ĐAKOVO
Katedrala, Ergela, Ivandvor, Mala crkva, Strossmayerov park, jezero Borovik, trnavačko i mandićevačko vinogorje… - niz je to najpoznatijih građevina i drugih sadržaja u Đakovu i okolici, no taj kraj krije i sasvim nepoznate ili jedva znane objekte i lokacije, a kojima su vrijeme, režimi, ratovi, ljudi… ispisali zanimljive sudbine. Danas su skriveni, zaboravljeni u šumarcima, visokoj travi, paučini, po strani, u našoj kulturi zaborava… Oni se nikada neće naći ni u jednom turističkom prospektu, no ipak ih prate zanimljive priče i okolnosti nastanka pa ih se može svesti iz pod nazivnik “lokalni mitovi”. S punim pravom to je piramida u Breznici, visoka drvena konstrukcija na šumskim lokalitetima Vuka i Rudine. Još 1950-ih, godina napetih odnosa nakon informbiroovske 1948., gradila ju je JNA i to na najvišoj koti Đakovštine – na 265 metara nadmorske visine, na koti Ikona.
– S piramide puca pogled na cijelu Đakovštinu, a vojsci je služila kao promatračnica sve do 1970-ih - kaže načelnik Levanjske Varoši Slavko Tidlačka.
Bunker u dvorištu
Ta općina kroz projekt Zelenog turizma, odnosno projekt Natura područje, želi afirmirati i tu nesvakidašnju, široj javnosti nepoznatu građevinu. Visina joj je 25 metara, no drvena konstrukcija trune, pa piramida tone, bivajući sve niža i niža. Nadalje, kraj je ovo po kojem su doslovce rasuti bunkeri, jedni iz II. svjetskog rata, drugi građeni u poraću.
Selo Semeljci, kaže semeljački načelnik Grga Lončarević, doslovce je okruženo njima, u prstenu s njih devet. Građeni su također nakon Titova “ne” Staljinu, uslijed pripreme tadašnje Jugoslavije za eventualni Staljinov napad, tijekom 1950-ih.
– Okrenuti su prema pruzi Đakovo - Osijek jer se mislilo da će tenkovi, dođe li do napada Rusa, krenuti iz Mađarske ka Bosni. Sve su to bunkeri za top, dobro utvrđeni, imali su i ventilaciju, svi na državnim česticama… - kaže Lončarević. Jedan od njih nalazi se u dijelu sela zvanom Šangaj, na čijem je uređenju Općina radila s udrugama poput ribiča, a plan je vidikovac na njemu… Ima bunkera i po dvorištima, vrtovima.
- Ukućanima je bunker poslužio za spremanje krumpira - kaže Lončarević.
I u Đakovu, u Dračicama, u Radničkoj, kaže đakovački sakupljač starina i odličan poznavatelj prošlosti grada Valentin Markovčić, jedan se bunker iz vremena JNA nalazi u dvorištu kuće.
– U nj se ulazi odmah s kapije. Ne bi ga Bog srušio! Drugi je na Bajeru, treći kod Adžijine ulice… - kaže Markovčić. Pitamo ga i za gradski mit o velikom kamenu u Velikom parku koji Đakovčani zovu meteor.
– Narod ga je tako nazvao iako to nije nikakav meteorit, to je najobičniji kamen. Nije čak ni ostatak iz gradnje katedrale, kako neki misle. Nije upotrebljavan u gradnji jer nema potrebnu gustoću. Zanimljiv je jer ima sjajne kamenčiće, kristaliće - kaže Markovčić.
Ispripovijedan je i mit o dva bunkera iz Drugog svjetskog rata.
– Jedan je kod željezničkog kolodvora u Strizivojni, a drugi na državnoj tabli u k.o. Budrovci. Služili su za čuvanje pruge, da ju partizani ne dignu u zrak - kaže Piškorevčanin Matija Brlošić. Svoj lokalni mit ima i šuma Merolino kraj Strizivojne – Titovo lovište gdje je, priča kaže, maršal lovio jelene. Iz tog vremena ostala je zgrada zvana “Titina kuća”.
Majka Siročadi
I selo Potnjani ima svoju lokalnu legendu – ruševnu crkvicu, kapelicu Majke Siročadi, skrivenu u šumarku, a do koje se, pred kraj puta, može jedino pješice. Nastanak joj je vezan uz nekadašnji, izdvojeni dio sela zvan Cigani, a zbog 8-9 kuća s romskim obiteljima što su u skladnom suživotu živjele s Hrvatima u selu, sve do Drugog svjetskog rata, kada su Romi odvedeni u Jasenovac.
– Kada su ih tjerali kroz selo, Cigani su plakali. U njihove prazne kuće useljen je drugi narod. U vremenu između dva rata Ciganka imenom Jula, nije imala jednu nogu, skupljala je po selu novac, cigle i drugi materijal, 'ko je šta dao, da se sazida kapelica u blizini Cigana. I narod je davao, pa su Romi podigli tu kapelicu. Moj otac bio je 1919. godište i pričao je da je kao dečkić išao tamo na neki kirvaj. Cigani iz Cigana slavili su u kapelici sv. Petku, u jesen, a iz naše biskupije rečeno je da je to Majka Siročadi - ispričao nam je nedavno starac Antun Agatić iz Potnjana.
Kako se narod, zbog nedostatka struje i drugog, selio u selo, Cigani su nestajali i krajem 1970-ih potpuno utihnuli. Postojanje kapelice ucrtala je u svoje karte još i Kraljevina Jugoslavija 1929., i to je dokaz da je sagrađena između dva rata. Danas je bez vrha zvonika, prozora, vrata, oltara, inventara.
Suzana ŽUPAN
Od sela ostao uzidani stup
“Lokalnim mitskim pričama” isprepletena je i šuma Merolino pokraj Strizivojne, gdje je do poslije Drugog svjetskog rata postojalo istoimeno selo, a raseljeno je i porušeno za potrebe formiranja kombinata Jasinje. “Danas je od sela ostao samo jedan uzidani stup, no i on se nakrivio, a tu je kasnije podignuta i crkvica, kapelica s kipićem u unutrašnjosti, posvećena nekadašnjem selu, izrađena manje-više u drvetu”, kaže Valentin Markovčić.
Drveni kip Majke sa sedmero djece
Najvredniji predmet iz potnjanske, mnogima nepoznate kapelice kip je Majke Siročadi, koja u naručju drži jedno, a uz skute joj je još šestero djece. Neuobičajenog je oblika za kipove kojima se štuje Bogorodica. Zanimljiv je po mnogočemu – nesvakidašnjem izgledu, izradi od drva, starosti, podrijetlu… Visine je 1,30 metara, a sastavljen od dva komada drva. Star je bar 150 godina, no zasad nije poznato odakle je stigao u kapelicu u nenaseljenom dijelu Potnjana. Sada je smješten u Strossmayerovu Spomen-muzeju u Đakovu kako bi se spriječilo daljnje propadanje.