Objavljeno 14. siječnja, 2017.
Nedavni susret s grafičkom mapom osječkog slikara Jovana Gojkovića u jednom zagrebačkom antikvarijatu, podsjetio nas je svojom dokumentarnošću i umjetničkom patinom na neke već zaboravljene gradske vedute Festunga i Unterstadta, prizore koji stanuju još samo u sjećanjima.
Prošloga ljeta, Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Osijeka, predstavilo je u povodu svoje krsne slave, blagdana Velike Gospojine, tzv. osječku gospojinsku razglednicu s motivom pravoslavnog Zavjetnog križa u Banovoj ulici upravo u Gojkovićevoj crtačkoj izvedbi.
Hrvatski biografski leksikon ovog osječkog uglednika kojemu je posthumno pripala čast da se njegovim imenom nazove jedna donjogradska ulica, predstavlja kao grafičara i akvarelista rođenog u Beču daleke 1898. Jedan drugi izvor kaže kako je njegovo prvo ime bilo Johann, a Zavičajnici grada Osijeka otkrivaju nam kako je Jovan Gojković rođen kao nezakonito dijete, što poprilično zamagljuje njegov stvarni identitet. U istome dokumentu kao njegovi roditelji navode se Đorđe Gojković, brijač i gostioničar iz stare osječke donjogradske obitelji, kojeg je posao odveo u Beč, i Emilia, djevojački Šafarik, Čehinja rođena u okolici Praga. Nakon sudjelovanja u Velikom ratu, Gojković se skrasio u Osijeku u kojem je živio do svoje smrti 1957. Gojković cijeli život nešto bilježi, crta i slika pa tako i u svom ratnom dnevniku naslovljenom “1137 Tage Soldat”. Tijekom života objavio je 11 mapa s litografijama i perocrtežima, mahom u vlastitoj nakladi, a sudjelovao je i kao crtač u mnogim časopisima i novinama. Osim Hrvatskog lista, njegove ilustracije objavljuju danas već zaboravljeni osječki listovi Die Drau, Der Abend, Christliche Volkszeitung i Jugoslavenska zastava, kao i novine iz Zagreba poput Obzora, Morgenblatta i Neue Ordnunga (1943.). Prvi put izlaže 1924. u Osijeku zajedno s kolegom i dvostrukim zemljakom, austrijskim i esekerskim, Ivanom Rochom (rođen u Bečkom Novom Mjestu 1896.). Godine 1950. zaposlio se u Muzeju Slavonije kao preparator, a 1954. postao je upraviteljem tek osnovane osječke Galerije.
Njegovi su najčešći motivi vedute starog Osijeka, dravske marine i pejsaži, premda odlazi na studijska putovanja i u druge krajeve. Danica Pinterović u Likovnoj enciklopediji za njega kaže: “Pogađa specifičnosti pejsaža i spomeničko svojstvo objekata, koje prikazuje na precizan i dopadljiv način”. Branka Balen u katalogu retrospektivne izložbe iz 1978. primjećuje: “Zahvaljujući Gojkoviću znat će buduće generacije za niz detalja i skrivenih kutaka Osijeka koji su nestali ili životare na rubu propasti. Ostavio je djela iz kojih zrači iskrena radost stvaranja i znatiželja”. Ono što upada u oči jest činjenica da Gojković nije nikada pohađao formalnu likovnu obuku, što znači da je bio daroviti amater. Kuntshistoričar i viši kustos Muzeja Slavonije Grgur Marko Ivanković smatra da taj formalni nedostatak nije bio prepreka Gojkoviću da iza sebe ostavi kreativni trag usporedivši ga s Ivanom (Hansom) Rochom.
Draško CELING
GOJKOVIĆEVA ULICA U DONJEM GRADU
Gojkovići su poznati Srbi, kaže nam dr. Milorad Mišković, umirovljeni osječki liječnik, koji je osobno poznavao umjetnikova oca. Imao je dvije mlađe sestre, Vukosavu i Desanku. Gojkovićeva je daljnja rođakinja i muzikologinja Gordana Gojković, a Stjepan Sršan tvrdi kako i Danica Pinterović potječe iz obitelji Gojković. Za osječku gospojinsku razglednicu 2016. dr. Mišković izabrao je preslik Gojkovićeva crteža zavjetnog križa u Banovoj ulici, izvorno objavljen u beogradskoj Politici 31. ožujka 1940., kao ilustraciju uz tekst: “Preskakanje vatre - običaj koji osečki Srbi održavaju više od 200 g.”. Današnja se donjogradska Ulica Jovana Gojkovića do 1992. nazivala po narodnom heroju Jovanu Stankoviću. Ranije je pak nosila naziv Biskupska i Vladičina.