Zanimljiva je situacija na klupama reprezentacija u našoj, C, skupini, premda je vrlo slično i u ostalim skupinama Svjetskog prvenstva.

Od šest izbornika reprezentacija u skupini C, po dvojica su Hrvati i Španjolci. A Španjolci, podsjetimo, i ne igraju u našoj skupini. Uz hrvatskog izbornika Željka Babića, tu je Nenad Kljajić na klupi Saudijske Arabije. Javier Sabate vodi Mađare (neće još dugo, nap. a.), a njegov sunarodnjak Mateo Garralda Čile. Jurij Ševcov na klupi je bjeloruske reprezentacije, a njemački je izbornik Islanđanin Dagur Sigurdsson.

Španjolaca je najviše. Osim na klupi Mađarske i Čilea te dakako Španjolske (Jordi Ribera) Španjolac sjedi i na klupi Japana (Carlos Antonio Ortega), Poljske (Talant Dušebajev) i Katara (Valero Rivera). Drugi po zastupljenosti su Islanđani, koji osim na njemačkoj sjede i na klupi Danske (Gudmundur Gudmundsson), Švedske (Kristjan Andersson) te, naravno, Islanda (Geir Sveinsson), a hrvatsku struku uz Babića i Kljajića u Francuskoj “brani” i Lino Červar na klupi Makedonije. I tu nekako staje priča s hrvatskim stručnjacima. Naime, Španjolaca i Islanđana velik je broj u najjačim klubovima i ligama svijeta, ali i na čelu ostalih reprezentacija. Primjerice, oba mađarska predstavnika u Ligi prvaka vode Mađari (Sabate Veszprem, Pastor Pick Szeged), kao i skopski Vardar (Raul Gonzales), a na klupi uglednog njemačkog Kiela sjedi Islanđanin Alfred Gislason. Donedavno je na klupi Španjolske i Wisle istovremeno sjedio Manolo Cadenas. Kao što Dušebajev vodi i Poljsku i aktualnog europskog prvaka Kielce. Priča sa Španjolcima i Islanđanima ne zaustavlja se samo na muškom rukometu. Primjerice, izbornik rukometašica Norveške je Islanđanin Thorir Hergeirsson, a nekadašnje ubojito španjolsko krilo David Davis, koji je prvo doveden kao asistent Raul Gonzalesu na klupi Vardara, samo se preselilo u žensku sekciju skopskog kluba, gdje je postalo trener. U toj priči Hrvati ipak kaskaju, jer u klubovima Lige prvaka osim Ivandije na klupi PPD-a Zagreb i Červara u Metalurgu još je jedino Zvonimir Noka Serdarušić, na klupi PSG-a. Situacija sa Španjolcima je donekle jasna. Radi se o velikoj rukometnoj naciji, u kojoj je klupski rukomet u krizi. Međutim, zanimljivo je pitanje kako to da su se velike rukometne nacije poput Njemačke, Danske ili Švedske usudile reprezentaciju i klubove dati u ruke trenerima iz zemlje koja je objektivno ograničena sa svojih 300-tinjak tisuća stanovnika?

Nesumnjivo, Islanđani, točnije islandski treneri, imaju odlične rezultate. Gudmundsson je olimpijski prvak s Dancima, a Sigurdsson europski s Njemačkom, ali netko je u njima morao prepoznati liderske potencijale. Olakšano im je svakako što su imali i zapažene igračke karijere u tim zemljama. Vrlo je važan mentalitet. U svakom pogledu.

- Svi islandski treneri iznimno su posvećeni poslu. Nemaju oko sebe velik tim ljudi - reći će Guðmundur Hilmarsson, islandski novinar u razgovoru za stranicu EHF-a.

Siguran sam da su i hrvatski treneri posvećeni poslu. Znam njih i više od nekoliko koji “24 sata žive rukomet”. Ipak, dolazimo do sljedećeg razloga u kojem se naši treneri sigurno mogu prepoznati.

- Postoji nešto što se zove islandska hrabrost. Svi su oni hrabri preuzeti odgovornost, otići na bilo koji posao, promijeniti utabani put i odlučiti se za nešto drugo.

Da, doista, naši treneri rijetko će preuzeti rizik. Netko ima drukčiju trenersku filozofiju poput Line Červara koji sebe smatra “trenerom stvarateljom” pa ga ne zanima vođenje velikih. No, nije baš shvatljivo da već dvije godine Slavko Goluža sjedi u uredu HRS-a bez posla. Bio je spreman radije preuzeti posao u NEXE-u ili u ŽRK Lokomotiva negoli “spakirati kofere” i otići u inozemstvo. Ipak, ključnim se smatra što se kod Islanđana treneri ipak više drže zajedno, rijetko kada ćete doživjeti “podmetanje nogu”.

- Svaki trener na Islandu može kontaktirati s, primjerice, Sigurdssonom ili Gislasonom i tražiti savjet. I oni su svi spremni podijeliti svoja razmišljanja. Nitko od njih ne čini se nedodirljivim i ne živi u vlastitom dvorcu - tvrdi islandski novinar.

I to je bit svega. Islanđani poštuju svoje domaće kolege. Poštuju struku. Nije podrška samo iz kurtoazije, nego je doista svatko od njih spreman argumentirano reći svoje mišljenje drugome. I prihvatiti tuđi savjet. A onda i pomoći kolegi. Posebno kod mogućeg angažmana!