ili sviranjem. Gluma je došla slučajno, preko jednog projekta. Tada sam shvatio da me scena zanima, da je gluma moj put i da kroz glumu mogu izraziti sebe na najbolji mogući način.

Nemoj mi reći da si se i ti slučajno spotaknuo o prag akademije pa si usput ušao na prijamni i eto te sad u nacionalnom teatru? Mi, obični smrtnici uvijek mislimo da ste vi glumci znali da će kazališne daske biti vaš izbor još u vrtiću?!

- Ja nisam od tih koji je pao. (SMIJEH) Nisam pristajao na kompromise u svezi s onim čime se želim baviti, a gluma je došla posve slučajno, našla je ona mene više nego ja nju. Valjda zato ljudi kažu da je gluma poziv. Shvatio sam da ja lakše, za razliku od drugih, mogu proživjeti i pokazati neke emocije i da bih se volio baviti tom vrstom istraživanja ljudske naravi. Kao glumac imaš priliku baviti se dubinskim emocijama koje možda i nikada nećeš doživjeti.

Da se bez srama javno možeš isplakati, a ne skrivati se jer si muško i vi to ne smijete?

- Da, to mi je ventil. (SMIJEH)

- Da, a na poziv redateljice Nine Kleflin. Podržavam svaki oblik audicije u kazališnim ili filmskim projektima jer tako pokazuju transparentnost i minimum profesionalne pristojnosti da ne će “muljati”, što se obično kod nas radi. Mogu nekada audicije i biti namještene, ali bar je više ljudi dobilo priliku nekomu pokazati što i kako radi bez obzira na njezin ishod. Ja sam imao sreće da sam preko audicija dobio sve angažmane i poslove i sretan sam zbog toga jer vjerujem da se i tako može uspjeti u Hrvatskoj, da se ne moraš nekomu dodvoravati, 'prodavati dušu' za najčešće mali honorar ili ulogu, malu ili veliku.

Nakon velikih Zagreba i Splita 'završio' si u malom Osijeku.

- Osijek je onoliko mali koliko to želi biti. Htio sam otići iz Zagreba, volio bih raditi u Londonu, New Yorku, Hollywoodu... cijelom svijetu.

Najkraći put do Hollywooda je iz Osijeka?!

- Nije isključeno da bude baš tako.

- Odlično, bez pretjerivanja jer su ljudi divni. To mogu reći iako prije ovoga nisam bio član ni jednoga, ali sam surađivao s mnogima. Osijek je pitoma sredina koja mi se trenutačno jako sviđa. Velik je to ansambl.

Drugi grizu?

- Ne želim suditi o drugima, ali ovdje postoji zajedništvo, unatoč različitostima pa i povremenim trzavicama. Svi su u kazalištu prema meni gotovo obiteljski raspoloženi, a takvi su i prema drugima, svi se sektori podržavaju i međusobno podupiru. Svi pratimo i podržavamo rad svih. Nezamislivo je ne otići kolegama na premijeru, bilo dramsku, opernu ili baletnu.

Možda je tajna u tom što je fluktuacija ljudi ovdje slabija. Sastav je ansambla dugo isti, uz povremena kratkotrajna osvježenja.

- To ponekad može biti i otežavajuća okolnost jer kad s nekim radiš 20 godina, znaš sve njegove vrline i mane, ponekad ti ga je 'pun kufer'. Ovdje, čini se, što se više znaju, više se i poštuju.

Možeš li se zamisliti u Osijeku i osječkom HNK-u i duže od dvije godine?

- Da, itekako. Mogao bih ovdje ostati cijeli život. Osijek mi je postao grad u kojem i iz kojeg mogu umjetnički djelovati. U krivu su svi oni koji misle da je Zagreb nešto veliko i da se samo i sve tamo događa. Zagreb je moj grad koji volim više od svih, ali jako se promijenio, nažalost ne kako bi trebao i kojem svi težimo. Uostalom, dva je sata vožnje udaljen od Osijeka, koji ti nudi mirnoću, možeš promišljati o sebi. Umjetnošću se možeš baviti i na Tibetu, ako to želiš.

Godinama si bio slobodnjak, sada si u angažmanu. Što je bolje: imati sigurne prihode i priliku za rad ili birati uloge, možda imati priliku raditi i možda se naplatiti?

- Bio sam slobodnjak četiri godine i volio bih biti slobodnjak i sada, kada bi to u našoj zemlji bilo regulirano, tj. da se poslovi koje odradiš i plate na vrijeme. S obzirom na to da taj dio u Hrvatskoj još uvijek nije uređen i nitko ga ne kontrolira, biti slobodnjak mnogo je teže nego biti u stalnom angažmanu. U ovoj poziciji, radio ja ili ne - plaću imam, no s druge strane moram biti i poslušan i odraditi ono što mi se možda i ne sviđa. Imam sigurnost pa i luksuz da ne moram prihvaćati neke angažmane samo zato da bih zaradio za kruh.

A ona vaša omiljena: nema velikih i malih uloga, samo malih i velikih glumaca? Od svake se može napraviti biser.

- Apsolutno. Upravo me u Lorcinim “Krvavim svatovima” u režiji Damira Zlatara Freya dopala mala uloga, ali mislim da od nje mogu napraviti sve da se osjećam kao da je glavna jer pošteno i savjesno radim sve uloge i uživam u njima. Ako si dovoljno glumački inteligentan, i od dvominutnog pojavljivanja na filmu možeš napraviti ulogu po kojoj će te pamtiti.

Jednom takvom, relativno manjom si se probio u osječki ansambl. Spoj je to bio glazbe i glume. Kad i kako je glazba ušla u tvoj život i kako sad kotira? Znamo da i u spotovima glumiš.

- Mislim da se u životu većine glumaca glazba pojavi kao bitan segment, kod mene je to bilo vrlo rano. Sva moja braća i sestra svirali su neki instrument, pa sam i ja kao najmlađi krenuo u glazbenu školu. Završio osnovnu, krenuo u srednju... malo svirao klavir, malo pjevao, pa sve to malo zapostavio, dok nisam došao u Osijek. U HNK-u ima mnogo klavira i prostorija za vježbanje, pa se mogu malo i tomu vratiti i ozbiljnije posvetiti.

Studirao si teologiju - no, znamo da se nisi htio zarediti, svirao si klavir, bavio se glazbom, ali što bi od svega toga bio da nisi glumac?

- Teologiju sam s frendom upisao samo da izbjegnem vojni rok i da imam studentska prava (SMIJEH). Mislili smo da je to studij na koji ćemo lakše upasti nego npr. na medicinu. I ostao sam ja do kraja, lijepo razdoblje života, bilo mi je ostalo pet ispita do diplome... Možda bih postao vatrogasac. Volio bih da sam bio sportaš, više se bavio sportom, makar i u nekoj 2. Bundesligi.