Iako krvna zrnca i prezime dijeli s pokojnom glumačkom divom Ines (a i djed joj je kao maloj djevojčici govorio da će biti glumica kao i ona), na Umjetničku akademiju (s koje je s diplomom u ruci izašla u listopadu 2015.) pa i kazališne daske Kristinu Fančović ipak nije dovelo ništa od toga. Ova 25-godišnja Višnjevčanka u glumačkim se vodama našla posve slučajno, reklo bi se neplanski.

U Dječje ste kazalište dospjeli gotovo ravno iz studentskih klupa i u godinu dana nanizali šest uloga i dva uskakanja!

- U veljači je krenuo program mog stručnog osposobljavanja, a prije toga sam već igrala u “Božićnoj priči”, koju je režirao Ivica Lučić. Na Valentinovo istječe tih 12 mjeseci, pa ćemo vidjeti što će biti dalje. Uslijedila je suradnja s Ljudmilom Fedorovom na “Nije me strah”, u Balogovu “Ja magarac” za OLJK, Anka u Nazorovu “Bijelom jelenu”, sad uoči Božića “Legende o Kristu”, upravo smo počeli raditi na novoj predstavi za najmlađe “Priče s dna mora”, koje režira Maja Lučić Vuković i premijera je 9. veljače, a preuzela sam i Snježanine uloge u “Jonathanovu letu” i “Ivici i Marici”.

Prije toga put vas je nekako doveo na akademiju.

- Bila sam uvjerena da ću biti književnica jer sam uvijek nešto pisala, čak i u dramskoj u srednjoj školi. Na akademiju sam se iz znatiželje prijavila u zadnji tren pa nakon drugog kruga 'izbačena' zbog premalo bodova. Nagovarali su me da dođem nagodinu, no to nije dolazilo u obzir. Došla sam doma, odahnula što je sve završilo jer sam od jutra do mraka bila na prijamnom, nazvali su me i rekli da su krivo zbrojili bodove i da sam prošla. Tad sam (si) rekla: E, sad ću svima u inat upisati akademiju!

Sličnu priču sam već čula.

- Kao da taj posao nađe nas, a ne mi njega. Na prvoj sam godini razuvjerila sve skeptike među svojim prijateljima i obitelji, koji su se pitali - kakav je to uopće posao i jesam li mogla upisati 'nešto normalno'. Svjesna sam rizika da danas kod nas glumcu nije lako naći sigurnost u obliku posla, angažmana, pa sam sretna što imam ovu odskočnu dasku. Jedino sam sigurna da ću u ovom poslu ostati. Moram priznati da pred kraj studija nisam strahovala što ću dalje, kao da sam znala da me čeka ovakav rasplet.

Je l' vas uhvatila frka kad ste dobili pravu profesionalnu ulogu?

- Koristilo mi je što nisam imala pauzu, što je prvo bila božićna prigodnica i nije zahtijevalo od mene i što sam ostala u svom gradu. Možda bi frka bila da sam otišla u drugu sredinu. Tek kada se zaredalo 30-40 izvedbi u prosincu, što je izvrstan trening, postala sam svjesna ozbiljnosti situacije u kojoj sam se našla. Nakon toga mi se tek posrećilo: s Ljudmilom, mojom najboljom profesoricom iz lutkarstva, radila sam lutkarsku predstavu. Kada se osvrnem unatrag, mogu biti jedino prezadovoljna jer sam radila i s Tamarom Kučinović, Draženom Ferenčinom, radila sam mnogo i mnogo različitih uloga.

Kada istrčite na teren, vidi li se razlika tko je koju akademiju završio?

- Na osječkoj se akademiji profesori rapidno izmjenjuju i kada sadašnju strukturu usporedim s onom od prije dvije godine, mnogo je toga drukčije. Mnoštvo je profesora koji su meni predavali. Druge akademije nemaju takav koncept, nego imaju mentora koji glumca vodi duže vrijeme. I jedno i drugo imaju svojih prednosti. Naša je svakako lutkarstvo. Kroz lutkarstvo smo učili o glumi i obrnuto. I ne mogu odgovoriti kada me pitaju što više volim.

Netko završi tri, netko pet godina akademije. Osjeti li se ta razlika?

- Sve ovisi o tome tko se koliko daje, koliko je 'došao' do sebe, radio na sebi, izgradio se kao glumac. Netko je i nakon pet godina akademije loš glumac.

Je li vam tijekom akademije itko od profesora rekao: 'Kristina, što radiš ti ovdje?' ili 'Kristina, dobro da si upisala akademiju'?

- Trzavice sam, sama sa sobom, imala na prvoj godini. Muku sam mučila s lutkarstvom, bilo mi je nepoznanica. Imali smo zahtjevne profesore iz Bugarske, akademija se renovirala, trčali smo na relaciji HNK - Dječje kazalište. Na drugoj mi se godini sve posložilo, ne znam ni sama kako i zašto, a na trećoj sam procvjetala. Svi su mogli žonglirati na mjestu, ali samo sam ja mogla i u trku. Uvijek sam se i u svemu trudila dati maksimum od sebe, pitala kada mi nešto nije bilo jasno, pa i posvađala ako mi je stalo.