Osječki znanstvenik Luka Pejić (1987.), zaposlen kao asistent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku, prošle je godine objavio knjigu “Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj”, koja je izazvala veliko zanimanje javnosti.

O toj ambicioznoj, stručnoj i hvalevrijednoj knjizi, i općenito o anarhizmu i drugim pitanjima više-manje povezanima s tom temom, razgovarali smo s autorom.

Za one koji knjigu još nisu čitali, a to bi željeli, ukratko - o čemu se u knjizi radi?

- Analizirajući modernizacijske procese kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, primjere određenih anarhističkih istupa, zabilježenih u više hrvatskih gradova i sela, nastojao sam uklopiti u širi međunarodni kontekst. U konačnici, studijom je dokazano kako su povremene anarhističke aktivnosti u Hrvatskoj korespondirale s gotovo svim važnijim svjetskim zbivanjima - hrvatski su delegati tijekom sveslavenskog kongresa u Pragu 1848. godine upoznati s Mihailom Bakunjinom, poznatim ruskim anarhistom, u vrijeme Pariške komune (1871.) radništvo je simboličnim akcijama izražavalo solidarnost s komunarima, o revolucionarnom terorizmu zabrinuto se raspravljalo i na ovim prostorima, a istovremeno su tiskane tjeralice za desecima anarhista u bijegu, promišljani su i pokušaji osnutka anarhističke komune (Miloš Krpan), distribuirane su anarhističke tiskovine, hrvatski su književnici čitali i raspravljali o anarhizmu (Matoš, Cesarec, Krleža), anarhisti iz Istre i Dalmacije, kao što je Rovinjanin Nikola Turčinović, borili su se na španjolskim bojištima 1930-ih itd. Uz to, Osječanin Ivan Zepp surađivao je s austrijskim anarhistom i prijateljem Pjtora Kropotkina, Rudolfom Großmannom, a Stjepan Fabijanović je nakon odlaska u SAD, kasnih 1890-ih, uspostavio kontakt s Emmom Goldman, Maxom Nettlauom, Rudolfom Rockerom i drugima. Ukratko, Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj prvi je pokušaj sinteze svih navedenih zbivanja u cjelovitu studiju ali i svojevrsni poticaj za tek nadolazeće realizacije sličnih istraživanja s obzirom na dostupnu i neistraženu arhivsku građu.

Odakle vaše zanimanje za anarhizam?

- Radikalizam anarhističke dekonstrukcije određenog društveno-političkog okvira oduvijek je bio fascinantan fenomen, bilo da je riječ o komentatorima koji su o ovakvim stavovima pisali isključivo afirmativno bilo o onima koji su si za zadatak postavili diskreditaciju anarhizma. Drugim riječima, o anarhistima i anarhiji svijet, ili bar Europa, relativno intenzivno raspravlja već najmanje dva stoljeća. Svrha knjige, kako sam i istaknuo u uvodnom poglavlju, nije apologijsko dokazivanje ili opovrgavanje tvrdnji kako je ovdje svojevremeno bilo više ili manje anarhista nego što se to obično misli. Namjera je pozicionirati radikalne glasove “dugog 19. stoljeća” te upotpuniti poimanje složenih procesa razvoja građanskog društva, industrije ali i radničkog pokreta na području Hrvatske. Mišljenja sam kako historiografija, iako imanentno spoznajno i svjetonazorski ograničena, mora nastojati elaborirati i brojne perspektive te iskustva s margine. Upravo takvi izazovi ključ su moje motivacije.

Anarhizam nekad i danas, ako ga danas uopće ima, a ako ima, gdje je i u kakvoj formi?

- Vrijeme kada anarhizam prolazi kroz stanovitu afirmaciju, i to unutar I. i II. internacionale, te privlači sve više pristaša razdoblje je feudalnih ili postfeudalnih monarhija koje su naoružavanjem i borbom za kolonijalne posjede srljale u Prvi svjetski rat. Iako će se mnogi rado pozvati na poznate anarhiste poput Proudhona, Bakunjina ili Kropotkina, svijet u kojem su oni živjeli bio je bitno drukčiji od naše tehnoznanstvene, globalizirane svakodnevice. Suvremeni anarhizam diferenciran je na brojne grane, od tradicionalnih anarhosindikalističkih ili anarhoindividualističkih pristupa do, rekao bih, egzotičnih pojava poput anarhoprimitivizma i anarhokapitalizma. Koliko mi je poznato, nekoliko anarhističkih kolektiva u Hrvatskoj bavi se prijevodima i distribucijom različitih publikacija, organiziranjem sajmova knjiga i edukativnih tribina, sindikalnim istupima te upozoravanjem na kršenja radničkih prava, direktnim akcijama dijeljenja besplatne hrane, razmjenjivanjem iskustava i umrežavanjem s istomišljenicima iz cijeloga svijeta itd.

Anarhizam i kapitalizam, i anarhizam i komunizam - sličnosti i razlike, odnosno može li se i u kojoj mjeri govoriti u tom kontekstu?

- Odnos socijalizma i kapitalizma dijalektički je određen, pri čemu se anarhizam javlja kao radikalni socijalistički derivat suprotstavljen marksističkim koncepcijama diktature proletarijata. Historijat približavanja ali i sukobljavanja anarhizma i komunizma prilično je složen i dugačak. Iako je upravo Bakunjin među prvima počeo prevoditi Marxov Kapital na ruski jezik, konfrontacije između anarhista i komunista okupljenih u Međunarodnom savezu radnika kulminirale su na haškom kongresu 1872., kada je Bakunjin izbačen iz organizacije. Marx je tada rekao kako “Rus želi postati diktator europskog radničkog pokreta”, na što je Bakunjin odgovorio kako iskreno mrzi komunizam, koji, prema njegovu viđenju, koncentrira sve društvene snage u ruke države. Ipak, nepobitno je kako je gotovo cijela anarhistička literatura 19. stoljeća na neki način prožeta marksizmom, što je istaknuo i talijanski anarhist Malatesta. Što se kapitalizma tiče, ponekad se tvrdi kako su slobodarski principi izostanka državne intervencije glede tržišnih pitanja donekle istovjetni s anarhizmom. Ipak, paradigma prema kojoj primat ima privatni kapital neprihvatljiva je anarhistima, koji, baš suprotno, naglasak najčešće stavljaju na kolektivno vlasništvo te se identificiraju kroz borbu protiv kapitalizma.

Hrvati i anarhizam, Slavonci i anarhizam, gdje su u nekoj, recimo tako, povijesnoj ulozi i poziciji?

- Osvrnemo li se na razdoblje od prije stotinjak godina, Hrvati nisu dali ni jedan značajniji teorijski rad posvećen anarhizmu. Uglavnom je potajno dijeljen strani subverzivni tisak, koji je u Osijek, Zagreb ili Split dolazio iz cijele Europe, prevedeno je nekoliko anarhističkih brošura, i to je otprilike sve. Doduše, zabilježeno je više aktivističkih istupa, pa i sudskih procesa, protiv anarhista, koji su uglavnom surađivali s drugovima iz ostalih zemalja. Upravo je to, po meni, najzanimljivija točka cijele priče - formativni utjecaji stranih agitatora i udruženja na radnički pokret u Hrvatskoj, bilo da govorimo o odjecima zbivanja koji su u naše gradove dopirali iz Budimpešte bilo iz Beča, Trsta...

Ukupno uzevši, je li anarhizam fusnota u povijesti i ima li uopće smisla danas govoriti o anarhizmu (osim u historijskom kontekstu teorije i prakse), u vrijeme kad imamo posla s terorizmom, između ostalog?

- Istina je kako je za anarhizam sa Španjolskim građanskim ratom završila jedna epoha, no on je puno više od historijske fusnote uzmemo li u obzir da su anarhisti imali svoje mjesto i ulogu u gotovo svim prekretnicama moderne europske povijesti - od revolucionarne 1848. godine do Oktobarske revolucije. Ako anarhizam i nije dijelom dominantne historiografske matrice, ako struka o njemu ne piše ili ne raspravlja, to ne znači da ta ideja i njezini pristaše nemaju vlastitu povijest vrijednu razmatranja.