Neprofitne organizacije u Hrvatskoj na državnim jaslama: Najglasniji kad im treba novac
Jedna od parafraza inače neslavne, zlokobne i možda neprimjerene rečenice, ma koliko grubijanska bila, glasi - čim čujem za udruge civilnog društva, provjerim novčanik. Razlog je uglavnom pragmatične naravi jer mnoge udruge (čast iznimkama) žive godinama na grbači poreznih obveznika, odnosno na budžetu države, a da od njih osim hinjenog zauzimanja za ravnopravnost, demokraciju i humanost, uglavnom nikakve ili vrlo male koristi za zajednicu.
Doista, što god tko o udrugama civilnog društva mislio, mnogo je argumenata za tvrdnju da su za svoj loš imidž u javnosti mnoge od “mali milijun” udruga u Hrvatskoj same krive. Jer, mahom neprofitne, te organizacije, stalno se pozivajući na demokraciju i svoja prava, uživaju izdašnu financijsku potporu iz državnog budžeta i čim im netko pokuša to spočitnuti ili nedajobože smanjiti sredstva, odmah se dignu na noge umjesto da traže i nalaze druge i te kako moguće izvore financiranja svojih djelatnosti. Drugim riječima, udruge civilnog društva gotovo da su nedodirljive u svom statusu i drže da je njihovo pravo na državni novac nekakva Ustavom zajamčena, prirodno urođena beneficija, o kojoj nema rasprave. Naravno, širi pojam udruga obuhvaća i mnoge koje s ovom našom temom nemaju veze, a to su prije svega udruge humanitarne naravi (Caritas, primjerice), kao i udruge proistekle iz Domovinskog rata, braniteljske udruge i dr., čiji je status jasno zakonski reguliran, transparentan i opravdava svrhu svoga postojanja i djelovanja u zajednici, odnosno demokratskom društvu kao takvom, premda se i oko tog znaju povesti rasprave.
RAZBACIVANJE NOVCEM
Podsjetimo, demokratska društva karakterizira supostojanje triju sektora. Prvi je profitno tržišno poduzetništvo, drugi je javni (država), a treći građanski. Ako treći sektor ispunjava svoju svrhu i smisao - da se građani aktivno i slobodno uključuju u sve sfere društvenog djelovanja i čine konstruktivnu interakciju s ostalim sektorima - možemo ga zvati i civilnim društvom.
Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije stoga je sredinom prošle godine komentirao kritike na račun civilnih udruga, koje su se mogle čuti i u Hrvatskom saboru. Prije svega se to odnosilo na ocjenu Ladislava Ilčića iz HRAST-a da je naše civilno društvo duboko bolesno. Bosanac je odgovorio: “To za nas nije ništa novo, ta hajka traje već nekoliko godina. Njegova dijagnoza o civilnom društvu je promašena. On sa sestrom vodi udrugu Grozd, koja nikad nije objavila financijski izvještaj. A prozivaju one koji izvještaje objavljuju. Nije problem koliko se novca troši, njih najviše muči što je civilno društvo vrlo kritično i što se ne slaže s njihovim isključivim stavovima.” Ilčić je ustvrdio i da su neke civilne udruge postale biznis, smatrajući da je moguće da neke udruge imaju više izvora financiranja i ostvaruju pritom i značajniju financijsku korist, na što je Bosanac reagirao: “Ne možete se domoći novca u varijanti biznisa osim ako ste Dinamo. Mi smo neprofitne udruge koje ne mogu isplaćivati novac, već ulagati u projekte. Pojedinci su zlorabili neprofitne organizacije kako bi sebi isplaćivali novac. Većina udruga mnogo više novca uplaćuje u državni proračun nego što ga dobiva. Tako da mi zapravo financiramo gospodina Ilčića. Tim lažima koje slušamo treba stati na kraj.”
Buru je prošle godine izavao i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović kada je, primjerice, raspustio Povjerenstvo za neprofitne medije i najavio da će krenuti u reviziju svih ugovora na temelju kojih je Ministarstvo kulture dalo određeni novac pojedinim nevladinim udrugama. Krajem prošle godine saborski zastupnici Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih zajedno su, pak, podnijeli amandman na Prijedlog državnog proračuna Republike Hrvatske za 2017. godinu. Amandmanom su tražili smanjenje sredstava iz programskog područja razvoja civilnih udruga za iznos od gotovo 13 milijuna kuna.
A brojke su sljedeće: Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva - udruge za razvoj zajednice u 2016. godini dobile su 25.233.654 kuna, a u prijedlogu proračuna za 2017. godinu taj iznos je povećan za 66 %, na 41.886.523 kuna. Hasanbegović i Esih predložili su smanjenje za 11.886.523 kuna, što znači da bi se, da je njihov amandman usvojen, iznos za civilne udruge smanjio na 30.000.000 kuna.
Nadalje, tijekom 2016. godine iz proračuna je na sufinanciranje EU projekata organizacijama civilnog društva otišlo 1.913.903 kuna. U prijedlogu proračuna za 2017. godinu taj iznos je povećan za 65,8 %, na 3.173.359 kuna. Hasanbegović i Esih tražili su smanjenje od 900.533 kuna, što znači da bi iznos koji bi civilne udruge dobile, da je amandman usvojen, bio 2.272.826 kuna.
Plan dvoje spomenutih zastupnikao bio je da se sredstva preusmjere za aktivnosti iz programskog područja socijalne i humanitarne djelatnosti. Povećali bi sredstva udrugama branitelja, organizacijama koje se bave humanitarnom djelatnošću u inozemstvu, Hrvatskom zavodu za javno zdrvstvo, Hrvatskom Crvenom križu... No, amandmani nisu prihvaćeni. Prema amandmanu najviše povećanja sredstava u odnosu na Prijedlog proračuna za 2017. namijenjeno bi bilo za provedbu mjera obiteljske i populacijske politike (povećanje za 30,8 %), za Zakladu Hrvatska za djecu (28,8 %), za prevenciju nasilja nad djecom i mladima (28,8 %), za Hrvatski crveni križ (28,8 %) i za razvoj volonterstva (28,1 %).
Esih i Hasanbegović u obrazloženju amandmana tvrdili su kako je razvidno da je svrhovitije, racionalnije i transparentnije sredstva od prihoda od igara na sreću preraspodijeliti na aktivnosti resornih ministarstava, izravno usmjerenih na potporu i promicanje razvoja civilnog društva iz područja socijalne, zdravstvene i humanitarne zaštite, poglavito zaštite djece, mladih i drugih ranjivih društvenih skupina.
MAGLOVITA TRANSPARENTNOST
Sve uz svemu, uvid javnosti u djelovanje civilnih, građanskih udruga u RH poprilično je maglovit, ponajprije u načine kako se i otkuda financiraju. Registriranih je gotovo 50 tisuća, a broj im se svakim danom još i povećava. Koaliraju i posluju i međusobno kao i s tijelima i institucijama države. One poslovno najrazvijenije imaju i međunarodne partnere i financijere. Primjerice, udruge okupljene u tzv. Kući ljudskih prava u Zagrebu imaju milijunske proračune i desetke zaposlenika. Zastupljene su svojim predstavnicima u nizu tijela i institucija u RH, a također i u tijelima i odborima EU-a u tzv. hrvatskoj kvoti. Kolika je poslovna sposobnost mnogih udruga, kakav je njihov značaj i prinos hrvatskome društvu, kako ih se vrednuje i nadzire, često su postavljana pitanja.
Pitanja su također i u kojoj mjeri provedeni odobreni projekti i programi (svih i pojedinih) udruga pridonose općem dobru i uzdizanju kvalitete života građanstva? Kako stoji stvar s javnim i nacionalnim dobrom? Tko sve i na koji način valorizira obavljen posao projekata udruga i kako vrednuje doprinos ostvarenih rezultata u razvoju društvenog poduzetništva i društvenog kapitala? Jesu li odobrena financijska sredstva doista upravljena na prioritetna društvena pitanja i općekorisne potrebe ili se neke djelatnosti (određenih udruga i organizacija) privilegiraju, a neke zapostavljaju? Ukratko - kako je raspodijeljena društvena moć u tom javnom prostoru djelovanja koji nazivamo civilnim društvom?
Preciznih ili konkretnih odgovora gotovo da i nema, pa i tu dolazi do kratkog spoja i brojnih nesuglasica na svim mogućim relacijama. Jer, navedimo samo jedan primjer. Kako se doznalo, u 2012. godini prihodi udruga u RH bili su više od četiri i pol milijarde kuna. Iste je godine npr. proračun MORH-a bio 4,2 milijarde kuna. Jesu li takve proračunske stavke prirodne i konstruktivne, također je jedno od pitanja, kao i transparentnost - riječ izgovarana stalno i od svih. Bilo kao transparentnost pri donošenju odluka, tako da postupci budu razumljivi za promatrače, bilo kao dostupnost informacija ili njihova propustljivost, riječ se rabi u raznovrsnim kontekstima. Ako se dosljedno primjenjuje, transparentnost predstavlja jedno od najboljih sredstava za prevenciju korupcije i raznih drugih oblika zlouporabe. No je li to ustaljen proces? Vjerojatno i nije, s obzirom na česta i sporna pitanja te polemike u javnosti o toj tematici. Na kraju, država bi konačno sve to morala jasno i precizno definirati i zakonski regulirati. Najavljena izrada Nacionalne strategije stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2017. do 2021. godine ulijeva nadu.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
CIVILNI SEKTOR
Na udaru kritika i optužbi
Kako bi pojasnili što sve obuhvaća civilno društvo, donosimo taksativni pregled civilnog sektora u Hrvatskoj:
NEVLADINE ORGANIZACIJE: Osnivaju ih građani, najčešće zbog nekih društvenih problema koje država ne rješava na zadovoljavajući način. Javnog su, dobrovoljnog i neprofitnog karaktera i spontanog djelovanja.
SINDIKATI: U Hrvatskoj ih ima više od 500, s više od pola milijuna članova.
ZAKLADE: Ima ih stotinjak, potpomažu obrazovnu i kulturnu djelatnost.
VJERSKE UDRUGE: Osnivaju ih pojedine Crkve (Caritasi) zbog prikupljanja humanitarne pomoći. Važne su za razvoj moralnih vrijednosti, religijske kulture i ekumenizma.
PROFITNI SEKTOR: Provodi različite natječaje za financiranje projekata i programa udruga pomažući razvoj civilnog društva.
Najčešće su na udaru kritike javnosti (nerijetko optužbe i zbog promicanja ideologije) - Centar za mirovne studije, GONG, Documenta, B.a.B.e., Zagreb Pride, Zelena akcija, Hrvatski helsinški odbor, Transparency International...(D.J.)
Udruge za razvoj zajednice u 2016. dobile su 25.233.654 kuna, a proračunu za 2017. iznos je povećan za 66 %, na 41.886.523 kuna...
....................
Uvid u djelovanje registriranih gotovo 50 tisuća građanskih udruga u RH poprilično je maglovit, ponajprije u načine kako se i otkuda financiraju...
DAVOR GJENERO, POLITOLOG NAŠE CIVILNO DRUŠTVO NIJE SAMONIKLO, NEGO JE UVELIKE POTAKNUTO IZVANA
Na samom početku demokratske tranzicije, u Pismima poljskom prijatelju, Ralf Gustav Dahrendorf poučio nas je da će demokratski ustavni model i sustav ekonomskih sloboda, zasnovan na slobodnom tržištu, u novim demokracijama biti relativno lako izgraditi, ali da će najviše problema biti s izgradnjom građanskog društva i da će za to biti potrebno najviše vremena.
Hrvatsko društvo nije stvorilo tradiciju slobodne prijateljske suradnje građana, radi ostvarivanje zajedničkih ciljeva. Ograničenja razvoja slobodnog građanskog društva ne baštinimo samo od komunističkog autoritarizma, koji se zasnivao na načelu partijske, ideološke kontrole nad cijelim društvom, nego i od prethodnih autoritarnih poredaka, koji su nastojali podčiniti građane, a društvo pretvoriti u podanika politike.
U konsolidiranim demokracijama obično razlikujemo dva tipa organizacija civilnog društva - one organizacije koje se bave pružanjem usluga (service providing) i one koje se bave lobiranjem i javnim zagovaranjem u korist javnog dobra. Service providing organizacije naročito se snažno razvijaju u novije vrijeme, a njihova uloga raste usporedno s time što država nastoji na društvo prenijeti neke od svojih funkcija, na primjer u socijalnoj politici. Nevladine organizacije često mogu jeftinije i uspješnije pružati usluge koje je nekoć građanima pružala isključivo država, jer su fleksibilnije, lakše se prilagođavaju novim situacijama, poslove mogu obaviti jeftinije nego kruta državna struktura, a lakše se prebacuju iz jednog u drugi projekt kad za jednim tipom usluga nestane interes ili potreba.
Organizacije koje se bave pružanjem usluga svoju djelatnost u velikoj mjeri zasnivaju na financiranju od strane države u širem smislu riječi, dakle, od općinskog i gradskog budžeta, preko budžeta županije i središnje države, pa do europskih fondova. Zato one obično izbjegavaju bilo kakvu aktivnost koja bi se mogla opisati kao stranačka i izbjegavaju bilo kakav oblik sukobljavanja s javnim vlastima.
Organizacije koje se bave vrijednostima, zaštitom ljudskih prava, zaštitom prava ranjivih skupina, zastupanjem nekih društvenih interesa, političke su organizacije koje djeluju unutar građanskog društva. Razlika između djelovanja unutar civilnog društva i onog u političkoj areni u tome je što u građanskom društvu svaki interes može biti onoliko utjecajan koliko je društveno relevantan i koliko su njegovi zagovornici sposobni predstaviti ga, a u političkoj areni on je “težak” onoliko koliko glasova može okupiti na izborima. Zato je često mnogo lakše neki interes zagovarati unutar civilnog društva negoli u političkoj areni.
Europski kontekst, a prije svega europsko načelo dobrog upravljanja, koje od donositelja političkih odluka zahtijeva da odluke ne donose pukom političkom većinom, nego da to čine na osnovi društvenog dijaloga, postižući interesni kompromis svih dionika u nekom procesu, posebice pogoduje razvoju civilnog društva. U Hrvatskoj proces pristupanja EU nismo iskoristili za to da bismo doista “uvježbali” drukčiji obrazac donošenja odluka, a i dalje zanemarujemo javne rasprave o važnim dokumentima i odlukama, javne prezentacije, proces usklađivanja interesa... Za to su krivi i nedostatna politička kultura i nepostojanje organiziranog predstavljanja nekih važnih javnih interesa.
Civilno društvo u Hrvatskoj nije samoniklo, nego je u velikoj mjeri potaknuto izvana. Dugo su domaće organizacije, prije svega one ljudskopravaške, mirovnjačke ili one koje su zagovarale izgradnju demokratskih institucija, ovisile o stranim donacijama, a time i o “modama” koje se mijenjaju u fondacijama koje djeluju u pojedinim državama. Rad u nevladinom sektoru zato je svojevrstan “prekarni posao”, povezan s rizicima i nestalnošću. Činjenica da su nevladine organizacije u nas u znatnom broju formirane u toku tranzicijskog procesa, uz pomoć financijske potpore izvana, doveo je do toga da se u nevladinom sektoru pozicionirao određeni broj aktera koji su izgubili svoje pozicije u političkom sustavu, pa su civilno-društvenu karijeru gradili kao alternativu političkoj. Upravo načelo civilnog društva, koje omogućuje da broj glasova što ih netko može okupiti nije presudan za društveni utjecaj, dovelo je do toga da se određeni broj nerealiziranih političara, umjesto u stranačkoj areni, pozicionirao u civilnom društvu.
U nekim od konsolidiranih demokracija civilno društvo, ili njegov relevantan dio, razvilo se pod okriljem crkvenih organizacija, kao laičke aktivističke organizacije. U nas su takve organizacije na javnoj sceni prepoznatljive tek relativno kratko vrijeme, i kao zagovaračke organizacije koje se bave pitanjima obrazovanja, socijalne politike i obiteljske politike. Nakon prvih uspjeha te organizacije su počele iskazivati ambicije utjecaja na nacionalni politički život. Neuobičajeno je i neprikladno što dio organizacija civilnog društva, stasalih zahvaljujući međunarodnim fondacijama, ne prihvaća ove druge, organizacije nastale ulaskom laičkih katoličkih organizacija i aktivista u civilno-društvenu sferu.
Civilno društvo trebalo bi biti prostor prijateljske, ravnopravne interesne suradnje, a ne prostor diobe društva na “vaše” i “naše”. Vrijeme je da organizacije koje imaju različita vrijednosna zaleđa, kad zastupaju neki interes koji im je zajednički, pritom surađuju, stvaraju koalicije, bez obzira na neslaganja u nekim drugim pitanjima. Opasna je praksa, naslijeđena od totalitarnih i autoritarnih ideologija i poredaka, prema kojoj s jednim dijelom društva nikakav razgovor i suradnja nisu niti poželjni, niti prihvatljivi. Umjesto da bude inkluzivno, naše civilno društvo još je uvijek u velikoj mjeri isključivo, a ta isključivost zasniva se na “svjetonazorskim”, a ne interesnim temeljima.(D.J.)
IVICA ŠOLA, KOMUNIKOLOG SREDSTVO “DOBROTVORNOG KOLONIJALIZMA”
Svi mediji bruje kako će Orban mnogim nevladinim udrugama u Mađarskoj dati nogom u tur, posebno onima na Sorosovoj matrici, a Sorosa je najbolje oslikao Slavoj Žižek: "Taj tip do podne pljačka ljude, a popodne tim istim ljudima šalje humanitarnu pomoć i razvija svijest o ljudskim pravima."
Rusija ja prije Orbana učinila isto, proglasila mnoge NGO (Non Governmental Organization) parapolitičkim organizacijama. U SAD-u, pak, Amnesty International bio je produžena ruka Obamine politike, posebno kada je na čelo te globalno ugledne nevladine organizacije došla asistentica Hillary Clinton, čijeg muža zakladu pomaže Saudijska Arabija, a on pak Amnesty. Luda kuća. No zaboravlja se da je prije svih spomenutih država Izrael davno raskrinkao znatan dio NGO aktivizma u toj zemlji, kada je prema nalogu Knesseta proveo jednu takvu istragu zaključivši da je velik dio ljudskopravaških udruga financiran od zemalja s "visokim" demokratskim i ljudskopravaškim standardima te "prijateljskom" nastrojenošću prema Izraelu, poput Saudijske Arabije ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. Izrael ima tijelo na čelu s prof. Steinbergom (ne znam je li ga još uvijek vodi), sa svrhom da razluče aktiviste idealiste od humanitarnih tajkuna i žbirova koji Izraelu rade o glavi, kao produžena ruka politika neprijateljskih zemalja.
No ako se od SAD-a do države Izrael i Rusije pokazalo da su mnoge nevladine udruge zapravo produžena ruka raznih politika i lobija neprijateljski i kolonijalno nastrojenih prema zemlji u kojoj djeluju, teško je povjerovati da takvih udruga nije bilo i nema u Republici Hrvatskoj. Zar je tako veliki tabu da se i u hrvatskoj otvori isto pitanje te kritički valorizira doprinos nekih udruga i njihovih perjanica, od HHO-a do Documente ili GOLJP-a Zorana Pusića, u ovih dvadeset pet godina postojanja Hrvatske. Ako se propituje financiranje i transparentnost drugih sastavnica društva, od Katoličke Crkve do poticaja seljacima, kako to da se NGO sektor u kojem se vrte silne milijarde ne stavi pod povećalo javnosti i nadležnih državnih tijela, pa i sigurnosnih? Već je jedna stvar u mnogih nevladinim organizacijama u Hrvatskoj bjelodana: Vode ih pojedinci koji su bili dio (komunističkog i vojnog) sustava koji je masovno kršio ljudska i građanska prava, da bi danas osnivali udruge za zaštitu ljudskih prava (!?), a da to nitko relevantan ne dovodi u pitanje, već se sve slično proglašava "desničarenjem" i sličnim nesuvislim etiketama koje skreću pozornost s fokusa problema. Ne zaboravimo ni činjenicu da je u Makedoniji kada je krenula lustracija prvi stradao čovjek kojeg je financiralo Sorosevo otvoreno društvo, a on je u komunizmu bio udbaš koji je štitio zatvoreno društvo i kršio ljudska prava. Ne bih se začudio ni kada bi u Hrvatskoj krenula lustracija da bi pola aktivista za ljudska prava iz "našeg" nevladinog sektora prošlo isto kao Sorosov Makedonac. Zapravo, siguran sam.
Nikada ne treba generalizirati, no Sampson je, sustavno izučavajući NGO aktivizam u svijetu, isto djelovanje nazvao "dobrotvorni kolonijalizam". Ove pak "naše", "nevladine udruge", njihov najveći broj, također su instrument sasvim određenog kolonijalizma, a to je kolonijalizam zdrave pameti i izvrtanja činjenica u svrhu stvaranja podjela i kaosa u društvu za sasvim određene političke naručitelje. Neki od njih su i korisni idioti. No, ako SOA to ne vidi ili žmiri na to, ako država to ne rješava, onda takva država ne zaslužuje biti smatrana ozbiljnom državom. Već kolonijom u raljama NGO mafije.(D.J.)