Dr. sc. Stjepan Meljanac, rođeni Osječanin, osječki đak, ugledni znanstvenik priznat i cijenjen u svijetu, zaposlen na Institutu “Ruđer Bošković” (IRB) u Zagrebu, dobitnik je Državne nagrade za znanost.

Nagrada mu je uručena za značajno znanstveno dostignuće na području teorijske i matematičke fizike. Riječ je o znanstveniku s impresivnom biografijom, s titulom znanstvenog savjetnika, voditelju grupe Teorijske i matematičke fizike na IRB-u.

Nakon što je 1976. godine diplomirao teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, doktorirao je 1982. na IRB-u. U svojoj bogatoj karijeri boravio je na poznatim međunarodnim institucijama u Rimu, Beogradu, kao stipendist Zaklade von Humboldt u Dortmundu, na DIAS-u u Dublinu, na Sveučilištu u Melbourneu i drugima. Od 1980. zaposlen je u Zavodu za teorijsku fiziku IRB-a, a zadnjih 20 godina voditelj je Grupe za teorijsku i matematičku fiziku.

“Priznanje me razveselilo, iako sam ga očekivao mnogo ranije”, kaže ovaj, prema mnogo čemu atipičan znanstvenik i dodaje: “Godinama sam polako gubio vid, a u posljednjih sam desetak godina potpuno slijep. No, to me nije spriječilo da radim. No, nisam politički aktivan, nego po cijeli dan sjedim i radim. U znanosti sam već 40 godina i za to sam vrijeme doživio da su mnogi moji kolege, izvrsni znanstvenici, zaboravljeni. Jedan od njih je pokojni Osječanin Dragutin Müller, koji je doktorirao na čuvenom Institutu Max Planck u Berlinu. On me usmjerio prema fizici i zahvalan sam mu na za to”, priča naš sugovornik.

Unatoč sljepoći, u 2015. godini objavio je šest znanstvenih radova indeksiranih u bazi Web of science. Na naše pitanje kako se nosi sa sljepoćom, odgovara: “Koliko god problema u životu imali zdravi ljudi, nama hendikepiranima je mnogo teže. Na žalost, u društvu još nema dovoljno razumijevanja, ali iskreno se nadam da će se naš status izjednačiti sa statusom hendikepiranih osoba u Europi. No, ne predajem se. Imam 65 godina, još mnogo želja i desetak projekata u planu. Želim ih završiti, a vjerojatno ću neke raditi i u mirovini”.

Dr. sc. Stjepan Meljanac jedan je od rijetkih sretnika koji cijeli život radi posao koji voli i za njega je, kaže, dobro plaćen. No, ne radi taj posao zbog novca ili nagrada, nego zbog ljubavi. To je, smatra, velika sreća u životu. Bilo je, naravno, i kriza, no uvijek je smogao snage, digao se i išao dalje. Njegov je rad prepoznat i u svijetu, i to prije nego u Hrvatskoj, no takva je sudbina većine darovitih znanstvenika.

“Posljednjih 20-ak godina vid mi je značajno oslabio pa nisam mogao putovati na konferencije u svijetu. Ali su zato k meni u Zagreb dolazili znanstvenici, i to jako dobri, iz Japana, Indije, Izraela, Poljske, Kanade i drugih zemalja i jako lijepo smo surađivali”, kaže dr. Meljanac.

Riječ je o znanstveniku kojeg karakterizira izvrsnost, a dokazao se još kao srednjoškolac, na državnim natjecanjima iz fizike te kao najbolji student. “Ta su mi priznanja jako draga, a mnogo mi je značila i stipendija za prvu godinu studija koju sam dobio od beogradske “Borbe”, kao i od ondašnjeg SIZ-a. Jer bez te pomoći vjerojatno ne bih mogao studirati u Zagrebu i tko zna što bih radio danas”, ističe. U 65 godina života skupilo se mnogo toga, tako da mu je teško izdvojiti najljepši trenutak u znanstvenoj karijeri. “Veselim se svaki put kada napravim dobar rad i to mi daje poticaj da radim dalje”, zaključuje dr. Meljanac.