U kontekstu sociologije hrvatskog društva, kako ocjenjujete stanje civilnog društva u Hrvatskoj danas, uključujući i udruge civilnog društva?
- Teško je dati jednoznačnu ocjenu. Neke stvari su dobre i solidno razvijene, u nekima smo slabi. O razvoju civilnog društva možda se bolje može govoriti kao o ambivalentnom procesu. Svakako, dobro je što postoji definiran institucionalni okvir, koji je omogućio komunikaciju između države i udruga, kao i podršku kroz korištenje proračunskih sredstava, koji je omogućio razvoj i opstanak mnogih udruga. To neke države nemaju i uzor smo im u tome. No, istodobno, način na koji je organizirana dodjela sredstava udrugama vrlo vjerojatno utječe na stvaranje ovisnosti o državi, neki govore i o omekšavanju kritičke oštrice prema vlasti, što bi svakako trebala biti jedna od temeljnih uloga civilnog društva. S druge strane, pravog i učinkovitog partnerstva između države i civilnog društva nema, posebno u području pružanja socijalnih usluga, gdje udruge postaju sve važniji akteri (i pružatelji) uslijed rastakanja socijalne države. Pokazuje se da još uvijek postoji veliko nepovjerenje prema udrugama, i to uvelike koči njihovu punu afirmaciju u javnosti. U posljednjih deset godina nešto više se pozornosti poklanja tome u raznim policy dokumentima, strategijama, što se događa pod utjecajem EU-a, no ostaje veliki jaz između normativne razine i provedbe. Na kraju, može se razgovarati i o tome što sve čini hrvatsko civilno društvo i kolika je njegova moć u mobiliziranju građana, ali i u utjecaju na politike. Posljednjih godina postojale su razne civilne inicijative, neke su iznenađujuće uspjele mobilizirati veliki dio hrvatskih građana, dok su neke iznenađujuće podbacile. No, to nam pokazuje koliko je civilno društvo heterogen prostor, i kako je hrvatsko društvo prostor u kojem se istodobno događaju procesi modernizacije i retradicionalizacije.
S kojim se sve problemima civilno društvo i civilne udruge još uvijek suočavaju u RH?
- Čini mi se da je nepovjerenje temelj od kojeg potječe cjelokupan odnos prema civilnom društvu. To se ponajprije reflektira u pretjeranoj regulaciji i birokratizaciji kojima su udruge izložene, posebno s novijim promjenama zakona. To posebno može biti prepreka novim i malim organizacijama. Osim toga, u hrvatskom zakonodavstvu nije definiran status udruga za opće dobro, koji bi ih razlikovao i odvojio od svih klubova i udruženja, među kojima prednjače sportska, a koja su okrenuta ponajprije prema potrebama svojim članovima. Razdvajanje različitih tipova organizacija civilnog društva dalo bi mogućnost i drukčijeg pristupa u tretiranju, financijskoj podršci i fiskalnim poticajima. Jedan od glavnih problema s kojima se udruge suočavaju danas je financijska nesigurnost koja ih prisiljava na izlazak na tržište, pa se sve više govori i o socijalnom poduzetništvu kao prikladnom modelu. To se u nas sporo razvija, ponajprije zbog nerazumijevanja toga što socijalno poduzetništvo jest, kao i nepoticajnog okruženja, koje se odnosi i na poduzetničke inicijative bilo kojeg oblika. U nas se socijalno poduzetništvo najviše razvija iz organizacija civilnog društva, koje su socijalno i društveno senzibilne na probleme i isključene skupine, no i izložene dvostrukim rizicima, za razliku od komercijalnih poduzeća, jer poslovne odluke moraju donositi pazeći i na socijalne i na ekonomske ciljeve, i ne mogu, ali i ne trebaju biti konkurentne u klasičnom smislu riječi. No, tu važnu ulogu ni država, ni javnost ne uspijevaju prepoznati.
Jesu li i u kojoj mjeri civilne udruge i civilno društvo odraz demokratskog stanja, razvoja društva u cjelini, i koliko se tomu u RH pridaje značaj?
- Donekle da, i uloga civilnog društva bi trebala biti i ona 'čuvara demokracije’, one bi trebale režati i biti glasne. No, druga je stvar uključenost građana u rad udruga, koja je u Hrvatskoj problematična. Tako se govori o niskom socijalnom kapitalu i istraživanja pokazuju da su ljudi u Hrvatskoj skloniji 'povezujućim' vezama (onima s članovima svojih obitelji i rodbinom) nego 'premošćujućim' vezama (onima s ljudima 'drugačijim' od njih, koje se najčešće ostvaruju u angažmanu u raznim tipovima udruga). Takve stvari zasigurno usporavaju razvoj društva i demokracije.(D.J.)
(Doc. dr. sc. Davorka Vidović profesorica je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu)
MARINA ŠKRABALO, GONG
Protiv smo onih koji svoje norme nameću ostalima
Civilno društvo, odnosno prostor djelovanja građana izvan obiteljske, stranačke i tržišne sfere, vrlo je živo, raznorodno i dinamično u Hrvatskoj.
- Građani se okupljaju i djeluju po nizu društvenih problema, kao i tema koje ih zanimaju, na lokalnoj i nacionalnoj razini, i to iz različitih svjetonazorskih stajališta. Upravo se kroz civilno društvo oblikuju novi i nezavisni medijski, kulturni i umjetnički sadržaji, solidarne akcije i trajna podrška u zajednici za osobe i skupine koje su u riziku od siromaštva, diskriminacije i nasilja, kritički propituje djelovanje vlasti i institucija preko javnog zagovaranja, ali i prosvjeda, stvara prostor za dijalog o našim razlikama i kontroverznim pitanjima, istražuju i pokreću drugačiji, pravedniji modeli suradnje, poput socijalnih zadruga, socijalnih samoposluga ili pak Etičke banke čiji je zadrugar i GONG. Možemo svi zajedno biti ponosni na veliku solidarnost koju je mnoštvo građana iskazalo s izbjeglicama iz globalnih zona smrti i siromaštva. To je sve znak pluralizma, solidarnosti i vitalnosti civilnog društva.
- Ipak, u svemu tome, od svakog našeg sugrađanina, pa tako i od sebe samih, imamo svi zajedno pravo i obvezu očekivati da poštuje temeljne vrednote naše političke zajednice, zapisane u Ustavu, bez kojih ne možemo živjeti i djelovati kao društvo - a to su sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka. S pluralizmom i ravnopravnošću kao pretpostavkama naše slobode nespojive su stoga one građanske inicijative koje pokušavaju društvu kao cjelini nametnuti norme koje dijeli određena skupina, a koje drugim pojedincima ili skupinama ograničavaju njihovo pravo na izbor ili pak ostvarenje temeljnih prava. U tom smislu, u Hrvatskoj je zabrinjavajuće sve snažnije i agresivnije djelovanje religijski motiviranih udruga kojima je cilj nametanje njihova svjetonazora i normi ponašanja svima ostalima. Isto tako, proteklih godina svjedočili smo političkoj instrumentalizaciji ratnih veterana, što je produbilo nesnošljivost spram nacionalnih manjina, posebno Srba, kao i podjele i povrede s izvorištem u strahotama proteklih ratova. Sve su češći i glasniji argumenti da se “većina treba štititi od “manjina”. U svemu tome nije jasno odakle uopće ta motivacija i osjećaj ugroženosti, budući da su u Hrvatskoj vjerske slobode kao i nacionalna prava zajamčena, a posebno velike vjerske zajednice, poput Katoličke Crkve, i većinska nacionalna skupina Hrvata nemaju nikakvih problema niti ograničenja s prakticiranjem svojih religijskih uvjerenja i izražavanjem svojeg nacionalnog identiteta.
- Civilno društvo počiva na postojanju suradnički orijentiranih, samopouzdanih građana kojima je stalo do ljudi i svijeta oko sebe, koji kritički promišljaju i žele aktivno djelovati u svojim zajednicama i raspravljati u javnim prostorima, a to i mogu, bez razlike jesu li bogati ili siromašni te koja su im uvjerenja. Jedino na što su obvezni pristati jest nenasilje i poštovanje drugog u svim oblicima komunikacije. Za to je prvi uvjet obrazovni sustav koji odgaja građane, a ne podanike, odnosno članove zajednice, a ne atomizirane pojedince. Zbog zaustavljene kurikularne reforme postoje i otpori uvođenju odgoja i obrazovanja za demokratsko građanstvo. To je najveći, dugoročni problem za civilno društvo u Hrvatskoj, ali i za društveni razvoj i pravednije društvo za sve. S druge strane, možemo biti ponosni da u Hrvatskoj imamo sustav podrške za djelovanje organiziranih udruga civilnog društva, preko javnog financiranja i različitih programa suradnje između institucija vlasti i udruga, što je nužno za održivost i stabilnost civilnog društva, a posebno širokog spektra usluga koje sami građani organiziraju za svoje sugrađane čija su ljudska prava ugrožena i u potrebi su za podrškom. Javno financiranje bitno je i za odgovorno i informirano praćenje, reagiranje i utjecanje na djelovanje institucija vlasti, što je suštinska uloga građana u demokratskom poretku. Međutim, sustav javnog financiranja svakoga dana sve je više birokratiziran, naročito provedba europskih fondova, što aktiviste pretvara u administratore, a za manje udruge iz lokalnih sredina ova su sredstva stoga praktični nedostupna. Trebaju nam fleksibilniji fondovi, odnosno jednostavnije procedure dodjele javnih sredstava, kao i sustavna podrška razvoju privatnog zakladništva i doniranja, što danas izostaje. Uz to, imovina u vlasništvu države i lokalnih samouprava koja stoji, trune ili se pak pod mutnim uvjetima komercijalno iskorištava treba biti na raspolaganju i organizacijama civilnog društva za njihove društveno korisne programe. Posebno je važno pokretanje niza sociokulturnih centara u lokalnim zajednicama u kojima djeluju različite građanske inicijative, a da ne moraju skupljati novac za to da se imaju gdje sastajati.
- Naravno da su dinamičnost, djelotvornost, raznolikost i inventivnost civilnog društva važan pokazatelj demokratske kulture. To je upisano i u naš Ustav koji jamči prava na slobodno udruživanje, izražavanje i okupljanje. Na žalost, mnogi na vlasti, ali i sami građani ove slobode uzimaju zdravo za gotovo tek dok ih se ne počne grubo gaziti. Ako prosvjedne reakcije izostanu u ranoj fazi, može biti prekasno, što možemo vidjeti na aktualnom primjeru Poljske. Zato su snažni i brojni prosvjedi protiv kršenja medijskih i građanskih sloboda u vrijeme vladavine Tomislava Karamarka bili ključni za sprječavanje dugoročnog urušavanja demokratskih standarda našeg društva. I zato je od presudnog značaja sada glasno postaviti pitanje premijeru Plenkoviću - zašto ova nova Vlada - koja je obećala povratak na kolosijek liberalne demokracije i obnovu društvene solidarnosti - i dalje izbjegava pokrenuti već pripremljenu kurikularnu reformu, a pritom tolerira dokazanog plagijatora na mjestu ministra sektora obrazovanja i znanosti. Ponavljamo iz GONG-a: bez samosvjesnih, kritičkih i aktivnih građana nema demokracije, a ako nam do demokracije nije stalo, onda nema ni potrebe za višestranačkim sustavom - zaključuje Marina Škrabalo, viša savjetnica udruge GONG.(D.J.)
KREŠIMIR PLANINIĆ
Postaviti realne, standardizirane kriterije za sve udruge
Kroz primjer djelovanja udruge U ime obitelji, kao prepoznatljivog predstavnika civilnog društva u Hrvatskoj, mogu jednostavnije prezentirati stanje civilnog društva danas.
- Postoje, naime, raznovrsne udruge s puno zamišljenih aktivnosti i ciljeva, malih i velikih, poštenih, koje i marljivo rade i pridonose svojim sugrađanima i zajednici, no možda nisu toliko javno eksponirane. Opet, pak, nailazimo na mnogo dobro 'javno' financiranih udruga, no malo je toga ostvareno ili, bolje reći, malo je toga mjerljivo. Naročito kad proanaliziramo načine financiranja udruga. U ime obitelji svoje djelovanje gotovo isključivo financira donacijama pojedinaca i pravnih osoba. S druge strane, imate primjer godišnje dodijeljenih 1.6 milijardi kuna iz javnih izvora pojedinim udrugama, a da ne znate što su te iste udruge napravile s tolikim sredstvima ni koji su rezultati i učinci, odnosno, kako su konkretno financirani projekti pridonijeli općem dobru. Još uvijek, dakle, ne možemo dokučiti neko standardizirano pravilo prema kojem bi se udruge financirale iz državnog ili lokalnog proračuna, direktno ili indirektno, a kamoli da se kvalitetno kontroliraju dodijeljena sredstva i mjere učinci.
- Nadalje, imate primjer Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koja je u 2015. dodijelila 61 posto svojeg proračuna - 26.188.493 kn - na projekte i programe za 170 udruga (0.6 posto od ukupnog broja aktivnih udruga u RH). Naznačeni novac dodijeljen je udrugama kroz četiri programa financiranja, a područje financiranja je uglavnom 'demokratizacija', i te udruge na taj način ugovaraju trogodišnje ili četverogodišnje financiranje. Da budemo svježiji u primjerima, navodim i aktualni ovogodišnji pokušaj dodjeljivanja nepovratnih 27 milijuna kuna (većina iz EU fondova i 15 % dijelom iz proračuna - cca 4 mil. kn) udrugama koje bi 'osnažile doprinos u provedbi programa građanskog odgoja i obrazovanja', a istovremeno se Agenciji za odgoj i obrazovanje, kao javnoj ustanovi, osigurava u državnom proračunu 27 tisuća kuna za provedbu nacionalnih programa, među kojima je i službeni program građanskog odgoja i obrazovanja. Udrugama, kojima se dodjeljuje primat u toj tzv. operaciji, nitko ne provjerava ekspertizu za obrazovanje učenika, dok se Agenciju, koja ima kvalificirane obrazovne stručnjake, stavlja u financijski i djelotvorni zapećak. Zvuči malo čudno, zar ne?
- U odnosu na ostvaren i prezentiran rad pojedinih udruga zanimljivo je, pak, a kako i sami dobro uočavate, da U ime obitelji ima konkretne rezultate svoga rada u vidu npr. najvećeg broja promatrača - volontera na više posljednjih izbora, jedini održani narodni ustavotvorni referendum u Hrvatskoj, skupljenih više od 380.000 potpisa za promjenu nepravednog izbornog sustava u RH, suspenzija nevaljanog Obiteljskog zakona itd., a da se naše naznačeno postignuće ogleda ponajviše u dobrovoljnom i predanom radu mnogih volontera. Pokazuje se da su najvažnije jasne vrijednosti, cilj, vizija, uključivanje i okupljanje proaktivnih građana, što je i smisao organizacija civilnog društva.
- Na tom primjeru rada udruga može se odražavati demokratičnost i pluralnost samog društva. Ako udruge zastupaju i predstavljaju stvarne ljude i djeluju da im pomognu, tada ujedno i potiču razvoj društva. U suprotnom, događa se da udruge stvaraju umjetno društvo i u stvarnosti zastupaju samo svoje interese na način da gledaju kako do novca iz državnog, gradskog ili bilo kojeg drugog javnog proračuna, a ne kako da pomognu ljudima. Tu prepoznatljivost i različitost jednog i drugog djelovanja treba naglašavati i raditi dalje u nadi. Veći broj udruga (cca 50.000 registriranih u Hrvatskoj) faktično nema dostatna sredstva za svoje djelovanje, dok manji dio ima velike budžete i žive od države, a istodobno tu istu domovinu učestalo tretiraju kao neželjenu maćehu. Ono što U ime obitelji zagovara jest da trebaju biti postavljeni realni standardizirani kriteriji za sve udruge - možete promatrati kroz broj volontera, prikupljene donacije, potpise podrške sugrađana, stručnjaka, ostvarenih mjerljivih rezultata, kako god - samo bez 'maštovitih' uvjeta natječaja koji ciljaju na točno određene udruge. U krajnjoj liniji, da na državnoj razini bude donesena i odluka da se ne financira ni jedna organizacija civilnog društva, udruga U ime obitelji će imati iste uvjete kao što ih ima sada, jer ne ovisi o javnim financijama, već o dostojanstvenim ciljevima za koje se u društvu zauzima i za koje ćete uvijek naći ljude dobre volje - zaključuje Krešimir Planinić, ugledni zagrebački odvjetnik, član Upravnog odbora U ime obitelji.(D.J.)
IVO BANAC
Previše je države u civilnom društvu
Kako ocjenjujete stanje civilnog društva u Republici Hrvatskoj danas, uključujući i udruge civilnog društva?
- Postoji percepcija da je civilno društvo inačica lijevog pokreta. To, naravno, nije točno, čak bih se usudio reći da su izrazito politički obojene udruge velika manjina u mnoštvu civilnih organizacija. Demokratska zemlja ne može postojati bez civilnog društva, bez posebnih načina kako se građani okupljaju kako bi riješili niz društvenih i vlastitih problema. Što više jačamo neovisno civilno društvo, to više jačamo našu demokraciju. Zdravlje civilnog društva ovisi o razvijenosti naše demokracije. Upravo zato što je naša demokracija još uvijek insuficijentna, isto se može reći i za naše civilno društvo.
Općenito uzevši, u kakvom je položaju civilno društvo kako u svijetu, EU, tako i u RH?
- Osim razlika što proistječu iz kvalitete demokratskog poretka u raznim zemljama, postoje i razlike u potrebama i mogućnostima bogatih i siromašnih demokracija. U Europskoj uniji ima razlika između starog središta te istočne i južne periferije. No, to i nije tako bitno. Stvarne su razlike između demokracija, makar deficitarnih, i (polu)diktatura poput Rusije.
Stoji li teza da većina udruga civilnog društva (čast iznimkama) živi na teret države i poreznih obveznika, tj. da se same ne brinu o financiranju? Kako to komentirate?
- Možda to ne vrijedi za sve, ali činjenica je da ima previše države u civilnom društvu. Zato je važno poticati drukčije modele financiranja tako da glavni izvori financiranja budu privatne donacije, što bi donatorima omogućilo manje poreze, kao što je slučaj u razvijenijim demokracijama. Zato je vrlo loše da je pri donošenju novog poreznog zakona propuštena šansa da se ovo načelo uvede u naš porezni sustav. To posebno jer u nas i sad postoje zadivljujući primjeri samofinaciranja, primjerice u kulturi i obrazovanju. Književnik Vedran Kukavica je za izdavanje svog romana 'Ja nisam Švabo' organizirao crowdfunding kampanju. Koliko čujem, već izlazi i nastavak. Ili najnoviji, današnji primjer: poduzetnik Nenad Bakić i njegova udruga IRIM u samo jedan dan skupili su više od 60.000 dolara za provođenje programa Croatian Makers lige, masovnog uvođenja STEM tehnologije u hrvatske škole. Tako su u samo jedan dan skupili ciljana sredstva. Bilo bi lijepo kad bi ministar Barišić pokazao kako država cijeni udruge koje su sposobne za takva postignuća i ovom entuzijastičnom programu dodijelio jednaku količinu sredstava.(D.J.)
(Prof. dr. Ivo Banac, povjesničar i publicist, dopisni član HAZU-a i profesor emeritus na američkom sveučilištu Yale)
DAVOR DIJANOVIĆ
Civilno je društvo premreženo jugofilnim kadrom
Načelno gledajući, smatram pozitivnim to da se građani udružuju i sudjeluju u kreiranju društvene politike, djelujući tako kao korektor države.
- No, problem je civilnog društva u zemljama zapadne civilizacije taj da je on uglavnom monopoliziran od ljevice. Upravo preko civilnog društva ljevica u Europi i SAD-u danas ostvaruje svoju kulturnu hegemoniju prema receptu talijanskoga marksističkog intelektualca Antonija Gramscija. Logično, time se civilno društvo pretvara u parapolitički instrument kojim uske interesne skupine ostvaruju političke i ideološke ciljeve. Civilno društvo, posebno posljednjih tridesetak godina, imalo je bitnu ulogu u redefiniranju, pa i uništavanju tradicionalnih vrijednosti zapadne civilizacije.
- U Hrvatskoj je problem još veći s obzirom na to da Hrvatska nema autentičnu ljevicu, nego predstavnici ljevice uglavnom djeluju kao apologeti jugoslavensko-komunističkog totalitarnog sustava. Dovoljno je vidjeti kojim su se aktivnostima bavile tzv. civilne udruge od vremena hrvatskog osamostaljenja (s jedne strane besprizorni napadi na Domovinski rat i Katoličku Crkvu, a s druge strane izuzetno benevolentan stav prema komunističkim zločinima) da bi se jasno detektirala njihova jugofilna platforma. Perverzija je to veća što su te udruge obilno financirane ne samo od stranih veleposlanstava (stranih službi?) nego i iz proračunskih sredstava države protiv čijih interesa djeluju. Bivši ministar kulture, dr. sc. Zlatko Hasanbegović upravo je tim parazitima (i mentalnim komunistima, koji ne mogu podnijeti da netko drukčije misli!) otkinuo dio sredstava, a njihova reakcija pokazala je da je taknuo u osinje gnijezdo koje je posljednjih 25 godina odlično živjelo od rada protiv države koja ih je financirala. Vrlo je zanimljiva ta upravo kafkijanska preobrazba bivših profesora na JNA učilištima i društveno-političkih radnika u glasnogovornike ljudskih prava. Ljudskih prava koja u Hrvatskoj ne vrijede jedino za većinski narod.
- Prije nekoliko tjedana vesela družina domaćih ljudskopravaša osnovala je stranku pod nazivom 'Nova ljevica', iako bi navedenoj stranci bolje odgovaralo ime 'jugoslavenska desnica'. Tim potezom glavni arbitri ljudskih prava u Hrvatskoj vrlo su se jasno razgolitili kao politički aktivisti. A kad imamo na umu da je čelnik 'Nove ljevice' čovjek koji se deklarira kao 'Jugoslaven', koji u športu navija protiv Hrvatske, a Dalmatince i Hercegovce smatra malicioznim ljudima i šljamom, mišljenja sam da bi i zadnjen naivcu danas trebalo biti kristalno jasno kakve su se sve perverzije u Hrvatskoj financirale pod plaštom ljudskih prava i civilnog društva.
- Sadašnje stanje u civilnom sektoru nikako ne predstavlja odraz demokratskog stanja i razvoja društva. Civilno društvo gotovo je potpuno kapacitirano i premreženo jugofilnim i udboidnim kadrom koji prezire sve što ima veze s Hrvatskom, ako tu izuzmemo 'ustaške' kune koje nemilosrdno trpaju u svoje ljudskopravne džepove. U konačnici, nenormalno je da u državi u kojoj birači uglavnom podupiru 'desne' političke opcije, ljevica gotovo u cijelosti kontrolira civilni sektor. S druge strane, ljudi koje se etiketira kao 'desničare' i 'nacionaliste', kao što nisu znali formirati svoje medije, tako se zbog nesposobnosti nisu znali izboriti ni za svoju participaciju u području građanskog društva. Tek se posljednjih godina tu događaju pozitivne promjene pojavom udruga kao što su U ime obitelji, Vigilare ili Hod za život.
- Neke države već su postavile pitanje financiranja civilnih udruga, detektirajući ih kao sigurnosni problem, s obzirom na netransparentne i sumnjive izvore financiranja koje se povezuje s obavještajnim službama stranih država. Tim putem treba krenuti i Hrvatska. Hrvatska treba financirati udruge civilnog društva, jer se ne može sve prepustiti nevidljivoj ruci tržišta, ali je potrebno iz temelja preispitati rad mnogih udruga koje su monopolizirale civilni sektor djelujući protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Tko se bavi politikom i ideologijom, molim lijepo, neka ide na političko tržište.(D.J.)
Davor Dijanović, publicist i politički analitičar, autor je knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere”
VICE JOHN BATARELO
Ljevičarske grupacije u Hrvatskoj imaju posve krivi pogled na civilno društvo!
Sve revolucije u povijesti uništavaju ne samo postojeći politički poredak nego i tradiciju i kontinuitet koji se naraštajima postupno grade na iskustvima.
Tako je komunizam u Hrvatskoj ne samo nasilno uklonio svoje političke oponente, nego je htio temeljito, a u čemu je u dobroj mjeri uspio, uništiti i način na koji je društvo do tada funkcioniralo. Stvaralo se “novo društvo” s novim elitnim vodstvom predvođeno Komunističkom partijom, temeljeno na nasilju i strahu. Demokracija i civilno društvo nisu postojali, jer je sve riješila KP, uz, dakako, kult ličnosti. Istraživanja u bivšim komunističkim zemljama istočne Europe pokazala su da je u tim društvima, kao i u Hrvatskoj, najveći nedostatak bio manjak povjerenja među ljudima. Razlog je bio komunistički režim. Ljudi su vjerovali i opuštali se jedino među rodbinom. Izvan tog malog kruga ljudi su uvijek bili na oprezu jer se nije znalo “tko je za koga radio”. Komunizam je, zapravo, razvio jednu cijelu mrežu cinkaroša.
Komunistički sustavi govorili su da su oni riješili sve društvene probleme. Partija je znala sve. Obični ljudi i svjesno i nesvjesno uvijek su očekivali da će sve riješiti “veliki brat”, tj. komunistički funkcioneri. Svaka osobna inicijativa ne samo da nije bila potrebna, nego je bila i nepoželjna.
Odjednom je 1990. stigla demokracija. I eto nas nakon više od 25 godina u demokratskom sustavu. Gdje je tu civilno društvo? Ono je ne samo integralni dio demokratskog sustava, nego štoviše, jedno od njegovih najvažnijih aspekata. Civilno društvo, njegove grupacije i aktivnosti, slika su uključenosti državljana u procese u svojoj zemlji. To svakako znači promjenu mentalnog sklopa iz onih komunističkih vremena. Kako? U komunizmu se stalno čekalo da “netko drugi” nešto napravi i odluči za nas. Ima onih koji su odgovorni, za razliku od ostalih koji pasivno slušaju i sliježu ramenima te obično govore nešto poput: “Tako je uvijek bilo, i tako će uvijek biti”.
VAŽNE SU INICIJATIVE
Takav je stav koban za civilno društvo i razvoj demokracije. Vrlo je važno spoznati da demokratski sustavi ne čine samo političari i politički sustavi. Građani imaju ne samo mogućnost, nego i obvezu aktivno se uključiti u svoje društvo. Mnogi, nažalost, povezuju civilno društvo samo s nekim elitističkim ljevičarskim grupacijama koje novac za svoje “aktivnosti” primaju iz stranih veleposlanstava ili su na teret državnog proračuna. Takve su grupacije čak preuzele cijelu priču oko “ljudskih prava”, “tolerancije”, “izgradnje mira”, kao da jedino oni imaju pravo o tome govoriti. Često se ponašaju kao mali komunistički komesari, kao da jedino oni znaju. To je potpuni pogrešan pogled na civilno društvo.
Inicijativu ili grupaciju u civilnom društvu može stvoriti bilo tko. Što je civilno društvo življe, to je življa i demokracija i tada nije potrebna tako velika državna uprava jer ljudi, građani, preuzimaju inicijativu u svoje ruke. I nije važno što službena politika misli, ili kako djeluje prema civilnom društvu, nego je mnogo važnije pitanje kako grupacije civilnog društva gledaju i djeluju prema političkim odlukama. Političari nisu vladari, nego službenici. Oni bi morali služiti građanima i slušati zahtjeve svojih državljana. A ti se zahtjevi najbolje mogu čuti preko izvornih inicijativa civilnog društva. Svaka inicijativa i projekt u civilnom društvu važni su jer čine mozaik jedne žive demokracije u određenoj državi.
VRIJEME JE DA SE KRENE
Vigilare je nastao 2008., kao reakcija na neke negativne pojave na državnoj televiziji. Poslao sam e-mail svim svojim prijateljima i svi zajedno smo odgovornima poslali svoje prosvjedno pismo. Na kraju su dobili gotovo 3000 mailova. I koliko je to koštalo? Osim mojeg vremena i telefonskih poziva - ništa. Radilo se samo o dobroj volji i upornosti da neke stvari promijenimo. I Vigilare uopće nije bio “službeno” registriran do 2011. godine. Jednostavno to nismo htjeli. Bili smo slobodna skupina ljudi koji su povremeno činili neke dobre stvari.
Nedavno sam gledao neku emisiju o očuvanju izvornih nošnji u Slavoniji, kako su se ljudi okupili i čak stvorili svoj festival. Uključili su se i mladi i stari u očuvanju svoje tradicije. To je izvorno civilno društvo.
Ako ljudima nešto smeta ili žele nešto promijeniti, ili potaknuti, neka ne cmizdre i ne sjede ispred televizora ili interneta, neka se pokrenu. Naučio sam da ne treba čekati drugoga ili govoriti onaj loš izgovor da “ima boljih od mene”. Ako nam nešto smeta ili ako želimo nekome pomoći, valja krenuti, postaviti cilj, umrežiti se i napraviti nešto.
Svakako najveći i najizvorniji poticaj iz civilnog društva bila je akcija za unošenje definicije braka u hrvatski Ustav, poznata pod imenom “U ime obitelji”. Tisuće i tisuće volontera skupljali su potpise, javno govorili i poticali i na kraju smo svi zajedno došli do cilja. I ta se inicijativa financirala iz svojih vlastitih izvora.
Inače, načelno nisam za financiranje inicijativa civilnog društva iz državnog proračuna. Ako je nešto važno za društvo, onda će to dobri ljudi i financijski poduprijeti. Jer ako je sve u civilnom društvu financirano iz državnog proračuna, gdje je tu onda neovisnost tog civilnog društva? To onda nisu nevladine, nego Vladine organizacije. Time se gubi veliki dio slobode.
S druge strane, imam veliko razumijevanje za financijsku pomoć grupacijama i organizacijama koje pomažu bolesnima, invalidima i siromašnima. Tu uvijek moramo biti fleksibilni.
MALI VELIKI LJUDI
Jedno od onih problema koji se pomalo mijenjaju, jest da ljudi svojim omiljenim grupacijama u civilnom društvu doniraju kako novac tako i vrijeme, tj. da volontiraju. Radi općenito visokih poreza i onog starog mentaliteta da će “država sve riješiti”, u početku su ljudi teško davali, ali sada kada vide rezultate, lakše daruju. Znam da sve velike “konzervativne” udruge i organizacije, kao Vigilare, žive od mnogo donacija, običnih tzv. malih (zapravo velikih) ljudi.
S druge strane, može se pitati tko su ljudi i koliko doniraju onim elitističkim ljevičarskim udrugama, kao što su GONG, CESI, Centar za mirovne studije, Documenta itd.
Svejedno očekujemo da država donosi pravedne porezne olakšice kako bi ljudi, potom, mogli donirati svojim omiljenim organizacijama i za to dobiti porezne olakšice. To je normalna praksa u razvijenim demokratskim sustavima.
(Dr. sc. Vice John Batarelo, predsjednik je udruge Vigilare iz Zagreba)(D.J.)